antičko doba

Antičko doba

Kartažani ā€“ sjevernoafrički trgovački imperij

Svi su čuli za Hanibala, jednog od najvećih zapovjednika u povijesti, čovjeka koji je umalo sruÅ”io rimsku državu. Punski ratovi, tako nazvani jer su Rimljani Kartažane nazivali Punima, jedna su od najobrađenijih tema iz povijesti staroga vijeka. Međutim, opisi Kartažana kao naroda, kulture i civilizacije mnogo su rjeđi. Ovome zasigurno doprinosi činjenica da su se Rimljani, bojeći se mogućeg povratka smrtnog neprijatelja, potrudili izbrisati sve Å”to bi podsjećalo na Kartagu. Stoga nam je sačuvano vrlo malo kartaÅ”kih izvora te se uglavnom moramo oslanjati na grčke i rimske izvore te arheoloÅ”ke nalaze.

Prema grčkim i rimskim legendama, Kartagu su osnovali fenički kolonisti s prostora danaÅ”nje Sirije, predvođeni kraljicom Didonom 814. pr. Kr. Nakon Å”to je pobjegao iz goruće Troje, trojanski junak Eneja je prema legendi naÅ”ao utočiÅ”te kod Didone, u koju se zaljubio. Bogovi su, međutim, podsjetili Eneju da je njegova zadaća otići u Italiju i osnovati Rim. Kada je to saopćio Didoni, kraljica se slomljena srca bacila na njegov mač i prorekla vječnu borbu između Rimljana i Kartažana.

U stvarnosti su se Feničani naselili na području Kartage (danaÅ”nji Tunis) iz dva razloga. Prvo, to se mjesto nalazilo na položaju koji im je omogućavao dominaciju trgovinom na istočnom Sredozemlju. Drugo, područje Sirije često se nalazilo pod vlaŔću bliskoistočnih država kojima je moralo plaćati danak ā€“ u sjevernoj Africi nije bilo nikoga tko im je mogao nametnuti takve obveze. Kartaga je na vrhuncu moći prema antičkim izvorima imala vlast nad oko 300 gradova na području danaÅ”njeg Tunisa, Alžira i Marka (broj je sigurno pretjeran), ali su svoju vlast proÅ”irili i na južnu i jugoistočnu Å panjolsku, Libiju, Baleare, Sardiniju, Korziku, Siciliju i južnu Francusku (oko Marseilleja). Tako su uspostavili kontrolu nad bogatim Å”panjolskim rudnicima. Vodili su brojne ratove protiv grčkih kolonista (pogotovo na Siciliji), Numiđana i drugih naroda sjeverne Afrike te, naravno, Rimljana.

Trgovina je bila okosnica kartaÅ”ke moći. Prevozili su skupocjen purpur iz Sirije na istočno Sredozemlje, a usto su proizvodili i izvozili svilu, obojanu tkaninu, vunu, miomirise i keramičke predmete. U Kartagi je živjelo mnogo vjeÅ”tih obrtnika koji su proizvodili drveni namjeÅ”taj, ogledala, oružje, kućanske predmete i nakit. Imali su vrlo dobro organiziran poljoprivredni sustav te bili poznati proizvođači vina. Uzgajali su i kvalitetne konje. Uvozili su jantar, srebro, kositar i krzno.

Kartaga je bila politički organizirana kao oligarhijska republika s određenim mjerama za sprečavanje zlouporabe položaja. Na čelu su joj bila dva suca birana na godinu dana (sličan sustav postojao je u Rimu, gdje su vladala po dva konzula). Oni su imali sudsku i izvrÅ”nu vlast, ali ne i vojnu. Ostale važne institucije vlasti bile su vrhovno vijeće (Rimljani su ga zvali Senat) i Vijeće stočetvorice koje je radilo kao svojevrsni ustavni sud te nadziralo generale. Bilo je i elemenata demokracije: zakonodavci su birani na izborima, postojali su sindikati, Narodno vijeće i ustav.

Religija Kartažana bila je politeistička, zasnovana na feničkoj. Vrhovni božanski par bili su božica Tanit i bog Baā€™al Hammon. Imali su vrlo razvijen svećenički stalež koji se razlikovao od većine stanovnika jer nisu nosili brade. U antici su bili ozloglaÅ”eni zbog prakse žrtvovanja djece, ali danaÅ”nja stručna miÅ”ljenja podijeljena su oko pitanja jesu li doista to činili.

Vojska Kartage bila je sastavljena pretežito od plaćenika. Konjica im je u pravilu bila bolja nego rimska, a rabili su i slonove (riječ je o izumrloj vrsti slona koja nije istovjetna danaÅ”njem afričkom slonu). Neke su taktike i načine opremanja vojnika preuzeli od Grka. Primjenjivali su tehnike serijske proizvodnje brodova te imali moćnu mornaricu u kojoj su službovali pretežito sami Kartažani, a ne plaćenici.