Svakom se turističkom vodiču bar jedan put u karijeri dogodi da ga pošalju na destinaciju koju ne poznaje. Kad si vodič i imaš malo iskustva, nije problem snać se, improvizacija je majka turizma. Namjestiš pametnu facu, samouvjereno pričaš o stvarima koje prvi put u životu vidiš i preživiš.
Tako ja nedavno završila u Počitelju. Zadnji put sam bila tamo prije 30 godina. Još u autobusu sam im pričala o Bosni općenito, pokušavala objasnit i približit i neobjašnjivo. Ma kako nekome objasnit Bosnu? Kako im reć što je Bosna? Pusti ti stoljeća, brojke i godine, ali kako, kako im prenijet ono najvažnije što o Bosni treba znat?
Što se tiče Počitelja, pročitala ja i obnovila teoretsko znanje o povijesti i svim ostalim čimbenicima bitnim za pričanje, ali nisam sigurna kako točno doć do džamije recimo – jest, vidi se puteljak, ali jel to baš TAJ puteljak ili se može i drugačije, pa onda i ne prepoznajem baš šta je Šišman Ibrahim-pašina medresa a što je Šišman Ibrahim-pašin han, hamam i sve mi se nekako izmiješalo.
Uhvatila me lagana panika, turisti ne smiju vidjet moju nesigurnost, naravno, šta ću sad jadnatisam. Izašla ja s grupom iz autobusa, u zraku 40 stupnjeva a ja se preznojavam i bez stupnjeva. U to na ulazu u Počitelj ugledam dvojicu, prodaju voće. Rasprostrli oni pred sobom svakakva blaga – grožđe, lubenice, smokve, jabuke, ovo, ono, i bogme kupuju turisti, navalili ko da u životu voće nisu vidili.
Gledam, i moja grupa se zaigrala i zastala, pa mi palo na pamet pitat jednog od one dvojice momaka da mi samo diskretno dade neke upute. Malo mi je bilo i muka pitat, ljudi imaju pune ruke posla, a ja vodič koji ne zna kud će sa sobom, samo im uz one brbljave i bučne turiste takav lik fali.
Približim se onom koji mi je bio naruku, kucnem ga malo po ramenu.
Okrene se i kaže “Izvol'te?”
Ja mu, zamuckujući, na brzinu objasnim moju muku sve izvinjavajući se što smetam i tako to. Majko moja, blamaže. Šta ako mi se naruga. Ili prasne u smijeh. Ili odmahne rukom nervozno i pošalje me kvragu. Dok sam tako sve više i sve dublje tonula u tjeskobne pretpostavke i scenarije, momak se odmakne od svoje tezge, uhvati me ispod ruke i sa mnom se udalji od one svjetine.
I tad počne. O mektebi, imaretu, medresi, hamamu, hanu i sahat-kuli. O konjima o ljudima o ratovima i kako do džamije i kako do svega, kako je bilo prije rata a kako je sad, što se srušilo što se obnovilo, priča on ne staje, a ja otvorenih usta pred tom voljom, pred tim jednostavnim prihvaćanjem uloge u koju sam ga gurnula. Nema nervoze, nema ajde kvragu, nema ko si ti i šta sad ‘oćeš.
Potražim pogledom onog drugog a on ne stiže sam, da mu je još pet ruku, taman bi bilo. Vidim, pogledava on prema nama, al’ ne govori ništa, kao da je normalno da mu neki smušeni vodič otme poslovnog partnera usred najveće gužve.
Ovaj moj priča, objašnjava i dalje k'o da nema pametnijeg posla. Osjetim zahvalnost, osjetim navalu emocija i najrađe bi ga zagrlila. Nisam ga zagrlila. Samo sam rekla “Hvala ti”, s onim užasnim osjećajem malenosti toga “Hvala” u odnosu na veličinu i ljepotu onoga što sam primila.
Okrenem se prema mojoj grupi, pokažem rukom nekud tamo i važnim glasom objavim “Evo, ovim puteljkom ćemo do džamije.”
A htjela sam im u stvari pokazati rukom na dobrog stvora pored mene, i važnim glasom reći samo:
– Evo, ovo vam je Bosna.
Komentariši