Hasanaginica je bosanska i bošnjačka usmena balada koja nastaje između 1646 – 49 u Imotskoj krajini i vjerovatno se prepričavala sa koljeno na koljeno po Imotskom i okolini, dok je nije otrgnuo od zaborava 1774 italijanski putopisac, etnograf Alberto Fortis nazivajući je “morlačka balada” (morlačka = ilirička) a objavljena je po prvi put u njegovoj knjizi Put po Dalmaciji u Veneciji.
Od tog trenutka su se počeli nizati prijevodi ove pjesme na raznim jezicima svijeta. Veliki umovi toga vremena Johan Wolfgang Goethe (1775), Walter Scott (1798), A. S. Puškin (1835), Adam Mickiewicz (1841) su samo neka od imena koja su prevodila Hasanaginicu. Prosto se može reći da je Hasanaginica jedna od najljepših i najzadivljujućih balada koju je čovjek ikad stvorio.
Opera Hasanaginica je nastala prema poznatoj bošnjačkoj usmenoj baladi, premijerno izvedena u Sarajevu 2000.godine (libreto:Nijaz Alispahić, kompozicija: Asim Horozić, režija: Sulejman Kupusović) sa primadonom sarajevske opere, Amilom Bakšić, u naslovnoj ulozi.
Ova balada je nastala u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762m). Radnja se dešava u Vrdolu, današnjem Zagvozdu i Župi gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu.
Povrede koje se spominju u baladi Hasan-aga je zadobio u borbi sa kršćanskim odmetnicima (1645-69). Dok je ležao ranjen, njegova žena Fatima Arapović (rođ. Pintorović) ga nije nijednom posjetila, “od stida” kako navodi pjesma. To je bilo u jednom jako patrijarhalnom vremenu gdje se smatralo da je ženino mjesto u kući sa djecom. Međutim, Hasan-aga se naljutio i poslao ženi poruku da da ga ne čeka na dvoru, te da se vrati svojoj majcu u Klis. Ona ga ipak čeka i nada se da će se predomisliti, no on je po dolasku istjeruje sa dvora.
To se dešava najvjerovatnije između 1645 i 1648. Fatimin brat, beg Pintorović, mimo njene želje ugovara brak sa “Imotskim kadijom”. To je bio jedan od bogatijih Imočana te je beg Pintorović htio izvući ličnu korist iz toga braka.
Hasanaginica je tada već psihički slomljena žena koja pati za svojom djecom. Zaustavila je svatove kraj dvora da vidi djecu i da se oprosti od njih. Hasan-agina surovost se tada primjećuje kad doziva djecu: “sirotice svoje koje majka neće ni da pogleda.”
Njeno srce nije moglo više da izdrži te pada na zemlju i umire od bola i nepravde gledajuću u svoju djecu:
Uput se je s dušom rastavila
Od žalosti gledajuć sirota!
Teško je znati šta se od ovoga stvarno dogodilo, možda sve a možda samo poneki fragmenti. Ipak, zna se da su sljedeće osobe stvarno postojale:
Hasan Arapović – Hasanaga, vjerovatno graničar tadašnje bosanske države
Hasanaginica – Fatima Arapović (rođ. Pintorović), Hasan-agina žena
Beg Pintorović, brat Fatime Arapović
Takođe postoje ostaci Hasan-aginih dvora i kule, kao i Fatimin mezar u blizini.
Bosanski književnik Alija Isaković je iznio zanimljivu konstataciju, napola u šali, da je baladu mogla napisati i sama Hasanaginica (Fatima Arapović) nemajuću kome drugom da ispriča svoju bol i patnju za djecom. Ni ta se mogućnost nebi trebala isključiti.
HASANAGINICA
Šta se b'jeli u gori zelenoj?
Al'je snijeg, al'su labudovi?
Da je snijeg, vec bi okopnio,
Labudovi vec bi poletjeli.
Nit je snijeg, nit su labudovi
Nego šator age Hasan-age.
On boluje od ljutijeh rana,
Oblaze ga mati i sestrica,
A ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam’ bolje bilo,
On poruci vjernoj ljubi svojoj:
-Ne cekaj me u bijelom dvoru,
Ni u dvoru ni u rodu mome.
Kad kaduna r'jeci razumjela,
Još je jadna u toj misli stala,
Jeka stade konja oko dvora;
Tad pobježe Hasanaginica,
Da vrat lomi kuli niz pendžere;
Za njom trce dvije mile cerke:
-Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
Vec daidža Pintorovic beže.
I vrati se Hasanaginica,
Ter se vješa bratu oko vrata:
-Da moj brate, velike sramote!
Gdje me šalje od petoro djece!
Beže muci, ništa ne govori,
Vec se maša u džepe svione,
I vadi joj knjigu oprošcenja,
Da uzimlje potpuno vjencanje,
Da gre s njime majci u natrage.
Kad kaduna knjigu proucila,
Dva je sina u celo ljubila,
A dvje šceri u rumena lica,
A s malehnim u bešici sinkom
Od'jelit se nikako ne mogla,
Vec je bratac za ruku uzeo
I jedva je sinkom rastavio
S njom grede dvoru bijelome.
U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme ni nedjelju dana,
Dobra kada i od roda dobra,
Dobru kadu prose sa svih strana,
A najviše imotski kadija.
Kaduna se svome bratu moli:
-Aj tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat ni za koga,
Da ne puca jadno srce moje,
Gledajuci sirotice svoje.
Ali beže ništa ne hajaše,
Vec je daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše,
Da napiše listak b'jele knjige,
Da je šalje imotskom kadiji:
-Djevojka te lijepo pozdravljaše,
A u knjizi l'jepo te moljaše:
Kad pokupiš gospodu svatove,
I kad podješ njenu b'jelu dvoru,
Dug pokrivac nosi na djevojku,
Kada bude agi mimo dvora,
Da ne vidi sirotice svoje.
Kad kadiji b'jela knjiga dodje,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi, grede po djevojku,
Dobro svati došli do djevojke,
I zdravo se povratili s njome;
A kad bili agi mimo dvora,
Dv'je cerke s pendžera gledahu,
A dva sina pred nju ishodjahu,
Tere svojoj majci govorahu:
-Svrati nam se, mila majko naša!
Da mi tebi užinati damo.
Kad to cula Hasanaginica,
Starješini svata govorila:
-Bogom brate, svate starješina!
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju djecu l'jepo darovala:
Svakom sinu nože pozlacene,
Svakoj ceri cohu do poljane,
A malome u bešici sinku,
Njemu šalje u bošci haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
Pak dozivlje do dva sina svoja:
-Hod'te amo sirotice moje!
Kad se nece smilovati na vas
Majka vaša srca kamenoga.
Kad to cula Hasanaginica,
B'jeli, licem u zemlju udrila,
Uput se je dušom rastavila,
Od žalosti gledajuc sirote.
(Bosanska narodna pjesma)
Komentariši