vladari

Vladari

Ban Tvrtko I Kotromanić (1353-1391) – do krunisanja

S ozbirom da ban Stjepan II iza sebe nije ostavio muških potomaka, naslijedio ga je bratić Tvrtko I Kotromanić, sin Stjepanovog brata Vladislava. Tvrtka je Stjepan II pred svoju smrt predložio za nasljednika, a kasnije se pokazalo koliko su ispravne bile Stjepanove procjene Tvrtkovih vladarskih sposobnosti. Vremenom, Tvrtko će toliko podići bosansku državu da će ostati upamćen kao najmoćniji bosanski vladar u historiji. Sama činjenica da je baš on od Bosne stvorio kraljevstvo treba da dovoljno govori o ovom čovjeku.

Na prijestolje je došao veoma mlad, kao petnaestogodišnjak, što u to doba u Europi i nije bio rijedak slučaj. Od početka svoje vladavine imao je određenih problema, kako na vanjskom, tako i na unutrašnjem planu, a ključna su dva: prvi problem je predstavljao ugarski kralj Laszlo, koji je od Tvrtka tražio Hum kao miraz svoje žene Elizabete, Stjepanove kćerke, dok je drugi problem bilo Laszlovo podržavanje vladarskih ambicija Tvrtkovog brata Vukca. Laszlo je, naime, predložio da Tvrtko i Vukac zajedno vladaju, jer je tako bio sigurniji da se može osloniti na oba rođaka.

U početku vladavine Tvrtko nije bio sam na čelu bosanske države, nego su uz njega stajali i članovi njegove porodice: otac, knez Vladislav (Stjepanov brat), majka Jelena i brat, knez Vukac. Njih četvoro su izdali dvije nedatirane isprave knez Vlatku Vukoslaviću. Tvrtkov otac je bio skroman, pa se zadovoljio samo kneževskim častima i naslovima, a još za života brata Stjepana II bio mu je pokoran i među njima su vladali skladni bratski odnosi. Međutim, 1354. godine Tvrtkov otac umire, pa se situacija na dvoru mijenja. Vladislavovom smrću, Tvrtkova majka Jelena nastoji da preuzme upravu nad državom u svoje ruke. Ona je sa Vukcem otišla na ugarski dvor i zatražila pomoć od Laszlakako bi Vukac bio postavljen za bana, što je ugarski kralj prihvatio. Naravno, protiv toga bio je Tvrtko, zbog čega dolazi do sukoba na bosanskom banskom dvoru koji je prijetio da ugrozi jedinstvo države. S obzirom da je izgubio podršku najuže porodice, Tvrtko je odlučio da počne samostalno vladati. To se dogodilo 1355. godine, o čemu svjedoče dvije njegove isprave iz 13. februara te godine u latinskoj i bosanskoj verziji, a koje se čuvaju u dubrovačkom arhivu Diversa cancellariae. Radi se o dokumentima koje je ban Tvrtko poslao po svom poslaniku Milošu Radoslavoviću u Dubrovnik, a upućeni su dubrovačkom knezu Nikoli Barbadigu.

Tvrtko je smatrao da je problem njegovog samostalnog vladanja riješen upravo onako kako je on želio, pa je naručio svoj veliki banski pečat. Međutim, u jesen iste godine, kad su uz njega ponovo majka i brat, ne koristi se taj pečat, nego veliki pečat njegovog amidže Stjepana II. U Tvrtkovim ambicijama nije bilo mjesta za porodičnu zajedničku vladu sa majkom i bratom, tako da je u ljeto 1356. godine došlo do zbližavanja i sklapanja ugovora sa ugarskim kraljem Laszlom. O ovom dogovoru svjedoči samo pismo bekšinskog arhiđakona Gala od 17. jula 1356. godine. Tu se navodi da Tvrtkodaje ugarskom kralju cijeli Hum sa svim utvrdama u ime miraza Laszlove žene Elizabete, a sa druge strane ugarski kralj će potvrditi bosanski i usorski banat samom Tvrtku, ali i njegovom bratu. Osim toga, Tvrtko je bio obavezan da progoni iz Bosne heretike, da pođe u rat ukoliko ga kralj pozove, te je trebalo da neko od braće boravi na ugarskom dvoru. No, od dogovora nije bilo ništa, jer su protiv njega bili Vukac i Jelena, tako da Tvrtku nije preostalo ništa drugo nego da zajedno sa njima ponovo vlada. Međutim, nesklapanje dogovora nije se svidjelo Laszlu, jer je on htio po svaku cijenu da dobije Hum, pa je do njega pokušao doći na drugačiji način. Laszlov plan se ogledao u tome da od Tvrtka preotima velikaše i pretvara ih u svoje vazale.

Prve vijesti o realizaciji Laszlovog plana potiču iz proljeća 1357. godine. Laszlo je 14. marta te godine uputio pisma Grguru i Vladislavu Pavloviću, sinovima Pavla Hrvatinića, koji su držali grad Greben, te Grguru Stipaniću iz Glamoča. Kralj im je obećao da će m potvrditi njihove utvrde i posjede, izuzeti ih i sudstva bosanskog bana, te ih staviti pod svoju ličnu zaštitu ukoliko pređu na njegovu (Laszlovu) stranu. Grgur i Vladislav Pavlović su se predali Laszlu, dali mu utvrdu Greben, a on njima zauzvrat utvrdu Dobra kuća u Slavoniji.

Od ljeta 1356. godine ugarski kralj nije imao vremena da se bavi bosanskim problemima, jer je u toku bio Prvi mletački rat, tako da oba mlada vladara, i Laszlo i Tvrtko, idu svojim putevima. Takvo stanje je potrajalo sve do ljeta 1363. godine, kada je Anžuvinac promijenio svoj odnos prema Tvrtu. Laszlo je, naime, uspješno završio Prvi mletački rat – Zadarskim mirom iz februara 1358. godine je postao gospodar čitave istočne obale Jadrana od Kvarnera do Drača. Taj uspjeh ga je ponio, pa je želio da svojoj vlasti potčini i Bosnu. U tom cilju, ugarski kralj organizuje pohod na Bosnu sredinom 1363. godine. Ugarski kraljevi su ranije, uvijek, kada im je nedostajao pravi povod, koristili vjerske prilike u političke svrhe, a od toga nije odstupao ni Laszlo, predstavivši pohod kao križarski rat. Jednu vojsku je vodio lično kralj Laszlo, a drugu Nikola Kont i ostrogonski nadbiskup Nikola. Početkom jula Laszlo je došao do župe Plive i grada Sokola, kojeg je opsjeo, ali ga nije uspio zauzeti – zaustavio ga je Vukac Hrvatinić. Zahvaljujući Vukčevoj pomoći, ban Tvrtko je uspio ostvariti pobjedu nad ugarskim kraljem, pa mu je zauzvrat 11. augusta 1366. godine ban izdao povelju i dodijelio mu grad Sokol i župu Plivu. Druga ugarska vojska došla je do Srebrenika u Usori. Međutim, branitelji Srebrenika su se hrabro borili i nanijeli težak poraz ugarskoj vojsci uz velike gubitke na ugarskoj strani, a da sramota bude još veća, izgubljen je i veliki kraljevski pečat kojeg je sa sobomnosio nadbiskup Nikola.

Nakon što je Bosnu odbranio od ugarskog napada, ban Tvrtko je želio učvrstiti svoju vlast u državi, pa je uklonio svog brata Vukca, te tako ostao jedini ban. To je dovelo do napetih odnosa između dva brata, pa je Vukac sa majkom zatražio pomoć od Venecije. Nije isključeno čak ni da je Vukac pozvao Ugare u Bosnu, jer mu je Tvrtko i od ranije osporavio pravo na bansku čast. U toj političkoj borbi, Vukac je uspio nagovoriti dio vlastele, prije svega Dabišiće, da se pobune protiv Tvrtka. Do pobune je došlo krajem februara ili početkom marta 1366. godine, kada je vlastela protjerala iz Bosne Tvrtka sa majkom, a Vukca postavila na bansku stolicu. Tada se i Tvrtko obratio Ugarima za pomoć, te je zahvaljujući njima uspio da se osveti bratu i u drugoj polovini marta 1366. godine ponovo preuzeo bansku stolicu.

O tim događajima saznajemo iz Tvrtkovog pisma 29. marta 1366. godine upućenim mletačkom duždu, koji mu se potužio da neki ljudi u njegovoj Bosni kuju lažni mletački novac, te od njega (Tvrtka) tražio da to sredi. Međutim, Tvrtko mu priznaje kako mu trenutno ne može pomoći, jer nije uspio uspostaviti vlast na cijeloj teritoriji bosanske države. Tvrtko je kasnije uhvatio Vladislava i Vuka Dabišića, pobunjenike, te ih kaznio – prvom je dao izvaditi oči, a drugog, kao i njihove pristalice, bacio u tamnicu. Tada su ugarski kraljevi konačno doživjeli trenutak kojeg su tako dugo čekali – da je bosanski vladar njihovom milošću sjeo na bansku stolicu.

Vukac je protjeran bio, pa se povezao sa papom Urbanom V, uz čiju pomoć je pokušao da ponovo dođe na vlast u Bosni. No, nije mu to pošlo za rukom, pa se pomirio sa bratom oko 1370. godine. Tvrtku su do tada već dosadile porodične razmirice, pa je na kraju popustio svome bratu i primio ga nazad kao mlađeg bana. O bratskoj slozi nam svjedoći pozivnica kojom majka Jelena poziva Splićane na ženidbu svog sina Tvrtka 1374. godine.

U vanjskoj politici, ban Tvrtko je imao velike ambicije prema istoku, a da bi počeo ostvarivati ciljeve, morao je izmiriti se sa bratom, kako ovaj ne bi dizao pobune. Ban je zadržao i  Hum – nije ga predao ugarskom kralju, o čemu svjedoči povelja iz 11. augusta 1366. godine. U njoj se navodi da je ban Tvrtko gospodin mnogim zemljama: Bosne i Soli i Usore i Donjem krajem i Podrinju i humski gospodin. Upravo u vrijeme kada je Tvrtko učvršćivao svoju vlast u Bosni, došlo jej do promjene u srpskoj državi. Te promjene Tvrtko je iskoristio da proširi vlast prema istoku. Naime, nakon bitke na Marici 1371. godine i smrti sprskog cara Uroša, posljednjeg iz dinatije Nemanjića, Srbija više nije bila jedinstvena država. Teško stanje u Srbiji je, dakle, počeo koristiti Tvrtko tako što je poveo aktivniju politiku prema istoku.

Najveću prepreku za ostvarenje Tvrtkovog cilja predstavljao je župan Nikola Altomanović, vladar teritorije između Kotora i Rudnika. Budući da je Nikola Altomanović imao brojne neprijatelje, među njima i kneza Lazara od kojeg je preoteo Rudnik, Tvrtko I je brzo pronašao saveznika u borbi protiv Altomanovića. U jesen 1373. godine pošlo im je za rukom da savladaju Nikolu – zarobili su ga u Užicama i oslijepili ga. Njegove zemlje su podijelili među sobom, tako da je istočni dio sa Rudnikom, Užicama i drugim gradovima pripao Lazaru, a zapadnio dio – gornje Podrinje, dio Polimlja i Gacko, pripao je Tvrtku. Osim toga, 1377. godine Tvrtko je preoteo Balšićima Trebinje, Konavle i Dračevicu. Na taj način ugled i moć bana Tvrtka I su znatno porasli, pa se te godine dao krunisati za kralja Srbije kao praunuk Dragutina po ženskoj lozi. Njegova prvobitna kraljevska titula je glasila kralj Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranama. Kao novog kralja priznali su ga Dubrovčani, Mlečani i drugi europski dvorovi. Svojim krunisanjem Tvrtko je od Bosne stvorio kraljevstvo.

O činu njegovog krunisanja su pisali mnogi historičari, a uglavnom se razlikuju njihova mišljenja o mjestu krunisanja. Jasno je da je on krunisan u jesen 1377. godine (26. oktobra ?), ali kako se u povelji iz 1378. godine izdate u Trstivnici ne spominje mjesto krunisanja, tako ne možemo sa sigurnošću utvrditi gdje je on krunisan. Nedostatak izvora, kao i uvijek, daje historičarima prostor za iznošenje pretpostavki, koje po pravilu budu različite. One se mogu svesti na tri osnovne: da je krunisan u manastiru Milešava (u Srbiji), da je krunisan u Milama (kod Visokog), i da je prvo krunisan u Milama, a zatim u Mileševi. Međutim, kod ovih interpretacija bitno je ukazati na njihove neke nedostatke i neodrživost.

Kao prvo, u vrijeme krunisanja 1377. godine, Mileševa je bila u sastavu bosanske države, pa to mjesto otpada, jer se u povelji kaže „i odoh v srpsku zemlju…“

…Politička historija srednjovjekovne Bosne nastavlja se sa Tvrtkom kao kraljem…