Categories
Antičko doba

Kako su kafa i alkohol izgradili ljudsku civilizaciju

Nijedna droga nije definirala ljudsku civilizaciju na način na koji su to učinili alkohol i kofein. Priroda ih je oboje stvorila kako bi ubila stvorenja mnogo manja od nas – biljke su razvile kofein da otruju insekte grabežljivce, a kvasci proizvode etanol da unište konkurentne mikrobe. U skladu sa svojim toksičnim porijeklom, alkohol svake godine ubija 3,3 miliona ljudi, što čini 5,9% svih smrti i 25% smrti među ljudima u dobi od 20 do 39 godina. Alkohol uzrokuje bolest jetre, mnoge kancere i druge poražavajuće zdravstvene i socijalne probleme. S druge strane, istraživanja pokazuju da je alkohol možda pomogao stvoriti samu civilizaciju.

Pijana historija

Potrošnja alkohola mogla je ranom homo sapiensu omogućiti preživljavanje. Prije nego što smo mogli pravilno pročistiti vodu ili pripremati hranu, rizik od uzimanja opasnih mikroba bio je toliko velik da je antiseptičke kvalitete alkohola bilo sigurnije konzumirati nego bezalkoholne alternative – uprkos vlastitim rizicima alkohola. Čak su i naši primatski preci mogli konzumirati etanol u raspadanju voća. Robert Dudley, koji je stvorio hipotezu “pijanog majmuna”, vjeruje da savremena zloupotreba alkohola “proizlazi iz neusklađenosti između predhistorijskog i savremenog okruženja”.

Isprva su ljudi dobivali alkohol iz divljih biljaka. Palmino vino, još uvijek popularno u dijelovima Afrike i Azije danas, moglo je nastati 16.000 godina prije nove ere. Čileansko alkoholno piće napravljeno od divljih krompira može datirati do 13 000 godina prije Krista. Istraživači sada vjeruju da je želja za stabilnom ponudom alkohola mogla potaknuti početke poljoprivrede i ne-nomadske civilizacije.

Ostaci na keramici na arheološkom nalazištu u Jiahu, Kini, dokazuju da je čovječanstvo pilo rižino vino najmanje 7000 godina prije Krista. Riža je pripitomljena 8000 godina prije Krista, ali ljudi Jiaha su kasnije prešli na njen uzgoj, otprilike u isto vrijeme kada znamo da su pili rižino vino.

“Uzgoj biljaka [bio je] podstaknut je željom da imaju veće količine alkoholnih pića”, tvrdi arheolog Patrick McGovern. Nekada se mislilo da je čovječanstvo pripitomilo pšenicu za hljeb, a pivo je bilo nusprodukt. Danas, neki istraživači, poput McGoverna, misle da bi to moglo biti obrnuto.

Prije Starbucksa

Alkohol je s nama od početka, ali upotreba kofeina je novijeg datuma. Kineska konzumacija kofeiniziranog čaja datira iz najmanje 3000 godina prije nove ere. No, otkriće kafe, sa svojim općenito daleko jačim sadržajem kofeina, čini se da se dogodilo u Jemenu u 15. stoljeću.

Prije prosvjetiteljstva, Evropljani su pili alkohol tokom dana. Zatim, kroz trgovinu s arapskim svijetom došlo je do transformacije: kafa, bogata kofeinom, stimulansom, prolazila je preko kontinenta i zamijenila alkohol, antidepresiv.

Kao što je napisao pisac Tom Standage: “Učinak uvođenja kafe u Evropu tokom sedamnaestog stoljeća bio je posebno uočljiv jer su najčešći napitci tog doba, čak i za doručkom, bili slabo “malo pivo” i vino. Oboje je bilo daleko sigurnije od vode koja je mogla biti kontaminirana … Kafa … osigurala je novu i sigurnu alternativu alkoholnim pićima. Oni koji su pili kafu umjesto alkohola započinjali su dan uzbuđeni ​​i stimulisani, a ne opušteni i blago pijani, a kvaliteta i količina njihovog rada poboljšala se … Zapadna Europa počela se pojavljivati ​​iz alkoholističke izmaglice koja je trajala stoljećima. “

Kafane su brzo postale važna društvena čvorišta, gdje intelektualci raspravljali o politici i filozofiji. Adam Smith je posjećivao kafanu nazvanu Cockspur Street, te još jednu zvanu Turčinova glava, dok je radio na Bogatstvu naroda.

Kofein kao gorivo

Nakon Bostonske čajanke, većina Amerikanaca se odlučila za kafu nad čajem, podizanjem unosa kofeina. Thomas Jefferson nazvao je kafu “omiljenim pićem civiliziranog svijeta“. Čak i danas, Amerikanci konzumiraju tri puta više kafe nego čaja. Prema riječima historičara Marka Pendergrastua, “Francuska revolucija i američka revolucija planirani su u kafićima“, piše USA Today. Prosvjetiteljska i industrijska revolucija vidjela je eksploziju inovacija i novih ideja. Životni su standardi skočili. Nastali su novi oblici vlasti. U novije vrijeme, globalizacija je klasični liberalni ideal mirne razmjene podigla na novi nivo i smanjila nejednakost u svijetu.

Danas, uprkos rastu stanovništva, manje ljudi živi u siromaštvu nego ikad prije. Ljudi žive duže živote, bolje su obrazovani, a mnogo veći broj uživa blagoslove liberalne demokratije nego što je bio slučaj prije nekoliko desetljeća. Kofein je najčešće konzumiran psihoaktivni lijek diljem svijeta. Alkohol je civilizaciji omogućio početak, i zasigurno je pomogao da vrsta ublaži svoju tugu tokom teškog siromaštva velikog dijela ljudske historije. Ali kofein je bio taj koji nam je dao prosvjetiteljstvo i pomogao nam postići prosperitet.

Categories
Antičko doba

Kartažani – sjevernoafrički trgovački imperij

Svi su čuli za Hanibala, jednog od najvećih zapovjednika u povijesti, čovjeka koji je umalo srušio rimsku državu. Punski ratovi, tako nazvani jer su Rimljani Kartažane nazivali Punima, jedna su od najobrađenijih tema iz povijesti staroga vijeka. Međutim, opisi Kartažana kao naroda, kulture i civilizacije mnogo su rjeđi. Ovome zasigurno doprinosi činjenica da su se Rimljani, bojeći se mogućeg povratka smrtnog neprijatelja, potrudili izbrisati sve što bi podsjećalo na Kartagu. Stoga nam je sačuvano vrlo malo kartaških izvora te se uglavnom moramo oslanjati na grčke i rimske izvore te arheološke nalaze.

Prema grčkim i rimskim legendama, Kartagu su osnovali fenički kolonisti s prostora današnje Sirije, predvođeni kraljicom Didonom 814. pr. Kr. Nakon što je pobjegao iz goruće Troje, trojanski junak Eneja je prema legendi našao utočište kod Didone, u koju se zaljubio. Bogovi su, međutim, podsjetili Eneju da je njegova zadaća otići u Italiju i osnovati Rim. Kada je to saopćio Didoni, kraljica se slomljena srca bacila na njegov mač i prorekla vječnu borbu između Rimljana i Kartažana.

U stvarnosti su se Feničani naselili na području Kartage (današnji Tunis) iz dva razloga. Prvo, to se mjesto nalazilo na položaju koji im je omogućavao dominaciju trgovinom na istočnom Sredozemlju. Drugo, područje Sirije često se nalazilo pod vlašću bliskoistočnih država kojima je moralo plaćati danak – u sjevernoj Africi nije bilo nikoga tko im je mogao nametnuti takve obveze. Kartaga je na vrhuncu moći prema antičkim izvorima imala vlast nad oko 300 gradova na području današnjeg Tunisa, Alžira i Marka (broj je sigurno pretjeran), ali su svoju vlast proširili i na južnu i jugoistočnu Španjolsku, Libiju, Baleare, Sardiniju, Korziku, Siciliju i južnu Francusku (oko Marseilleja). Tako su uspostavili kontrolu nad bogatim španjolskim rudnicima. Vodili su brojne ratove protiv grčkih kolonista (pogotovo na Siciliji), Numiđana i drugih naroda sjeverne Afrike te, naravno, Rimljana.

Trgovina je bila okosnica kartaške moći. Prevozili su skupocjen purpur iz Sirije na istočno Sredozemlje, a usto su proizvodili i izvozili svilu, obojanu tkaninu, vunu, miomirise i keramičke predmete. U Kartagi je živjelo mnogo vještih obrtnika koji su proizvodili drveni namještaj, ogledala, oružje, kućanske predmete i nakit. Imali su vrlo dobro organiziran poljoprivredni sustav te bili poznati proizvođači vina. Uzgajali su i kvalitetne konje. Uvozili su jantar, srebro, kositar i krzno.

Kartaga je bila politički organizirana kao oligarhijska republika s određenim mjerama za sprečavanje zlouporabe položaja. Na čelu su joj bila dva suca birana na godinu dana (sličan sustav postojao je u Rimu, gdje su vladala po dva konzula). Oni su imali sudsku i izvršnu vlast, ali ne i vojnu. Ostale važne institucije vlasti bile su vrhovno vijeće (Rimljani su ga zvali Senat) i Vijeće stočetvorice koje je radilo kao svojevrsni ustavni sud te nadziralo generale. Bilo je i elemenata demokracije: zakonodavci su birani na izborima, postojali su sindikati, Narodno vijeće i ustav.

Religija Kartažana bila je politeistička, zasnovana na feničkoj. Vrhovni božanski par bili su božica Tanit i bog Ba’al Hammon. Imali su vrlo razvijen svećenički stalež koji se razlikovao od većine stanovnika jer nisu nosili brade. U antici su bili ozloglašeni zbog prakse žrtvovanja djece, ali današnja stručna mišljenja podijeljena su oko pitanja jesu li doista to činili.

Vojska Kartage bila je sastavljena pretežito od plaćenika. Konjica im je u pravilu bila bolja nego rimska, a rabili su i slonove (riječ je o izumrloj vrsti slona koja nije istovjetna današnjem afričkom slonu). Neke su taktike i načine opremanja vojnika preuzeli od Grka. Primjenjivali su tehnike serijske proizvodnje brodova te imali moćnu mornaricu u kojoj su službovali pretežito sami Kartažani, a ne plaćenici.

Categories
Antičko doba

DREVNO ČUDO: Mistični podzemni grad

U centralnom dijelu Anatolije u mjestu koje se zove Nevšehirsk nalazi se neobično čudo arhitekrure građeno između 8 i 7 stoljeća prije Krista. Grad, 85 metara ispod zemlje, dugo je bio tajan, sve do 1963. godine kada je otkriven. Zanimljivo je da ovaj podzemni grada nije jedino otkriće u Turskoj, tamo je pronađeno još oko 200 takvih građevina, od kojih gotovo četvrtina ima 3 kata. Ukupno, svi ovi gradovi su mogli primiti oko 100.000 stanovnika!

Derinkuyu (“Duboki Bunar”), kao najveći podzemni grad Kapadokije, ima 18 katova koji vode do dubine od 85 metara ispod površine zemlje. To je grad u kojem je moglo stanovati čak 20.000 stanovnika. Kroz njega teče svježa pitka voda, ima niz ventilacijskih sistema, pojedinačnih stanova, trgovine, komunalne sobe, bunare, oružarnice, groblje, kao i posebne otvore za bijeg. U gradu je pronađena čak i škola, kao i posebne odaje u kojima su se držale životinje.

Jedna priča kaže kako su nastambe gradili Frigijci, indoeuropski narod iz vremena antike, a vjeruje se da je proširen u doba Bizantijskog carstva. Tokom uspona Perzijskog carstva grad je bio korišten kao naselje za izbjeglice, a kasnije kao sklonište od invazija Rimljana i Arapa. Također je pružao odličnu zaštitu od vrućih ljeta i ledenih zima Anatolije, a konačno je napušten tek u osmanlijskom dobu. No, najstariji pisani izvor o podzemnim gradovima su spisi Ksenofont (oko 431-355 BC). koji pišu da su ljudi koji žive u Anatoliji kopali svoje kuće pod zemljom. Alternativno, ova priča kaže da su gradovi bili izgrađeni oko 1.400 godina prije Krista od strane Hetita. Ovu tezu su dokazali i neki ostaci arheoloških iskopina Hetita poput kipa lava. Moguće je da su tuneli korišteni kao skloništa za vrijeme napada kada je Carstvo Hetit bilo uništeno od strane osvajača iz Trakije.


Derinkuyu je otvoren za posjetitelje, ali samo se oko pola grada može posjetiti. Većina ulaza su tuneli toliko uski da se kroz njih gotovo mora puzati. Ovo je osmišljeno kako bi učinilo napadačima onemogućili lak ulaz u grad.

Categories
Antičko doba

Posljedice Batonovog ustanka: Odrazi na tlu sjeveroistočne Bosne

Slom Batonovog ustanka, 9. god. nove ere, označio je definitivno pokoravanje ilirskih i panonskih plemena, prvenstveno onih koja su živjela u unutrašnjosti bosanskohercegovačkih prostora.

Osim toga, taj događaj predstavljao je značajnu prekretnicu u daljnjem životu stanovnika Ilirika. Nakon što su Rimljani definitivno zagospodarili cijelim prostorom današnje Bosne i Hercegovine, prve decenije njihove uprave obilježene su nastojanjima carskih vlasti da se uspostavi trajni mir i sigurnost, a time osiguraju i prijeko potrebni uslovi za nesmetanu eksploataciju zatečenih materijalnih dobara i iskorištavanje domaće radne snage.

Izravne posljedice definitivnog pokoravanja domaćeg ilirsko-panonskog stanovništva ogledale su se u tri glavna procesa: kolonizaciji, urbanizaciji i romanizaciji, odnosno naseljavanju stranog etničkog elementa (pretežno Italika), sa statusom rimskih građana, osnivanju gradskih naselja i podizanju osnovnih urbanih sadržaja, te konačno, romaniziranju dijela domaćeg stanovništva. Ovi procesi i njihovi odrazi se mogu, u većoj ili manjoj mjeri, pratiti širom teritorija današnje Bosne i Hercegovine.

Oblast sjeveroistočne Bosne, odnosno prostor omeđen rijekama–Savom na sjeveru, Bosnom na zapadu, Sprečom na jugu, te Drinom na istoku–u ovom pogledu, međutim, znatno lošije stoji. Najvažniji izvori koji oslikavaju spomenute procese – epigrafski spomenici – na ovom području potpuno izostaju. U arheološkom pogledu, također, prostor sjeveroistočne Bosne je slabo ispitan, a to posebno dolazi do izražaja kada je riječ o nalazištima iz perioda antike. Literarni izvori su isuviše općeniti, tako da ih teško možemo povezati izravno sa spomenutim prostorom. Zbog svega toga, procese koji se javljaju kao posljedice ugušenja Velikog ilirskog ustanka – ili bolje reći, odraze tih procesa na tlu sjeveroistoč- ne Bosne možemo naznačiti tek u prilično općenitim crtama.

Ugušenje ustanka i poraz ilirsko-panonskih ratnika simbolično predstavlja predaja Batona Dezitijatskog, odnosno slom otpora branilaca Ardube – zadnje slobodne ilirske utvrde. Prema mišljenju jednog značajnog dijela historičara, Arduba se nalazila negdje na teritoriju Dezitijata. S obzirom da se u antičkim izvorima (Dion Kasije) opisuje kao grad na brijegu, opasan rijekom, mnogi su pretpostavljali da se ona nalazila na mjestu današnjeg Vranduka, iako arheološka istraživanja nisu dala sigurne potvrde.