iliri

Anti─Źko doba

ILIRSKI SIMBOLI I OBI─îAJI U RIMSKO DOBA

Takvu su situaciju zatekli Rimljani kad su svojim legijama zakoraknuli na tlo Balkana. Njihova je okupacija ne samo u politi─Źkom, tehnolo┼íkom i gospodarskom pogledu nego jo┼í vi┼íe u duhovnom ozna─Źila svr┼íetak vi┼íestoljetnog samostalnog razvoja i po─Źetak novog razdoblja u kojem ─çe Ilir mnogo vi┼íe primati negoli davati i u kojem ─çe samo u rijetkim povijesnim trenucima do─çi do rije─Źi, a i onda, kada do te rije─Źi do─Ĺe, bit ─çe to ─Źe┼í─çe u ulozi brani─Źa imperijalne veli─Źine Rima negoli kao tuma─Ź interesa naroda i kulture kojemu je po svom podrijetlu pripadao.

Tijekom cijelog trajanja rimske vladavine egzistiraju jedna do druge stara ilirska religija i religija do┼íljaka, odnosno i onih koji su prihvatili novi na─Źin ┼żivota i nove bogove. Ta dvojnost duhovnog ┼żivota trajat ─çe tijekom svih dugih stolje─ça rimske okupacije, u mnogo ve─çoj mjeri u po─Źetku te okupacije kada ─çe Iliri ljubomorno ─Źuvati svoje bogove i svoja vjerovanja kao zalog svog nacionalnog identiteta i svog prkosa prema strancima koji su im oduzimali najbolja polja i rudnike i tjerali ih da rade za njih.

Kasnije, kada su i sami Iliri, ili bar neki od njih, postali ravnopravnim gra─Ĺanima Carstva, nestalo je prkosa, a i ┼żelje da budu drugo no lojalni gra─Ĺani. Nastaje tada dugotrajni i vrlo zamr┼íeni proces prilago─Ĺavanja i uklapanja ilirskog panteona i ilirske religiozne simbolike u rimski panteon i rimski simboli─Źki sustav. Taj proces, me─Ĺutim, nikada nije dovr┼íen, ┼íto zbog tolerantne politike Rima prema duhovnim vrijednostima domoroda─Źkog stanovni┼ítva, ┼íto zbog konzervativizma Ilira, posebno onih koji su nastavili ┼żivjeti svojim ┼żivotom daleko od urbanih rimskih sredi┼íta.

U tim krajevima u unutra┼ínjosti, gdje rimska civilizacija nije uspjela ni nakon nekoliko stolje─ça rimske vladavine bitno utjecati na duhovni ┼żivot autohtonog stanovni┼ítva, ilirski simboli, bilo sami ili zajedno s onima ┼íto su ih preuzeli od do┼íljaka, susre─çu se prili─Źno ─Źesto na nadgrobnim spomenicima i pepeonim ┼żarama, dakle, upravo u onoj kategoriji spomenika u kojoj se najjasnije o─Źituje konzervativizam doma─çeg ┼żivlja, njegova privr┼żenost starim obi─Źajima i vjerovanjima.

Na tim i drugim spomenicima iz rimskog doba ilirske simbole ─çemo manje susretati u prvim stolje─çima rimske okupacije, a mnogo vi┼íe u kasnom Carstvu, kada ilirska duhovna kultura nakon duge letargije do┼żivljuje pravo uskrsnu─çe i afirmaciju. U tom kasnom razdoblju na spomenicima, na kojima ─çe svi natpisi biti napisani samo na latinskom, a u ju┼żnim krajevima i gr─Źkim jezikom, bez obzira koliko je daleko od urbanih sredi┼íta bio podignut taj spomenik, sve ─Źe┼í─çe ─çemo susretati imena ilirskih bogova i religiozne simbole. Uostalom, tek iz tih spomenika i saznajemo za mnoge ilirske bogove, njihova imena i njihove atribute. No, iako je broj bo┼żanstava za koje smo na taj na─Źin saznali prili─Źno velik, vjerojatno nikada ne─çemo saznati imena svih bo┼żanstava u svim ilirskim krajevima, a niti ─çemo ikada biti potpuno sigurni da nam identifikacija doma─çih bo┼żanstava sa bo┼żanstvima iz rimskog panteona na natpisima zaista otkriva sve bitne njihove atribute.

Sto se, pak, ti─Źe predrimskih religioznih simbola ┼íto se susre─çu na spomenicima iz rimskog doba, smijemo se tako─Ĺer pitati jesu li ti simboli zaista sa─Źuvali isto zna─Źenje koje su ranije imali, ili su i oni pod utjecajem rimske simbolike i u promijenjenim prilikama i sami promijenili svoj sadr┼żaj.

Od starih, predrimskih simbola samo se za neke sa sigurno┼í─çu mo┼że re─çi da su nad┼żivjeli dugi proces romanizacije i da su sa─Źuvali svoj identitet u mjeri potrebnoj da se ve┼żu za autohtona vjerovanja. Me─Ĺu ove mo┼żemo spomenuti koncentri─Źne kru┼żnice – prastari motiv i mo┼żda naj─Źe┼í─çi simbol u prapovijesnom simboli─Źkom sustavu svih Ilira. Kao izravni ostatak iz prapovijesnih vremena, ovaj ─çe simbol sa─Źuvati svoju vitalnost i svoju zna ─Źenje tijekom cijelog trajanja rimske vladavine”, sve do kasne antike. Tom vremenu, a kronolo┼íki ve─ç ranom srednjem vijeku, pripada i kameni spomenik (plutej?) iz Gale kod Sinja, na kojem je uklesan kri┼ż, a sa strane i ispod njega se nalazi sedam koncentri─Źnih kru┼żnica u sredini kojih se opet pojavljuje motiv kri┼ża”. Ovaj spomenik na nedvosmislen na─Źin govori o ┼żilavosti kojom je autohtoni ┼żivalj sa─Źuvao ovaj stari simbol kroz dugi period rimske vladavine.

Na tom spomeniku, naime, sastala su se dva, u biti istovjetna simbola – poganski simbol Sunca i kr┼í─çanski kri┼ż, koji je tako─Ĺer simbol svjetla i Sunca. Kri┼ż kao simbol nove, tada ve─ç slu┼żbene, religije postavljen je u sredinu, na po─Źasno mjesto u polju, na mjesto, dakle, koje je u to vrijeme i moralo biti rezervirano za najva┼żniji i najtipi─Źniji kr┼í─çanski simbol. Cije lom plohom, me─Ĺutim, vizuelno dominiraju koncentri─Źne kru┼żnice, simbol ┼íto je i majstoru koji ga je izradio i onima kojima je taj spomenik bio na. mijenjen zna─Źio vi┼íe od simbola nove religije.

Zanimljiva pojedinost, na koju je upozorio B. Gabri─Źevi─ç obra─Ĺuju─çi ovaj spomenik, va┼żna za razumijevanje simbolike koncentri─Źnih kru┼żnica u rimsko doba, jest zamjenjivanje tog motiva sa prikazom Mjeseca na nekin kamenim spomenicima (sarkofazima). Na njima se, uz dva antiteti─Źki postavljena delfina, nalaze i koncentri─Źne kru┼żnice, koje na drugim sarkofazima bivaju zamijenjene polumjesecima. Takvo zamjenjivanje pokazuje da su koncentri─Źne kru┼żnice i lunule imale identi─Źno zna─Źenje ili, pak, vrlo sli─Źno, pa se takva identifikacija svakako mora dovesti u vezu sa autohtonim vjerovanjima.

Prastari simboli podzemlja – spirala i dvojna spirala, tako─Ĺer su sa─Źuvali svoje izvorno zna─Źenje i u rimsko doba. Njih nalazimo vrlo ─Źesto, napose na nadgrobnim spomenicima”

Za neke simbole, me─Ĺutim, ne mo┼że se utvrditi jesu li oni ostaci simbolike starosjedilaca ili su, pak, do┼íli sa Rimljanima i svim pripadnicima onih naroda diljem Rimskoga Carstva koji su u vrijeme rimske okupacije dospjeli u ove krajeve.

Takav je, npr., slu─Źaj sa svastikom, koja se prili─Źno ─Źesto susre─çe u urbanim rimskim sredi┼ítima i koja je i ina─Źe vrlo ─Źesta u rimskoj religioznoj simbolici. Mo┼żda se sa starosjedila─Źkom simbolikom mogu dovesti u vezu jedino prikazi svastike na nadgrobnom reljefu iz Zenice, jer su na njemu bez sumnje prikazani domoroci, a i s├ąm spomenik je svakako djelo doma─çih majstoraÔÇŁ. No taj spomenik, koji se datira u IV st. n. e., pripada vremenu kada kr┼í─çanstvo ve─ç sna┼żno utje─Źe na duhovni ┼żivot u svim dijelovima Carstva, pa tako i u Illyricumu, pa je zato mogu─çe – kako je to jo┼í ─ć. Truhelka pretpostavio – da pojavu svastike na tom spomeniku treba povezati sa pojavom te nove religije.

Posebnu pa┼żnju treba da posvetimo brojnim arheolo┼íkim ostacima i epigrafskim svjedo─Źanstvima o reliktima prastarog mediteranskog bo┼żanstva Velike Majke u ilirskoj religiji u rimsko doba. Ostaci tog bo┼żanstva naj─Źe┼í─çi su na podru─Źju Liburna i Histra, ┼íto nas ne iznena─Ĺuje kad znamo da su upravo ova ilirska plemena ostavila i iz prapovijesnih vremena najbrojnija i najeksplicitnija svjedo─Źanstva o kultu Velike Majke na ilirskom tlu.

Govore─çi o nalazu jedinstvenog reljefa ┼żene s djetetom iz V st. pr. n. e. iz Nesactiuma kod Pule, spomenuli smo da su tragovi kulta Velike Majke vrlo jasno prepoznatljivi u ┼żenskim epihorskim bo┼żanstvima, koja se susre─çu na natpisima iz rimskog doba u Istri. Ovdje ─çemo spomenuti ta bo┼żanstva.

Tu je najprije bo┼żica Eia (Heia), kojoj su posve─çena tri natpisa u samoj Istri jedan iz Pule i dva iz Nesactiuma’l – i jo┼í jedan ┼íto je otkriven u Caskoj na otoku Pagu, dakle, na teritoriju koji je pripadao Liburnima Za rekonstrukciju profila ove bo┼żice posebno je va┼żan zavjetni natpis iz Caske, jer je na njemu ova epihorska bo┼żica identificirana sa staroitalskom bo┼żicom Bona Dea. Bo┼żica Bona Dea susre─çe se u staroj italskoj religiji u nizu pri─Źa, sad kao ┼żena Fauna, sad kao njegova k─çi, ali uvijek kao za┼ítitnica ┼żene i ┼żenske seksualnosti, te plodnosti polja i ┼żivotinja, pa je pribli┼żno takvo zna─Źenje morala imati i ova histarsko-liburnska Eia.

Sli─Źne atribute imala je vjerojatno i bo┼żica koja se na zavjetnim natpisima iz Istre susre─çe kao Histria Terra, Terra Histria ili jednostavno kao Histria”. Romanizirani ili poluromanizirani Histri podigli su mno┼ítvo votivnih natpisa bo┼żanstvima Terra Mater i Magna Mater Deorum”, ┼íto na neizravan na─Źin dokumentira predilekciju domorodaca prema onim rimskim bo┼żanstvima koja su bila bliska onim njihovim bo┼żanstvima koja su u prapovijesno doba ┼ítovali

Jo┼í ja─Źe tragove mediteranskog kulta Velike Majke nalazimo kod Liburna. Za ovo pleme ve─ç je odavno poznato da je vi┼íe od svih drugih na isto─Źnoj obali Jadrana sa─Źuvalo vrlo brojne i vrlo jasne tragove iz predindoevropskih vremena u dru┼ítvenoj strukturi, pogrebnim obi─Źajima i religiji”. Privilegirani polo┼żaj ┼żene u liburnskom dru┼ítvu”, o ─Źemu nas izvje┼ítavaju anti─Źki pisci, od osobite je va┼żnosti za obja┼ínjenje pojave isklju─Źivo ┼żenskih bo┼żanstava kojima domoroci u rimsko doba podi┼żu spomenike.

Neka od tih bo┼żanstava poznajemo samo po imenu (Latra, Iutossica, Sentona, Ica), dok za druga, na osnovu njihove identifikacije sa rimskim bo┼żanstvima (interpretatio romana), znamo da su imala upravo one atribute koji su karakteristi─Źni za bo┼żice plodnosti. Takva je bo┼żica Iria, koja se na jednom natpisu iz Karlovi─ça blizu Labina identificira sa rimskom Venerom”, pa Anzotica, ─Źiji je pandan u rimskoj religiji tako─Ĺer bo┼żica Venera.

Kult Anzotike dokumentiran nam je sa dva natpisa iz Nina, a njena identifikacija sa Venerom potvr─Ĺena nam je najprije u jednom od tih natpisa, a onda i u kipu te bo┼żice, koji je otkriven u neposrednoj blizini Nina”. Tu je ta bo┼żica prikazana polunaga na na─Źin kako su Rimljani prikazivali svoju bo┼żicu Veneru, a do njenih nogu, za svega tre─çinu njene veli─Źine, nalazi se itifali─Źki Prijap – komplementarni princip plodnosti, ─Źiji je inferiorni polo┼żaj u odnosu na ┼żenski princip jasno ikonografski fiksiran u ovom jedinstvenom kipu.

Nismo u stanju utvrditi da li se i pod imenima drugih liburnskih bo ┼żica kriju lokalne varijante predrimske bo┼żice plodnosti i da li je medu njima bilo nekih razlika. Jedno je, ipak, bez sumnje to─Źno, a to je da se u svima njima kriju ostaci mediteranske Velike Bozice (Bo┼żice Majke)

U vezi s tim kultom je i vrlo stari predrimski simbol – sjekira. U rimsko doba najzna─Źajnija je uloga sjekire u pogrebnom kultu, uloga na koju su dosada mnogi arheolozi ukazali. Poznato je, naime, da se lik sjekire, kao i formula ┬╗sub ascia dedicare, vrlo ─Źesto susre─çu na nadgrobnim spomenicima iz rimskog doba ┼íto su otkriveni u provinciji Dalmaciji, posebno u Solinu, a kako upravo ti spomenici spadaju medu najstarije te vrste u Rimskom carstvu, vjeruje se da je obi─Źaj prikazivanja sjekire i ispisivanja spomenute formule nastao najprije u ovim, ilirskim krajevima i da se odatle onda ┼íirio u druge krajeve Carstva.

Nema nikakve dvojbe da se ova pojava na nadgrobnim spomenicima iz rimskog doba mora dovesti u vezu sa vrlo raz vijenim kultom sjekire u Ilira u predrimsko doba i da su ti prikazi imali u biti isti simboli─Źki smisao kao i u prapovijesti. Zanimljivo je da je F. Bulic, koji je o tim prikazima iz Solina posebno i me─Ĺu prvima pisao, vjerovao da su kult sjekire na ilirsko tlo donijeli Kelti, to─Źnije keltsko pleme Scordisci, ┼íto je, naravno, pogre┼íno, jer smo ve─ç ranije vidjeli da je sjekira u Ilira imala kultno zna─Źenje mnogo ranije nego ┼íto su se Kelti pojavili na Balkanu, a osim toga nemamo nikakvih indicija koji bi upu─çivali na zaklju─Źak da su Kelti doprinijeli ┼íirenju kulta sjekire na ilirsko tlo. Ipak, ovo Buli─çevo nagadanje zaslu┼żuje da se ovdje spomene ne zato ┼íto bi ono bilo to─Źno, nego zato ┼íto pokazuje da je Buli─ç nastojao prona─çi obja┼ínjenje za asciju na rimskim spomenicima u autohtonoj predrimskoj religiji, a ne u rimskom funerarnom simbolizmu i funerarnim obi─Źajima.

Kult konja, odnosno konjanika, koji je u predrimsko doba bio jako ra┼íiren u nekim ilirskim krajevima, ostavio je takoder jasne tragove i u rimsko doba. O tome govore ona ilirska bo┼żanstva koja su na neki na─Źin povezana s konjem, a koja se susre─çu na spomenicima iz rimskog doba. Jedan od takvih je Medaurus, poznat nam iz dva zavjetna natpisa iz dalekog Lambezija u Numidiji. Iz njih saznajemo da je Medaurus bio za┼ítitnik grada Risiniuma (Risna u Boki kotorskoj), da je jahao na konju i da je u ruci dr┼żao koplje. Ovdje, dakle, imamo konjani─Źko bo┼żanstvo, koje je u Risiniumu, starom ilirskom gradu, bio gradskim za┼ítitnikom i o─Źito imao istaknuto ako ne i najva┼żnije – mjesto u lokalnoj hijerarhiji bogova. Cinjenica da se opis Medaurusa ┼íto ga nalazimo na jednom od tih spomenika iz Lambezija podudara sa ikonografskim likom tzv. tra─Źkog konjanika navela je, s pravom, na zaklju─Źak da je Medaurus samo lokalna varijanta jednog konjanickog bo┼żanstva rasprostranjenog na ┼íirem balkanskom arealu”

Povezivanju Medaurusa sa tra─Źkim konjanikom ide u prilog i natpis na jednom reljefu s prikazom takva konjanika ┼íto je pronaden u Buljesovcima kod Vranja, a u kojem se spominje epihorsko bo┼żanstvo Tato za koje je M. Sui─ç ustvrdio da je ilirski deus patriuses. Premda nije sigurno da konjanik na tom reljefu prikazuje upravo takvo ilirsko bo┼żanstvo, vrlo je vjerojatno da postoji veza izme─Ĺu konjanika i spomenutog bo┼żanstva. Za tra─Źkog, pak, konjanika se pretpostavlja da je predstavljao diviniziranog pokojnika, dakle, i ─Źuvara ku─çe i ku─çnog ognji┼íta, a prema tome i plemena Upravo je takvu funkciju, kakvu smo upravo spomenuli, imao i Medaurus u Risiniumu, pa se iz toga mo┼że naslutiti da su Iliri, odnosno ona ilirska plemena na ─Źijim su podru─Źjima otkriveni reljefi tra─Źkog konjanika, poznavali konjani─Źko bo┼żanstvo sa izrazito htoni─Źkim zna─Źajkama. Brojni podaci o kultu konja u predrimsko doba ┼íto smo ih ranije spomenuli daju dovoljno materijala za pretpostavku da je konj u Ilira imao i u predrimsko, kao i u rimsko doba, takoder i takav karakter.

Zanimljivu pojedinost iz povijesti starosjedila─Źkog simbolizma u rimsko doba imamo u jugoisto─Źnom alpskom podru─Źju. Na tom prostoru, to─Źnije na prostoru ┼íto su ga u protopovijesno doba nastavali Latobici, prona─Ĺen je velik broj pepeonih ┼żara sa zavr┼íecima na vrhu u obliku pijetla”. P. Petru, koji je tim urnama posvetio posebnu pa┼żnju, tra┼żi podrijetlo motiva pijetla s predstavnim svetom antike na na┼íih tleh ali s keltskim izro─Źilom, dok je po tom autoru utjecaj domoroda─Źke simbolike wmogel biti ┼íele drugotnega pomena”. Ovaj autor vjeruje da je pojava pijetla na urnama iz rimskog doba posljedica prodora novih religija — mitraizma i kr┼í─çanstva u ove krajeve, a u vezi s tim i pojave novih vjerovanja, posebno vjerovanja u uskrsnu─çe. P. Petru, naime, tuma─Źi prisustvo pijetla na timurnama kao ┬╗verjetno simbol vstajenja,

Na┼íe je mi┼íljenje da podrijetlo pijetla na tim funerarnim urnama treba, ipak, potra┼żiti najprije u ilirskoj simbolici predrimskog perioda. U prilog ovakvom tuma─Źenju govori u prvom redu zemljopisna rasprostranjenost figuralnih prikaza pijetlova na ilirskom tlu u prapovijesno doba. Kad ta dva fenomena ne bi bila ni u kakvoj vezi, bilo bi nejasno za┼íto upravo u jugoisto─Źnom alpskom podru─Źju u rimsko doba imamo figure pijetla, a ne iu drugim podru─Źjima u kojima je takoder postojao utjecaj novih religija.

Ne zadovoljava nas ni Petruovo tuma─Źenje simboli─Źkog zna─Źenja pijetla na funerarnim urnama. Umjesto pretpostavke da je njihova pojava u vezi s vjerovanjima u uskrsnu─çe, ─Źini nam se mnogo logi─Źnijim dovesti figurice pijetla na urnama u vezu sa zna─Źenjem ┼íto ga pijetlovi i dan-danas imaju na vrhu krova-─îuvanje ku─çe i doma─çina od nesre─çe, uroka, zlih demona. U oba slu─Źaja pijetao ima jednako, apotropejsko zna─Źenje, samo ┼íto na krovovima ku─ça pijetao ─Źuva njegove ┼żive ┼żitelje, a na grobnim arama ─Źuva mir pokojnika.

Iz rimskog doba imamo dokumentirane neke obi─Źaje cije podrijetlo treba takoder potra┼żiti u obi─Źajima i simbolizmu Ilira iz prapovijesnog doba. Takav je, npr., bio obi─Źaj ┼żrtvovanja goveda – prastari obred povezan sa kultom plodnosti, koji je arheolo┼íki fiksiran na sveti┼ítu ilirskog boga Bindusa na izvoru Privilice blizu Biha─ça. U tom su sveti┼ítu, kako je ustanovio K. Patsch, prino┼íene krvne ┼żrtve Bindusu, i to naj─Źe┼í─çe jarac, goveda Sveti┼íte boga Bindusa je, istina, iz rimskog doba, no sve ┼íto je u njenu prona─Ĺeno ukazuje na stari doma─çi kult – ime samog bo┼żanstva, ime dedikanata na arama, ime plemena kojemu su ti dedikanti pripadali, pa je zato posve sigurno da obi─Źaj ┼żrtvovanja goveda i jarca nisu Japodi prihvatili od Rimljana, nego da se tu radi o autohtonim obi─Źajima koji su se odr┼żali nakon dolaska Rimljana u ove krajeve.

Svra─çamo pa┼żnju na ovu va┼żnu pojedinost iz tog sveti┼íta, jer ona upotpunjuje na┼íe poznavanje ilirskog bo┼żanstva Bindusa mimo onoga ┼íto o njemu znamo na osnovu njegove identifikacija sa rimskim Neptunom na natpisima iz Privilice i na osnovu etimolo┼íke analize njegova imena. Povo de─çi se za tom identifikacijom i tom etimologijom, do┼ílo se do zaklju─Źka da je Bindus bo┼żanstvo izvora i voda, no ┼żrtvovanje spomenutih ┼żivotinja tom bo┼żanstvu daje nam pravo da zaklju─Źimo da se rimskom identifikacijom Bindusa ne dobiva njegova potpuna slika. Vrlo je vjerojatno da je Bindus takoder i bo┼żanstvo plodnosti, i to upravo zato ┼íto je i bo┼żanstvo v├┤da.

Za drugi utvr─Ĺeni slu─Źaj taurobolije iz rimskog doba, onaj ┼íto je identificiran u gradini Zecovi kod Prijedora, ne mo┼żemo re─çi da li se radi o obredu ┼íto su ga u ove krajeve donijeli orijentalni narodi, koji su kao rimski vojnici, trgovci ili ─Źinovnici ┼żivjeli u toj gradini, ili se i u tom slu─Źaju mo┼że ra─Źunati sa ostatkom starog autohtonog obreda. Po novcu otkri. venom u konstrukciji ┼íto ju je A. Benac identificirao kao kultni objekt namijenjen taurobolijskom obredu, na tom su se mjestu prinosile ┼żrtve go veda tijekom IV st. n. e., a to je vrijeme kada su mnogi orijentalni kultovi bili ve─ç dobro poznati u ovim krajevima. Ipak, s obzirom na to da su u toj gradini ┼żivjeli Iliri u predrimsko doba i da su nastavili ┼żivjeti i u rimsko vrijeme, kao i s obzirom na ─Źijenicu da konstrukcija tog objekta nije takva da bi sama po sebi nametala zaklju─Źak da se radi o kultnom mjestu rimskoga tipa mo┼żemo nagadati, da se tu, ipak, radi o autohtonom, ilirskom kultnom objektu.

Vidjeli smo da su se na izvoru Privilice prinosile ┼żrtve i jarca, a likovi te ┼żivotinje se nalaze urezani na ari otkrivenoj u tom sveti┼ítu. To nije, medutim, i jedini dokaz da je jarac bio kultna ili ┼żrtvena ┼żivotinja na ilir skom tlu u rimsko doba. Neizravno smo o kultu jarca u to vrijeme obavi. je┼íteni iz vrlo obimne dokumentacije o ilirskom bo┼żanstvu ┼íuma i pa┼ínjaka, koje se u ikonografskom pogledu, vjerojatno, nije bitno razlikovalo od gr─Źkog Pana ili rimskog Silvana. Iz nekoliko ara ┼íto su otkrivene u Topuskom znamo da je to ilirsko bo┼żanstvo nosilo ime Vidasus.

O─Źigledno je, me─Ĺutim, da to ilirsko bo┼żanstvo nije i u drugim ilirskim krajevima nosilo isto ime, no zasada nismo u mogu─çnosti saznati ni ostala njegova imena u razli─Źitim ilirskim krajevima, a niti sve njegove bo┼żanske atribute. Imamo, medutim, velik broj likovnih prikaza ovog bo┼żanstva i analiza tih prikaza navodi na zaklju─Źak da je ono moralo imati vrlo istaknuto mjesto u doma─çem panteonu, svakako istaknutije negoli ┼íto ga je Pan imao u gr─Źkom ili Silvan (odnosno stariji Faunus) u rimskom. Nismo u potpunosti sigurni, bez obzira na nje govu identifikaciju sa Silvanom, da je i u predrimsko doba to ilirsko bo┼żan. stvo bilo organski povezano sa jarcem kao ┼íto je to bio slu─Źaj sa Panom, odnosno Silvanom, ali je te┼íko pretpostaviti da je me─Ĺu njima bilo bitnih razlika

Iz rimskog doba imamo jo┼í jedno svjedo─Źanstvo o ulozi – ovaj put koze u vjerovanjima autohtonog stanovni┼ítva u rimsko doba. Mislimo na male bron─Źane figurice ove ┼żivotinje otkrivene u Istri, koje su, po uvjerljivoj hipotezi P. Kandlera iz 1852. godine, predstavljale zemlju Histra. U drugom arheolo┼íkom materijalu ne nalazimo izravnu potvrdu ovoj tezi, ali su i Kandler i mnogi drugi poslije njega uvjereni da je koza prikazana na tim figuricama simbolizirala zemlju Histra. Ako prihvatimo to mi┼íljenje kao to─Źno, tada moramo pomi┼íljati i na eventualni totemski karakter koze (od nosno jarca) u pripadnika ovog plemena.

Iznesenim slu─Źajem nismo iscrpili sav repertoar religioznih simbola ┼íto su ih Iliri sa─Źuvali u rimsko doba, ali spomenute slu─Źajeve mo┼żemo sa velikom vjerojatno┼í─çu smatrati svjedocima duhovnog kontinuiteta iz pred rimskih vremena. Posebno isti─Źemo ─Źinjenicu da je ilirski religiozni simboli vam, jednako kao i autohtona likovna umjetnost i druge manifestacije duhovne kulture, postao prisutniji tek u kasnom Carstvu, kada se autohtoni element afirmira u okviru rimske kulture i uop─çe javnog ┼żivota kao jedan od najzanimljivijih fenomena u tada┼ínjem rimskom carstvu. Proces iliro-rimskog sinkretizma tekao je, medutim, od vremena kada su Rimljani okupirali ilirske krajeve i to je rezultiralo brojnim simbiozama u kojima tek treba identificirati sve ono ┼íto je u njima autohtono.