Šeher ćehajina ćuprija
Zanimljivosti

Iseljavanje bh. stanovništva u SAD od 1892. do 1924.

Trend iseljavanja sa „starog“ kontinenta (Evrope) na „novi“ kontinent (Sjeverna i Južna Amerika) nije zaobišla ni Bošnjake. Najveći intenzitet iseljavanja na američki kontinent desio se krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Od 1892. do 1924. godine više od 24 miliona ljudi iz Evrope iselilo se u Ameriku, gdje su brodske službe i luke vodile svu dokumentaciju o iseljenicima.

Hiljade porodica tragajući za boljim uslovima života uputilo se brodovima mediteranskih i evropskih luka u Ameriku – obećanu zemlju. Ovaj val iseljavanja nije zaobišao ni stanovnike Bosne i Hercegovine koji se poslije Austro-ugarske okupacije Bosne, što iz političkih, što iz teških uslova života odlučuju potražiti novi dom. Može se reći da je ova migracija bila motivisana, u prvom redu, ekonomskim razlozima.

Vrlo je malo podataka koji govore o iseljavanju Bošnjaka na američki kontinent. Po popisu i izvorima oficijelne fondacija koje se bave ovim pitanjima, sa prostora Bosne i Hercegovine a koji su u periodu od 1892 -1924. godine se iselili u Sjedinjene Američke Države evidentirano je 2795 osoba, a od toga preko 1500 Bošnjak. Vjerojatno ovaj broj nije konačan iz raznih razloga, što se evidencija većinom formirala na osnovu usmenih upita, kao i nepoznavanja jezika i nesporazuma prilikom evidencije.

Više od 1500 Bošnjaka je također krenulo put Amerike. Preko 60% svih bošnjačkih useljenika su bili iz Hercegovine (Trebinje, Gacko, Bileća, Ljubinje, Stolac, Ljubuški, Mostar, Livno), dok je preko 30% došlo iz Krajine (Krupa, Cazin, Kladuša, Bihać, Kulen Vakuf, Petrovac, Sanski Most, Bosanski Novi). Ostatak predstavlja otprilike stotinjak Bošnjaka koji su došli iz Prizrenske Župe na Kosovu. Većina dolazaka u Ameriku se je odigrala preko useljeničkog centra na otoku Ellis Island kod New Yorka, dok je bilo i nekoliko dolazaka preko luke u gradu Baltimoreu.

Oko 50% svih useljenika se je vratilo u rodni kraj dok su ostali ostali u Americi, vremenom podlijegajući asimilaciji u dominantnu američko-kršćansku kulturu. Pridošli Bošnjaci su se koncentrirali u pet većih područja u Americi početkom 20-og stoljeća:

1. New York i okolina – Ovu zajednicu su mahom sačinjavali Bošnjaci iz Istočne Hercegovine, dok je bilo i Krajišnika koji su uglavnom prelazili u unutrašnjost prema Pennsylvaniji. Ovaj dio bošnjačke populacije je imao nekoliko desetina članova, mada nije poznato da su uspjeli osnovati ikakvu bošnjačku organizaciju u ranom razdoblju. Možda je valjana pretpostavka da su bili okupljeni oko organizacija koje su predvodili Albanci, Turci, Arapi i poljski Tatari. Nažalost, ova rana grupacija se nije uspjela održati.

2. Johnstown, Pennsylvania i okolina – Ova grupacija je bila gotovo isključivo sačinjena od Bošnjaka iz Krajine koji su radili u rudnicima i čeličanama. Budući da se radilo o nekoliko stotina ljudi, oni su bili prilično dobro organizirani, tako da su osnovali i ogranak bošnjačkog društva “Džemijetul Hajrije” u Wilpenu.

Najveći broj ovih useljenika se je vremenom vratio u Bosnu. Četiri Bosnjaka iz Badica kod Krupe koji su tragično izgubili život na Titaniku 1912. godine su imali namjeru doći upravo u Pennsylvaniju. Članovi ove zajednice su živjeli i u West Virginiji i New Jerssey-u. Ni ova zajednica se nije uspjela održati, uglavnom zbog gubljenja najvećeg broja članova povratkom u Bosnu.

3. Chicago i okolina – Područje Velikih jezera svakako predstavlja najznačajniju bošnjačku grupaciju u Americi početkom 20. stoljeća. Ona je bila uglavnom sačinjena od Hercegovaca, dok se je u Garyju nalazilo i nešto malo Krajišnika. Ovoj skupini su se vremenom priključili i Bošnjaci iz Prizrenske Župe koji su prvo dolazili u Cleveland i Detroit, da bi se napokon preselili u sjevernu Indianu u okolini Garyja.

Upravo je u Chicagu 1906. godine osnovano prvo muslimansko društvo u Sjevernoj Americi pod imenom “Džemijetul Hajrije”. Bošnjaci u Garyju su osnovali dodatni ogranak ovog društva. Budući da je ova grupa brojala nekoliko stotina ljudi, te da su se mnogi Bošnjaci odlučili pustiti korijene u Americi, ovo je jedina zajednica koja je uspjela održati bošnjački kontinuitet u Chicagu do današnjih dana. Iako su članovi prve generacije gotovo stoprocentno asimilirani danas, priliv Bošnjaka poslije Drugog svjetskog rata i nadalje je pomogao da bošnjački duh ne umre u području Velikih jezera.

4. Butte, Montana i okolina – Ova savezna država je na prijelazu u 20. stoljeće predstavljala jednog od najvećih svjetskih proizvođača bakra. Firma “Anaconda Copper Mining Company” je bila ekonomski gigant kao i ogromni poslodavac. Mogućnost lakog dobijanja posla u rudnicima bakra i srebra je privukao veliki broj Hercegovaca koji su se prvobitno bili nastanili u Chicagu. Do nekih 50-ak Bošnjaka je živjelo u Montani, Idahu, Washingtonu i Oregonu do kraja 2. Svjetskog rata, da bi gotovi svi oni nakon toga napustili Montanu.

5. Los Angeles i okolina – Nekoliko desetina Bošnjaka je proputovalo cijeli američki kontinent da bi se napokon nastanili na pacifičkoj obali. Osim Los Angelesa, nekih desetak Bošnjaka su živjeli u San Franciscu početkom 20. stoljeća (niko od njih nije stradao u zemljotresu 1906. godine).

Zajednica u Los Angelesu je bila poprilično dobro organizirana, tako da je ovdje utemeljen i ogranak bošnjačkog društva “Džemijetul Hajrije”. Neki od ovih Bošnjaka su se iselili u Arizonu. Nažalost, kalifornijska grupa se nije uspjela održati i ugasila se je sa smrću svojih osnivača 60-ih godina 20. stoljeća, piše nkp.ba