Slom Batonovog ustanka, 9. god. nove ere, označio je definitivno pokoravanje ilirskih i panonskih plemena, prvenstveno onih koja su živjela u unutrašnjosti bosanskohercegovačkih prostora.
Osim toga, taj događaj predstavljao je značajnu prekretnicu u daljnjem životu stanovnika Ilirika. Nakon što su Rimljani definitivno zagospodarili cijelim prostorom današnje Bosne i Hercegovine, prve decenije njihove uprave obilježene su nastojanjima carskih vlasti da se uspostavi trajni mir i sigurnost, a time osiguraju i prijeko potrebni uslovi za nesmetanu eksploataciju zatečenih materijalnih dobara i iskorištavanje domaće radne snage.
Izravne posljedice definitivnog pokoravanja domaćeg ilirsko-panonskog stanovništva ogledale su se u tri glavna procesa: kolonizaciji, urbanizaciji i romanizaciji, odnosno naseljavanju stranog etničkog elementa (pretežno Italika), sa statusom rimskih građana, osnivanju gradskih naselja i podizanju osnovnih urbanih sadržaja, te konačno, romaniziranju dijela domaćeg stanovništva. Ovi procesi i njihovi odrazi se mogu, u većoj ili manjoj mjeri, pratiti širom teritorija današnje Bosne i Hercegovine.
Oblast sjeveroistočne Bosne, odnosno prostor omeđen rijekama–Savom na sjeveru, Bosnom na zapadu, Sprečom na jugu, te Drinom na istoku–u ovom pogledu, međutim, znatno lošije stoji. Najvažniji izvori koji oslikavaju spomenute procese – epigrafski spomenici – na ovom području potpuno izostaju. U arheološkom pogledu, također, prostor sjeveroistočne Bosne je slabo ispitan, a to posebno dolazi do izražaja kada je riječ o nalazištima iz perioda antike. Literarni izvori su isuviše općeniti, tako da ih teško možemo povezati izravno sa spomenutim prostorom. Zbog svega toga, procese koji se javljaju kao posljedice ugušenja Velikog ilirskog ustanka – ili bolje reći, odraze tih procesa na tlu sjeveroistoč- ne Bosne možemo naznačiti tek u prilično općenitim crtama.
Ugušenje ustanka i poraz ilirsko-panonskih ratnika simbolično predstavlja predaja Batona Dezitijatskog, odnosno slom otpora branilaca Ardube – zadnje slobodne ilirske utvrde. Prema mišljenju jednog značajnog dijela historičara, Arduba se nalazila negdje na teritoriju Dezitijata. S obzirom da se u antičkim izvorima (Dion Kasije) opisuje kao grad na brijegu, opasan rijekom, mnogi su pretpostavljali da se ona nalazila na mjestu današnjeg Vranduka, iako arheološka istraživanja nisu dala sigurne potvrde.
Komentariši