Categories
Baština

Dubrovačka palača vojvode Sandalja Hranića

Palača vojvode Sandalja Hranića jedno je od onih reprezentativnih dubrovačkih stambenih zdanja danih bosanskim kraljevima i velikašima u posljednjim desetljećima 14. i prvoj trećini 15. stoljeća. Uz izdašne darove u gotovu novcu, dragocjenostima, tkaninama i namirnicama, Dubrovčani su, naime, gospodarima okolnih zemalja za učinjene ili očekivane ustupke dodjeljivali građansko pravo ili vlasteoski status, ali i zemljišne posjede izvan grada i kuće u gradu, budući da je vlasništvo nad nekretninama bilo sastavni dio, štoviše pretpostavka civiteta, pa i članstva u Velikom vijeću. Prije Sandalja Hranića, kuće u gradu dobili su 1390. braća Sankovići (vojvoda Radič i župan Beljak), 1399. bosanski kralj Tvrtko II. i vojvoda, odnosno herceg Hrvoje Vukčić, a nakon njega, 1427. vojvoda Radoslav Pavlović. Počeci te prakse nedvojbeno se podudaraju s fragmentacijom političke scene u širem prostoru, nakon smrti kralja Ludovika Anjoua (Anžua), 1382. godine.

U dubrovačkom se susjedstvu tada uzdiže nekolicina velikaša koji na svojim posjedima vladaju nezavisno, a njihovi međusobni odnosi, jednako kao i ponašanje prema nominalnim suverenima – bilo bosanskim bilo ugarsko-hrvatskim kraljevima – bili su nadasve dinamični i teško predvidivi. Ovladati tako složenom dinamikom događaja, vodeći računa o vlastitim sigurnosnim, gospodarskim i teritorijalnim interesima, ali i o neprestano promjenjivim odnosima snaga u zaleđu i na široj političkoj sceni, bio je pravi političko-diplomatski izazov za Dubrovnik, srednjovjekovnu gradsku općinu koja se u to vrijeme nastoji teritorijalno konsolidirati i konstituirati kao teritorijalna država.

Koristi su, dakako, bile obostrane. Dubrovnik je bio „sigurno mjesto“, gdje je bilo moguće pohraniti obiteljsko bogatstvo; bio je i utočište na koje se uvijek moglo pouzdano računati. Velikaši su dolazili i odlazili, a grad je bio trajan čimbenik, sa svojim stabilnim sustavom vlasti i konzistentnom politikom.

Vojvoda Sandalj prvi je put posjetio Dubrovnik 1394. godine. Već tada je dobio izdašan dar u novcu, a dubrovačkim je građaninom imenovan prije 1397. godine. Dubrovčanima je pomogao 1399., založivši se da im kralj Ostoja potvrdi posjed Primorja. U ratu koji se od 1400. vodio za to područje, porazio je 1404. Radiča Sankovića, a potom se zauzeo da Ostojinu darovnicu Dubrovčanima 1405. potvrdi kralj Tvrtko II. Sandalj i njegov brat Vukac proglašeni su zauzvrat dubrovačkim plemićima i obdareni posjedima Sankovića – zemljom u Primorju i kućom u Gradu.

Među gospodarima susjednih zemalja Sandalj je puna četiri desetljeća – od prvog posjeta gradu 1394. do smrti 1435. – bio nedvojbeno najpouzdaniji dubrovački saveznik. Obostrana korist prerasla je s vremenom u međusobno poštovanje, blagonaklonost, pa i prijateljstvo. Nije se pamtilo – kako su 1428. Sandalju izjavili dubrovački poslanici – da je od svog osnutka Grad s nekim velikašem bio u većem prijateljstvu nego što je to bio s njim. Prijateljstvo nije bilo samo protokolarne naravi. Sandalj se Dubrovčanima obraćao za najrazličitije usluge, a oni mu redovito izlaze ususret posuđujući mu brodove, šaljući mu majstore graditelje, općinske liječnike, zlatare i slikare.

Obasipanje feudalnih gospodara častima i posjedima u gradu nijebio dubrovački izum. U procesu pretvorbe od komune u teritorijalnu državu to je činila i mletačka Signoria, (sinjoríja), podjeljujući velikašima i vojskovođama patricijski status i poklanjajući im reprezentativne stambene građevine. Za istim će oprobanim sredstvima Mlečani pragmatično posezati i kad budu širili svoj utjecaj, a potom i vlast nad Dalmacijom. I sâm Sandalj Hranić imenovan je još 1396. godine mletačkim građaninom, a 1411. plemićem. Iste godine potvrđeno mu je vlasništvo palače u Zadru, poklonjene mu još prije uspostave mletačke uprave), godine 1423. vlasništvo nad kućom u Kotoru, pa naposljetku, 1429., dobio je i palaču u Veneciji.

Kad je riječ o velikašima kojima je Dubrovnik davao patricijski status, redovito se navode palače, točnije »polače«, dakako u generičkom značenju vlasteoske kuće. Često se javlja formulacija »polača s mistom«, što znači: kuća i građevinska čestica na kojoj je izgrađena, čime se potvrđuje i jamči trajan karakter i nasljednost posjeda. S obzirom na simboliku palače kao znaka vlasteoskog statusa, važno zajedničko obilježje tih zdanja – ono što ih je uistinu činilo »gospodskim palačama« – bila je činjenica da su prije pripadale istaknutim pripadnicima patricijata. Stoga se, da bi se naglasio legitimitet darivanja, imena tih vlastelina, poput Sime Gradija ili roda Vukasovića, posljednjih plemenitih stanovnika kuća poklonjenih Sandalju Hraniću 1419. i Radoslavu Pavloviću 1427. godine, ističu u poveljama izdanim tim velikašima, iako su između smrti starih vlasnika i čina darivanja bila protekla mnoga desetljeća.

Položaj, veličina i opremljenost dubrovačkih kuća davanih velikašima – novoimenovanim pripadnicima vlastele i počasnim članovima Velikog vijeća – priličili su, dakako, dostojanstvu svojih novih vlasnika. No njihovo je stanje iziskivalo veće ili manje adaptacije, izvođene na trošak Komune. Zahvati na palači Sandalja Hranića svojim su opsegom, duljinom i cijenom daleko nadmašili radove na kućama bosanskog kralja, Hrvoja Vukčića i Radoslava Pavlovića.

Palača Sandalja Hranića cijelim se svojim volumenom nalazila na mjestu današnje Poljane Marina Držića, u neposrednoj blizini Katedrale, Kneževa dvora i lučkih vrata, Vrata od Ponte, koja su iz luke vodila na Komunalni trg (platea comunis).

Sve do 1432., obala između Vrata od Ponte i Kule od Mula bila je drvena, a drven je bio i gat Ponta. Uz taj je gat pristajala kneževa galija, a ondje su po ustaljenom ceremonijalu dočekivani i najugledniji gosti koji su u Dubrovnik dolazili morem.

Urbanistička se važnost dijela aglomeracije nastaloga uz najzaštićeniji, južni dio luke, u starijim dokumentima zvan »unutrašnjim morem«, ogleda i u arheološki utvrđenom kontinuitetu izgradnje monumentalnih fortifikacijskih i sakralnih građevina, od kasne antike preko ranoga srednjeg vijeka do romanike. U uputama svojem poslaniku kod Sandalja 1430. Dubrovčani će ustvrditi da se vojvodina kuća nalazi „na najljepšem dijelu grada.“

Sandaljeva palača bila je jedna od kuća koje su do sedamdesetih godina 15. stoljeća svojim obalnim pročeljima tvorile potez srednjovjekovnoga gradskog zida između starih (romaničkih) Vrata od Ponte i Pustijerne. Bez arheoloških istraživanja o izvornoj strukturi izgradnje na tom potezu moguće je samo nagađati. Tu su vjerojatno postojala dva niza građevina na manjim, nejednakim česticama, jedan pročeljima okrenut prema moru, a drugi prema trgu uz svetište Katedrale.

Već ionako složena prostorna organizacija južnog dijela Komunalnog trga doživjela je velike transformacije nepuno desetljeće nakon završetka gradnje Sandaljeve palače, najprije proširenjem južnog krila Kneževa dvora (1440.), potom pomicanjem starih romaničkih Vrata od Ponte na položaj tzv. Unutrašnjih vrata od Ponte (1464.), izgradnjom novoga gradskog zida između Kneževa dvora i Kule od Mula (od 1470. do 1477.) i, napokon, otvaranjem tzv. Vanjskih vrata od Ponte (1476.).

Sudeći prema prikazima grada prije potresa 1667. i prema dokumentima, Sandaljeva palača imala je dva slobodna pročelja: zapadno okrenuto prema Katedrali, i istočno, okrenuto prema luci.

Arhitektura u gradu 15. stoljeća odavala je dojam jedinstvenosti. Filip de Diversis napisao je da kuće u gradu izgledaju kao da su »sve zasnovane i izgrađene od iste građe, od istog graditelja i gotovo u isto vrijeme«. U praksi ugovaranja i bilježenja klesarskih i graditeljskih poslova naručivanje prema postojećim predlošcima stvorilo je fini splet niti, koje su različite građevine povezivale srodnim arhitektonskim koncepcijama, poglavito u artikulaciji pročelja, i pojedinostima kamenoklesarske opreme.

Polazište razmišljanjima o općoj koncepciji pročelja Sandaljeve palače 1420. i 1421. godine bila je kuća Džore Bokšića, protovestijara bosanskih kraljeva i jednoga od najimućnijih Dubrovčana tog vremena, temeljito preuređena i opremljena novom kamenom plastikom tridesetak godina prije. Visinom investicije, repertoarom ukrasa i kvalitetom izvedbe ona je znatno nadilazila prosjek onodobne reprezentativne stambene izgradnje u gradu, odražavajući zacijelo i vještinu klesara različitih provenijencija koji su na njoj bili angažirani.

U ugovorima se kao izvorišta predložaka za elemente Sandaljeve palače navode i druga reprezentativna zdanja. Balkonceli na trećem katu glavnog pročelja naručeni su od 1422. od Brajka Bogosalića po uzoru na one na kući Martola Zammagna. Stupovi, kapiteli, lukovi i vijenac trijema naručeni su 1428. od Ratka Ivančića i Nikole Radinovića po odgovarajućim elementima tadašnje lođe pred Dvorom, dok su stupići ograde nad terasom trijema trebali biti poput onih na kući sinova Luke Bone. Slično je i u ugovorima za najistaknutije dijelove interijera. Majstor Alegreto obvezao se isklesati ogradu stubišta od kamenih stupića i pilo poput onih što ih je ranije bio izradio u kući Mateja Gradija, dok se u ugovoru s drvodjelcem Markom Ruskovićem traži da nebnica (ghabia) u spavaćoj sobi na drugom katu Sandaljeve palače bude poput one na prvom katu u kući Marina Zrive.

No prema dokumentima jasno se mogu razabrati i distinktivni elementi Sandaljeve palače, dakle, oni koji nisu imali neposredne predloške u detaljima arhitektonske opreme postojećih građevina. To su, bez ikakve dvojbe, balatorij i veliki klesani grb (cimerium) na pročelju prema luci. Za balatorij se, naime, za razliku od ostalih dijelova naručenih istom prigodom, daju vrlo precizne mjere svih dijelova, a za cimerij se izrijekom spominje ovjereni nacrt na listu papira što ga je vlastitom rukom izradio Bonino da Milano

Opsegom zahvata i visinom investicije palača Sandalja Hranića nedvojbeno je najvažnija građevina koju dubrovačka Komuna podiže u trećem desetljeću 15. stoljeća. Moglo bi se reći, da ona sabire sve što se u Dubrovniku početkom dvadesetih godina 15. stoljeća smatralo najboljim i najprikladnijim za „gospodsku palaču“, dakako u okvirima onoga što su Malo vijeće i od njega izabrani oficijali bili u stanju zamisliti, a majstori koji su im bili na raspolaganju provesti u djelo. No u njoj ne treba gledati neko integralno, a posebice ne inovativno arhitektonsko rješenje. Naime, glavnina njezinih elemenata naručena je po uzoru na dijelove drugih, postojećih građevina, a i nastala je adaptacijom starijih zgrada, kako je već navedeno. Vremenski raspon od tridesetak godina koji dijeli te dvije građevine upućuje na dugo trajanje jednom kanoniziranih oblika i rješenja u stambenoj arhitekturi Dubrovnika. Takvu zaključku u prilog govori i činjenica da će se elementi balatorija Sandaljeve palače spominjati čak i u sedamdesetak godina kasnijoj narudžbi za kuću Frana Stjepanova Benesse.

Tijekom dvanaestak godina, koliko će potrajati gradnja, opremanje i ukrašavanje palače, prvotni je program zahvata, slijedom različitih okolnosti umnogome promijenjen i proširen. Uz poboljšanja poradi postizanja više razine stanovanja, treba posebno istaknuti dvije odluke donijete tijekom gradnje, koje su bitno pridonijele da građevine dobije uistinu monumentalna obilježja. Prvom od njih – da se pročelja starijih kuća na trgu ne popravljaju, nego poruše i u cijelosti podignu iznova, donijetom u Vijeću umoljenih u kolovozu 1421. – promijenjen je, štoviše, i sam karakter zahvata. Ako se dotad mogao okarakaterizirati kao adaptacija, time zahvat sada neprijeporno dobiva obilježja rekonstrukcije. Drugu je važnu prekretnicu označila odluka iz 1428., da se pred glavnim pročeljom u cijeloj širini podigne trijem na stupovima. Zbog svega toga krajnji je rezultat daleko nadmašio početne zamisli.

Zbog ugleda i specifičnog statusa vlasnika te nemalih (javnih) sredstava i napora uloženih u rekonstrukciju, adaptaciju i opremanje, palača Sandalja Hranića posve je specifično ostvarenje stambene arhitekture u Dubrovniku. Njezino reprezentativno oblikovanje, istaknut urbanistički položaj i činjenica da je već od 1424. služila za smještaj visokih državnih gostiju, doprinijeli su tome da je već u vremenu svojeg nastanka, na stanovit način zadobila i značaj javne građevine. Zbog toga je palaču moguće sagledavati ne samo u kontekstu drugih reprezentativnih stambenih zdanja – starijih u koje su se ugledali njezini tvorci i novijih, čiji su se tvorci ugledali na nju – nego i u kontekstu veza koje ju povezuju s najistaknutijim javnim zdanjima dubrovačke Komune: Kneževim dvorom i Sponzom.

Kad je posrijedi Knežev dvor, treba podsjetiti na to, da je 1426. odlučeno da se pred pročeljem Sandaljeve palače podigne lođa nalik lođi (građenoj 1420.) koja je tada stajala pred Dvorom. Godine 1428. određeno je da palača dobije prigrađeni trijem u cijeloj širini glavnoga pročelja. Za razliku od pojedinih arhitektonskih elemenata – stupova, kapitela, lukova i vijenca – lođa pred dvorom tada se više ne spominje kao predložak trijemu Sandaljeve palače. Trijem joj je dovršen je 1432., a lođa pred Dvorom srušila se dvije godine nakon toga – početkom veljače 1434. Sljedeće, 1435. godine, Knežev dvor teško je oštećen u požaru. U obnovi što je uslijedila neposredno nakon tog događaja kao predlošci poslužili su elementi Sandaljeve palače, a 1439. na gradnji novog trijema Dvora zatičemo trojicu protagonista gradnje trijema Sandaljeve palače – oficijala Junija Matova Gradija te majstore Ratka Ivančića i Nikolu Radinovića.

I trijem načinjen pred zgradom Sponze 1518., nalikovao je trijemu Sandaljevu, a trijemovi su stajali i pred južnim pročeljima šest blokova općinskih kuća zapadno od Sponze. Premda ne treba isključiti mogućnost da su one imale trijemove i prije Sandaljeve palače, trijem Sponze prvi je pouzdano potvrđen monumentalni predložak trijema, kako svjedoče najnovija istraživanja.

Činjenica da ni Sandalj ni njegov nasljednik herceg Stjepan najvjerojatnije nikad nisu boravili u svojoj palači, samo je naizgled paradoksalna: kao i kuće drugih velikaša u Dubrovniku, palača je bila ponajprije simbolična rezidencija svojih vlasnika. Posjedovanje kuće u gradu bilo je, naime, pretpostavka i nezaobilazna sastavnica plemićkog statusa, pa je i sam pojam kuće bio povezan s cijelim nizom simboličkih implikacija. U diplomatskoj komunikaciji između Dubrovčana i Sandalja riječ casa javlja se ne samo kao oznaka za vojvodinu palaču u Dubrovniku, nego i u prenesenom značenju – kao metafora, sinonim za dom, to jest domovinu. Obraćajući se Sandalju, posebno kad su željeli istaknuti kako od njega očekuju da postupi u interesu grada, Dubrovčani svoj grad redovito nazivaju njegovom kućom ili kućom i domovinom (Ragusa casa vostra, Ragusa casa et patria vostra).

Laskave tvrdnje i birane riječi kojima Dubrovčani u pismima i uputama poslanicima Sandalju opisuju njegovu kuću u gradu nisu bile tek dio diplomatskog protokola. Kuća se uistinu nalazila na najljepšemu mjestu u gradu, gdje je zemljište vrijedilo »trostruko više nego u drugim dijelovima«. Tvrdnja da su »za ljubav Sandalju« starije kuće do temelja srušene i ponovno izgrađene, možda je donekle pretjerana, ali – u svjetlu novopronađenih dokumenata – nije sasvim neistinita, jer su pročelja starijih građevina prema trgu doista srušena i podignuto je novo, jedinstveno glavno pročelje, a palača je doista opremljena i ukrašena reprezentativno, koliko je to god bilo moguće. Tu lijepu građevinu – pisali su Dubrovčani Sandalju – primjećuju visoka gospoda i drugi stranci koji navraćaju u Dubrovnik na putu u Svetu zemlju i naširoko se raspituju čija je, a Dubrovčani im odgovaraju da kuća pripada njemu, velikom prijatelju njihova grada, te da ih pogled na to zdanje, trajno svjedočanstvo Sandaljeva prijateljstva prema Dubrovniku, ispunjava velikom radošću. I sam se vojvoda, kad je 1426. posjetio Dubrovnik, osobno uvjerio u vrsnoću dotad izvedenih radova, ustvrdivši pun hvale da su dubrovačke vlasti načinile i više no što su obećale.

Sve dok je 1667. nije srušio potres, palača vojvode Sandalja Hranića ostala je trajnim podsjetnikom na savršeno prijateljstvo s njim i jedinstvenim, posve iznimnim zdanjem u monumentalnom pejzažu grada Dubrovnika.

Categories
Baština

Mostar očima stranih putopisaca: Zar mislite da možete izgraditi isti ovakav most (1848. godine)

Još je jedan putopisac ostavio svoja zapažanja o Mostaru i Mostu u svojoj knjizi „Dalmatia and Montenegro with a journey to Mostar“ (Dalmacija i Crna Gora s putovanjem u Mostar), napisanoj daleke 1848. godine Bijaše to John Gardner Wilkinson (1797. – 1875.), inače veoma poznati egiptolog, koji je proputovao cijelu Dalmaciju i Crnu Goru, a namjerno je skrenuo sa svoje jadranske rute kako bi obišao Mostar i proveo desetak dana u njemu. Prije svega, kao hrišćanina odjevenog po zapadnoj modi, ogromno truda, novca i veza ga koštaše dobijanje dozvole od Vezira za ulazak u Hercegovinu. Trebao je ishoditi i posebne dozvole Vezira za obilazak grada i posjete džamijama, te dozvolu za mjerenje tačnih dimenzija Starog mosta. Inače je on ostavio iza sebe najstarije precizne mjere mosta. A, kada mu je sve to uspjelo isposlovati, veoma vjerno je iznio svoje viđenje stanja u ondašnjem Mostaru.

Navešćemo samo jedan zanimljiv isječak koji se odnosi na Mostar, a cjelokupna knjiga se može pročitati i downloadirati na stranici www.cidom.org

… Muslimanske žene u Mostaru sakrivaju lice kao što to čine po čitavoj Turskoj, ali ovdje one imaju čudnu masku, od crne tkanine od konjske dlake oivičene zlatnim koncem. Glava i vrat su prekriveni velom, dok ostatak odjeće čine platnena feredža navučena preko svilene haljine, bogate dimije, žute firale i papuče, kao u Carigradu. Neke izlaze bez maske i preko glave navlače samo platnenu feredžu, koju drže uz lice i vire ispod nje. Lijepe žene ovu masku često sklanjaju s lica, kao slučajno, kad prolaznici tobože ne gledaju, da bi je potom naglo navukle, kao da se nekud veoma žure, ničim ne pokazujući da su ih vidjeli. Možda ih je radoznalost, kad bi vidjele moju franačku odjeću, tjerala da zaborave svoje lice; u svakom slučaju, moram priznati da su često vrlo privlačne i da imaju lijep ten.

U Mostaru je vazduh dobar i čist, a klima zdrava; toga ubrzo postaje svjestan svako ko ovamo dođe iz Vida ili Opuzena. Mostarsko polje obiluje zečevima, naročito zimi, kad ih snijeg potjera s brda, i predstavlja odličan teren za lov. Glavni izvozni artikli su koža, vuna, voće, vosak, stoka i loj, no oni se izvoze u malim količinama. Pored toga, većina njih se proizvodi, i to u većim količinama, u Bosni, bogatijoj i većoj pokrajini. …

… Iznenadilo me je da u Mostaru ima tako malo Jevreja; jedina tri su vezirov saraf (bankar), njegov pratilac i sluga. Ali, u Bosna-Saraju ili Sarajevu u Bosni oni su brojni. Taj je grad dosta velik i ima dobro snabdjevenih bazara.

Uskoro izbismo na glavni put što vodi iz Ljubuškog, na kome nas sustiže veliki karavan turskih trgovaca na konjima, sa haremom i robom. Upustio sam se u razgovor s jednim od njih. za koga se ispostavilo da je hadžija i koji je, zahvaljujući dugom boravku u Kairu, veoma tečno govorio arapski. Ali, svaki pokušaj da neometano pričamo bio je sasvim beznadežan, jer smo s jedne strane bili pritiješnjeni mnoštvom konja, dok nam je s druge strane prijetio ugao kakvog sanduka, bala robe ili pak tahtaravan pun žena. Stoga smo usporili, pustili da prtljaga prođe naprijed, i pričali o mnogim hadžijinim putovanjima i o uobičajenim orijentalnim temama.

Nakon što je podrobno opisao svoja putovanja i dao ocjenu o Kairu i onom bauku turskih hadžija, Arapima, on reče: „E pa, gospodine majstore, vi ste vidjeli Misir (Egipat) i Stambol i rekao bih da ste svoj boravak tamo dobro iskoristili; ali, šta je u stvari vaš zanat?ˮ (Turci uvijek misle da Evropljanin mora biti zanatlija ili trgovac), Kako sam lutao svijetom iz razloga koji nisu tako jednostavni, i ne želeći da ih objašnjavam, odgovorio sam mu: „Tražio sam ljekovito bilje i ako bi vas, gluho bilo, zbacio konj, pokazao bih vam kako vješto umijem namjestiti ruku ili bilo koju kost koju biste slomili“. Shvativši da je to šala, on reče: „Bog vam dao snagu, ali neka me svaka nesreća zaobiđe; vi ste hećim, dakle“. „Nisam“, to sam rekao samo zato što je nemoguće ubijediti Osmanliju da mi Evropljani putujemo samo da vidimo druge narode i zemlje, mada ne sumnjam da vi, koji ste toliko proputovali, možete razumjeti zadovoljstva i koristi koje putovanja pružaju. Vi govorite o onome što ste vidjeli s istom vrstom uživanja kao i mi, a znate da su i mnogi muslimani u starim vremenima voljeli da putuju i da istražuju iste one stvari koje sada Franci istražuju, a koje su im bile zanimljive u doba kad je Frangistan bio u stanju varvarstva“.

Razgovor se ponovo vratio na njegova putovanja i na poređenje Kaira sa Carigradom. „Istina je“, primijetio je, „da stanovnici Kaira zovu svoj grad ‘majkom svijeta’ i to je veliko mjesto; bazari su mu odlični, a džamije bezbrojne. Ali mi, koji nismo Egipćani i koji smo vidjeli Carigrad, moramo priznati da se Misir ne može uporediti s turskom prijestonicom. A zatim i Bosfor, kraj oko njega i, iznad svega, narod, Osmanlije – o, maleme, to je pravo carsko mjesto, boravište sultana i centar svijeta!“…

… Otkrio sam, međutim, da mi ni jedan Turčin ne uzvraća pozdrave kada sam jašući ulazio u grad; vjerovatno im nije bilo drago što vide hrišćanina na leđima konja; i kasnije dok sam mjerio most, neki od njih su s negodovanjem gledali moje postupke mjerenja. Jedan od njih se zaustavio i posmatrao kako to radim, te si dao oduška svojim osjećajima. Bio je to Turčin, umotan u grubi ogrtač obrubljen zelenom čojom; čiji su donji ekstremiteti bili usađeni u par ogromnih mlitavih crvenih čizama…„Koja je korist“, reče on, „Sultanu Sulejmanu što je gradio tolike mostove za pravovjerne, kad će oni biti uništeni pisanjem vas Franaka? (Francima su nazivani svi Evropljani bez obzira na zemlju odakle potiču) Ovo nije nikad bilo dozvoljeno, i sigurno će se nešto loše desiti“. Jedan moj pratilac ga prekide, objašnjavajući mu da se ne treba plašiti, jer je Vezir odobrio ovo što radim. Ali, on nastavi: „Zar Frank misli da će uspjeti izgraditi isti ovakav most? Ni slučajno, premda ste pametni i umijete napraviti noževe i škare, i nečisto vino, i hodate ko patke gegajući se u tim svojim oskudnim haljinama. Hećim-baša (Vilklnsonov pratilaci Ali-pašin ljekar Kačić) prekide njegove primjedbe rekavši da se sve radi po vezirovim naređenjima i da, ako on ima bilo kakvih pitanja, može otići s njim do palate; na to je ovaj čovjek, uvjeren da bi bilo bolje da šuti, krenuo dalje mrmljajući molitve za bezbjednost mosta i kletve na račun nevjernika. …

… Poteškoće koje orijentalci imaju u shvatanju europskog crtanja su ogromne; poneki od njih nisu u stanju razlikovati konja od kuće. Posebno ih zbunjuju sjenke: „Jedna strana tvog lica nije crna“, kazuju mi, ili pak pitaju kad nacrtani lik stoji u profilu: „A gdje je druga ruka?“ Međutim, ista ta osoba koja ne shvata te osnovne stvari naših crteža, bez po muke prepoznaje cjelokupnu sliku s egipatskih skulptura, koji prikazuju likove u profilu, bez ikakvih sjenki, kao i mnogo likova poredanih jedno do drugog koji predstavljaju cjelinu. …

… Jedan od krupnih razloga što ne vole Franke potiče iz razlike u našim običajima; predrasude koje gaje prema našim navodnim nedostacima posljedica su nepoznavanja činjenica ili njihovog izvrtanja. Prazne priče ponavljaju se unedogled i počinje im se vjerovati; sama pojava Franka izaziva netrpeljivost prema njemu i oni se upuštaju u opisivanje njegovih tobožnjih odvratnih navika, od kojih je najuočljivija potpuno zanemarivanje lične higijene. Stoga me je veoma zabavljala njihova zbunjenost u Mostaru kad je riječ o količini vode koju sam tražio za svoj „abdest“. Pitali su me nisam li zapravo musliman i kad bih im odgovorio da se samo pridržavam običaja uvriježenog u mojoj zemlji, očito su mislili da se koristim svojim povlasticama putnika, a možda su i pretpostavljali da sam stekao ove navike za vrijeme mog dugog boravka na Nilu. Zacijelo nisu vjerovah da bi ih mogao usvojiti ijedan evropski narod koji nije izložen uticajima islama.

Iako je muslimanima zabranjeno da zlostavljaju hrišćansku raju u Hercegovini, oni na njih gledaju s velikim prezirom. Tako, kada „pravi vjernik“ baci oko na njihovu zemlju ili kad je zbog načeg kivan na kaure, on se ne obazire na pravdu u udovoljavanju svom hiru ili ljutini. Turski zemljoposjednici su tako despoti za hrišćanske seljake. Ali, ovo ugnjetavanje u dobroj mjeri obuzdava vezir, koji je, iako pravi Turčin po lukavstvu i samovoljan u postupcima kada mu to odgovara, ipak razuman čovjek, koji želi steći priznanje za šire tolerantnije nazore. Hod progresa, ako već ne prave civilizacije, zahvata tako i ovu zabitu pokrajinu.

Priredili: Ismail Braco Čampara / Tibor Vrančić / Smail Špago

Categories
Baština

Most Mehmed-paše Sokolovića, nijemi svjedok umijeća Mimara Sinana

Višegradski most Mehmed-paše Sokolovića jedan je od najznačajnijih kulturno-historijskih spomenika na Balkanu iz perioda Osmanske države koji četiri i pol stoljeća svjedoči o arhitektonskom umijeću Mimara Sinana.

Širom Turske ove sedmice se održava niz manifestacija pod nazivom Dani sjećanja na Mimara Sinana, najznačajnijeg arhitekte iz perioda Osmanske države čija djela i sada prkose vremenu.

Mimar Sinan je bio glavni arhitekta u vrijeme vladavine nekoliko osmanskih sultana, a Evlija Čelebi ga u svom “Putopisu“ naziva Velikim Sinanom.

Historičari su saglasni da Mimar Sinan predstavlja kulturološku eksploziju u arhitekturi tokom najuspješnijih godina Osmanskog perioda. Slovi za arhitektu koji je Konstantinopol pretvorio u Istanbul, a njegova djela odišu jakim emocijama, vještinom, profinjenošću i vrhunskom estetikom.

Najznačajnije među stotinama djela Mimara Sinana zasigurno je istanbulska džamija Sulejmanija, a Most Medmeda-paše Sokolovića je njegov pečat na Balkanu.

Riječ je o nacionalnom spomeniku Bosne i Hercegovine koji je dug oko 120 metara i duž kojeg devet kamenih stubova pravi 11 lučnih otvora.

Izgrađen je u periodu od 1571. do 1577. godine po naredbi Mehmed-paše Sokolovića, tadašnjeg osmanskog velikog vezira, a od 2007. godine se nalazi na listi svjetske baštine UNESCO-a.

Jedinstveno kameno zdanje stoljećima spaja obale Drine i ljepotom zadivljuje prolaznike. Bio je inspiracija mnogim umjetnicima, a pisac Ivo Andrić je za roman “Na Drini ćuprija“ 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Historičar Esmer Drkenda za AA je kazao da je Mimar Sinan bio jedan od najznačajnijih osmanski, pa i svjetskih arhitekata, a kako je Most Mehmed-paše Sokolovića jedan od značajnijih pečata njegovog rada jer je u to vrijeme je doprinio razvoju trgovine.

Višegradski most je jedino sačuvano djelo Mimar Sinana u Bosni i Hercegovini, a obnavljan je u nekoliko navrata tokom njegove duge prošlosti. Stari most u Mostaru je sagradio Mimar Hajrudin, učenik Mimara Sinana. Mostovi u Višegradu i Mostaru su spajali ljude i moramo ih čuvati za tu svrhu.

Categories
Baština

Stari grad Teočak

Stručni tim Zavoda za zaštitu i korištenje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Tuzlanskog kantona, u srijedu 28. marta 2018. godine je boravio na terenskom rekognosciranju i dokumentovanju prirodno-graditeljske cjeline Stari grad Teočak.

Teočak je općina koja je bogata kulturno-historijskim i prirodnim naslijeđem. Na relativno malom području koje obuhvata nalaze se raznovrsna dobra naslijeđa (Stari grad Teočak s Fethija džamijom, nekropole sa stećcima, stari nišani iz osmanskog perioda, rijeka Tavna, jezero Sniježnica, šumski predio Mejdan i drugo.

Stari grad Teočak je prirodno-graditeljska cjelina koja se sastoji od ostataka srednjovjekovnog grada, džamije Fethije, nišana iz osmanskog perioda, osam nadasve zanimljivih kamenih granitnih kugli. Sve to upotpunjeno je ambijentalnim prirodnim okruženjem, šumom, rijekom Tavnom i slično.

Nakon pada Bosne pod osmansku vlast 1463. godine, grad je zauzeo ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, koji je Nikolu Iločkog 1464. godine proglasio za kneza „Teočaka“. U ime Korvina od 1471 do 1477. godine, tituliran kao kralj Bosne, sjeveroistočnom Bosnom je vladao Nikola Iločki. Sjedište mu je bio upravo grad Teočak – rezidencijalni grad „kralja“ Nikole Iločkog. Potpisivao se kao “Nikola, milošću Božijom kralj Bosne“ (latinski: Nicolaus Dei Gratia Rex Bosniae).

Danas se vide dosta oštećeni bedemi, koji su zatvarali prostor trokutnog oblika sa po jednom kulom na svakom uglu. U grad se ulazilo kroz zapadnu kulu. Džamija, stari nišani i kamene kugle se nalaze u podnožju srednjovjekovnog grada, te skupa s njim predstavljaju jednu prirodno-graditeljsku, odnosno historijsko područje.

Za razliku od džamije koja je temeljito obnovljena i u dobrom je stanju, ostaci srednjovjekovnog grada su oštećeni i zapušteni, te je neophodna njihova hitna sanacija.

Više na bastina.ba

Categories
Baština

Šurkovića kula u Odžacima

Šurkovića kula se nalazi u naseljenom mjestu Odžaci, na jugoistočnom dijelu općine Konjic, između planina Visočice, Treskavice i Crvnja, te nešto manje od pedeset i pet kilometara od centra Konjica.

Inače, kula kao stambeno – fortifikacijski objekat predstavlja “poseban tip starije muslimanske kuće, … poluutvrđeni dvorac feudalaca, i po svojoj prilici, izdanak stambene kulture srednjeg vijeka. Ovaj tip objekata nalazimo na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegoviner, a obično su ih gradili spahije, zaimi i kapetani …

U osmanskom periodu turska feudalna gospoda (spahije) gradila je na svojim imanjima posebne kamene dvorce ili kule sa više spratova u kojima su stanovali i iz njih se, po potrebi, i branili. Takvi objekti u arhitektonskom pogledu zaslužuju posebnu pažnju iako su praktično davali malo prostora za stanovanje. Ali , kako te kule daju malo prostora za stanovanje, građene su u tu svrhu posebne zgrade u neposrednoj blizini kule, tzv.odžaci ili konaci. Kule su se dizale u vis, a odžaci u širinu. Kule su uvijek građene na više spratova, a odžaci (konaci) su redovito bile jednospratne zgrade. Osnovica kule je s vrlo malom iznimkom kvadrat, rjeđe pravougaonik a u odžaka uvijek pravougaonik. I kule i odžaci ostavili su traga u našoj geografskoj nomenklaturi, a tako isto i u narodnoj pjesmi. Treba napomenuti i to da su kule građene od kamena, a odžaci od kamena, ćerpića i drveta. Kod kule je uvijek najgornji kat presveden kupolastim ili bačvastim svodom (ćemerom od sedre). U prostranom dvorištu oko kula i odžaka u koje se ulazilo kroz kapiju građenu na svod, bilo je još i drugih zgrada te obavezno bunar. U Bosni su kule prekrivane šindrom, a u Hercegovini kamenim pločama, a zidovi u prizemlju uvijek su bili nešto deblji od zidova u daljnjim spratovima (100 -128 cm).

Još početkom XX stoljeća bilo je preko tri stotine kula u Bosni i Hercegovini. Sve su te kule bile tvrdo građene od kamena i sa debelim zidovima, a neprijatelj ih je mogao osvojiti samo topovima. Kulama su se nazivale i ishodne kuće, građene oko većih gradova, gdje su bogatiji građani ljetovali. Hamdija Kreševljaković je pedesetih godina XX stoljeća zabilježio da se još samo dvadesetak kula u Bosni i Hercegovini nalazi u dobrom stanju, u šesnaest se stanuje, a ostale su napuštene, dok se u tom periodu gradačačka kula restaurirala. Tom prilikom je zabilježio i da se u konjičkom selu Odžaci, koje je od davnina postojbina begovske porodice Šurkovića, nalaze tri kule i više odžaka. Svega 37 porodica u Hercegovini je posjedovalo beglučke komplekse veće od 575 dunuma, među kojima je bila i porodica Šurković. U austrougarskom periodu najznačajniji na ovom području su bili posjedi nasljednika Ferhat – bega Šurkovića, Sejdi – bega i Hanefi – bega. Gospodari kula u Odžacima bili su oko 1900.godine Ferhad – beg, Sejdi – beg (umro 1906.g) i Hanefi – beg.

Sejdi – begova kula (14×14 m) i u periodu kada je Hamdija Kreševljaković posjetio ovaj kraj služila je za stanovanje. Ferhat – begova kula(13×9 m), sadašnja Šurkovića kula, bila je na dva sprata, isto kao i Hanefijina koja je srušena 1947.godine, a njen kame je upotrebljen za izgradnju Zadružnog doma u centru sela Odžaci. Kada su kule građene tačno se ne zna, ali prema pisanju Hamdije Kreševljakovića i predanju stanovnika u Odžacima, kule su izgrađene u XVI i XVII stoljeću.

Šurkovića kula ima pravougaonu osnovicu i do pod krova je visoka cca 12 metara. Zidovi kule su zidani sa blagim zakošenjem ravnih zidova prema unutra (u odnosu na vertikalnu ravan), a posmatrano po etažama imaju debljine koje se, posmatrano od prve do posljednje etaže, umanjuju. Kula je postavljena na kosom terenu, tako da se visina zidova razlikuje u zavisnosti od položaja. Kula ima prizemlje, prvi sprat i drugi sprat. Sve etaže su prilagođene stanovanju. U kulu se ulazi kroz drvena vrata na jugoistočnoj fasadi. Spoljni otvor ima lučno zasveden zvaršetak i gabaritne mjere 80 x 170 cm. Sa unutrašnje strane se nalazi velika mandala. U prizemlju, na prvom i drugom spratu kule, nalazi se hodnik (predprostor) u kome je smješteno drveno stepenište za vertikalnu povezanost etaža i po jedna prostorija dimenzija cca 4 x 4 m koje su odjeljene zidom. Drvena tavanica prizemlja ujedno je pod od prvog sprata.

Na jugoistočnoj fasadi se nalaze četiri otvora (prozora), na jugozapadnoj fasadi pet, na sjeverozapadnoj fasadi dva mala otvora, a na sjeveroistočnoj fasadi četiri otvora. Svi otvori imaju demire od kovanog gvožđa.

Kula je zidana od kamena krečnjaka: vertikalni uglovi kule su rađeni povezanom blokovskom vezom od pravilnih klesanaca, kao i prozorske šembrane i okviri vrata, a lica zidova su rađena od pritesanog kamena.

Kula je prekrivena četvorovodnim krovom čija je konstrukcija drvena, a današnji pokrov kule je lim.

Categories
Baština

STARI GRAD BANJA LUKA

Tvrđava Kastel, predstavlja jednu od najstarijih građevina u Bosni i Hercegovini. Neki ostaci arheoloških istraživanja su pokazali da je tvrđava postojala i u 9. vijeku nove ere.

Na mjestu današnje Tvrđave Kastel bilo je jako vojno rimsko uporište, koje je služilo osiguravanju puta koji je povezivao Split sa Panonijom.

Nakon propasti Rimskog carstva ova područja naseljavaju slaveni.. a sam Stari grad i tvrđava su se uglavnom nalazili u sastavu Vizantijske države (8. – 12. vijeka),a ponekad bi je zauzimali i Ugarski Kraljevi. U prvoj polovini 12.-og vijeka Banjalukom je vladao prvo bosanski ban Borić.
Osmanlije osvajaju Banjaluku početkom 16. vijeka, a do kraja istog vijeka, Banja Luka se značajno izgrađuje. Frehat-paša Sokolović igrađuje naselje na ovom prostoru sa oko 200 javnih građevina.

Među njima je i bila poznata Džamija Ferhadija, karavan Saraj, kao i mnogi zanatski i trgovački dućani.
1583. godine Banja Luka postaje sjedište Bosanskog pašaluka što i ostaje do 1639 godine.

Za svo vrijeme svog postojanja Banja Luka je bila poprište mnogih ratnih sukoba, a njeno stanovništvo ili pobijano ili rastjerivano. Također su Banjaluku pogađali pustošili i jaki zemljotresi, ali se grad uvijek uspijevao oporavljati i vraćati. Sam Kastel je mnogo puta razaran, u prvom i u drugom svjetskom ratu. Nakon drugog svjetskog rata Kastel je obnovljen, i opet nakon strašnog zemljotresa
1969. godine.

Vrlo dobro očuvan, Kastel danas predstavlja jedno od središta zbivanja u Banjaluci, gdje se okuplja veliki broj mladih oko raznih sardžaja. Također predstavlja i jedno od mjesta koji se moraju posjetiti ako se ikada nađete u regionu.

Categories
Baština

Mahala Gožulj: Priča o maloj džamiji u centru Ljubuškog

Istočno od centra Ljubuškog, ispod Starog grada na brdu Buturovica, nalazi se mahala Gožulj, poznata po maloj džamiji i istoimenom izvoru ljekovite vode. Cijeli Gožulj izgleda idilično, kao da je neko zaustavio vrijeme, a putnika namjernika nepogrešivo vraća bar sto pedeset godina u prošlost, u vrijeme kada je građena džamija, a Gožulj bio prepun života.
Gožulj je nezaobilazna stanica ako krećete na uspon prema Starom gradu, prelijepa mahala kao niz starih fotografija iz nekog drugog doba. Ne morate ništa znati o starom Ljubuškom, stoljećima kad je grad iznad mahale dominirao u geopolitici ovog kraja, jer će se uvijek naći nekih veselih i razgovorljivih mještana spremnih da vam pričaju o vremenima kojih se oni i ne sjećaju, a koja se ovdje prepričavaju s koljena na koljeno.

U Mostarskoj ulici svi će vam se pohvaliti i nadaleko čuvenim izvorom, kao i obližnjim Vodicama, koji su od davnina ovom prostoru darovali pitku vodu i time omogućavali naseljenost ovog vjekovno pograničnog kraškog brda okrenutog zapadu.

Hivzija Hasandedić, poznati hercegovački historičar, pisao je kako je na Gožulju postojala džamija i prije 1843. godine, ali nije se znalo niti čija je zadužbina, niti kako je izgledala. U bibliografskoj bilješci jednog Mushafa stoji kako je Ibšir Halil Ćerić, sin Alijin, imam džamije džemata Gožulj u Ljubuškom, dovršio prepisivanje ovog primjerka Kur'ana 19. muharema 1259. (1843.) godine. Ne zna se kada je pomenuta džamije prestala raditi, ni kada je srušena.

Današnja džamija sagrađena je 1869. godine prilozima muslimana ovog kraja, što i danas stoji ispisano na jednoj ploči više mihraba. U Ljubuškom se pričalo da se za jednog velikog potresa srušilo s grada mnogo kamena, a da su mještani od njega sagradili džamiju.

Hasandedić u svojim djelima navodi da je vakuf ove džamije krajem devetnaestog stoljeća u svom posjedu imao kuću, pola dućana, tri njive, dvije bašče i jedan vinograd. U dvorištu džamije od samih početaka bila je jedna zgrada koja se koristila kao mekteb, a i danas je to tako.

Stare knjige bilježe da je prije 1850. godine u ovoj mahali uspostavljena i medresa, a da su se do tada Ljubušaci školovali u Počitelju i Mostaru, čak u Stambolu. Smatra se da medresa nije imala posebnu zgradu, već je bila smještena u mektebskim prostorijama.

Džamija na Gožulju je i sada vidljivo od tesanog kamena, manjih dimenzija, otprilike 7×7 metara unutrašnje osnove. Tek 1930. godine džamije je dobila današnji kameni osmougaoni minaret visine devet metara, do tada je netipično za Hercegovinu minaret bio drveni.

U Hercegovini ima mnogo većih džamija, viših i skladnijih minareta, ali jednostavnost i toplina ove džamije srasle s mahalom rijetko se viđaju. Posebno vas se dojmi kad se nakon naporne šetnje do Starog grada odmarate u njenom hladu uz osvježenje hladnom vodom s gožuljskog izvora, pise klix.ba

Categories
Baština

Stolac, sjajni biser Hercegovine

Ovaj stari grad obiluje bogatim kulturnim naslijeđem, koji je još 1980. godine upisan kao ‘grad muzej’ pod zaštitu UNESCO-a.

Ono što je Neretva za Mostar i Konjic, Buna za Blagaj, to je Bregava za Stolac. Još od vremena prahistorije ljudi su naseljavali dolinu ove rijeke. Ugodna klima i kristalno čista rijeka i danas privlači veliki posjetilaca.

Stolac obiluje i bogatim kulturnim naslijeđem, koje je još 1980. godine bilo upisano kao “grad muzej” pod zaštitu UNESCO-a. Tokom duge historije, na teritoriji Stoca, ali i cijele Hercegovine, preplitale su se i ostavljale traga mnoge i različite kulture i civilizacije.

Profesor Šukrija Bakšić godinama istražuje hercegovačko podneblje. Za početak je ispričao jednu interesantnu legendu vezanu za nastanak Inat ćuprije u gradu na Bregavi.

U vremenu Osmanskog carstva, beg, koji je upravljao Stocem, dobio je poziv da se javi sultanu u Stambol (Carigrad, danas Istanbul). Odsutnost bega iskotistio je neki Trtak iz Ljubinja i jutro je osvanulo uz novu vlast. Trtak tad naredi neimaru da pravi ljepšu ćupriju od begove.

Legenda o ‘heravoj’ Inat ćupriji

Neimar je iz dobre namjere predložio da napravi lijepu ćupriju, ne bi li ga pohvalio beg nakon povratka od sultana. No, naređenje je bilo drugačije. Trtak naredi da se gradi ćuprija s više lukova od begove.

Dok su gradili ćupriju, smisliše osvetu. Načiniše ćupriju s više lukova od begove, ali svaki je manje ili više herav (kriv). Trtak to nije primjetio, već je heftu (sedmicu) slavio, što osta spomen u Stocu kad se i on za nešto pitao.

Na putu ka čaršiji susreli smo Srebrena Sidrana, poznatog stolačkog umjetnika, koji podjednako uspješno realizira slikarskom riječju, vajarstvom, kiparstvom i rezbarstvom. U brojim trgovinama zatekli smo Srebrenove radove, od kojih se izdvaju peškuni, stare musandre, dolafi, sehare, tacne…

Na pitanje gdje crpi inspiraciju, odgovara da je pronalazi u samom sebi i okolini koja ga okružuje. Dodaje da ljudi koji još uvijek žive u ovakvim ambijentima, iza rezbarenih avlijskih vrata čuvaju vanjski i unutrašnji intimni prostor kuće u kojoj žive, ili pak oni koji imaju sreću da žive pod ovom kapom nebeskom u gradu-muzeju Stocu, koji je cijeli nacionalni spomenik.

Uloga derviša u prenošenju islama

I sama rijeka Bregava, koja se provlači kroz avlije mnogih stolačkih kuća, mahala, poput Begovine, Ade, Pogleda, Podgrada, doprinosi tom šarmu neodoljivih starina. S profesorom Bakšićem i Sidranom nastavili smo šetnju, obilazeći znamenitosti Stoca te kroz razgovor se sjećali znamenitih ličnosti ovog grada.

Posjetili smo kuću stolačkog kapetana Ismaila Šarića, koji potiče iz jedne od najstarijih i najznamenitijih musli­manskih porodica u Hercegovini i Stocu. Prema riječima profesora, na fasadi porodične kuće Šarića nalazila se niša sa svjetiljkom, primjerom javne rasvjete u Stocu u 18. i 19. stoljeću.

Čaršijom dominira Careva džamija, a od 2003. godine tu je i sahat-kula, koja je predhodno srušena za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Napredak svakim danom doživljava i stolačka čaršija, a danas možemo vidjeti da su ambijentalno uklopljeni i brojni dućani, koji daju posebnu čar ovoj čaršiji.

Na putu u pravcu Begovine posjetili smo Nakšibendijsku tekiju. Izgrađena je na mirnoj lokaciji, uz lijevu obalu rijeke Bregave. Prema riječima profesora Bakšića, derviši su odigrali značajnu ulogu u prenošenju islama na ove prostore te su, svojim odnosom prema vjeri i ljudima, bili najljepše ogledao islama i muslimana. U Tekiji je sjedište Centra za istraživanje i unapređenje duhovne i kulturne baštine u Bosni i Hercegovini.

‘Neka čekić i motika kuca…’

Tu je i vodopad Provalije, koji je najbolje posjetiti dolaskom proljeća, kada se velika količina vode obrušava niz veliki kružni slap, stvarajući nevjerovatan ambijent.

Bilo je zadovljstvo posjetiti i graditeljski biser Begovinu, izgrađenu uz rijeku Bregavu. Prema riječima profesora Bakšića, veliki kompleks spomeničke baštine u Bosni i Hercegovini koju nazivamo Begovina dao je sagraditi stolački kapetan, vezir Hercegovačkog pašaluka i najveći stolački vakif Ali-paša Rizvanbegović. To je kompleks koji je građen s plemenitim osjećajem mjere i zadovoljstva i koji je bio sretan spoj gospodareve želje, arhitektove vizije i osmanskog graditeljskog umijeća kakav se rijetko susreće.

Ali-paša je ostao upamćen i po svojoj izreci “Kad puška ne puca, neka čekić i motika kuca”, a za vrijeme njegove vladavine Stolac i Hercegovina poredili su se s bogatim gradovima Istoka.

Izvor: Al Jazeera

Categories
Baština

“Služi banu Stipanu i kralju Tvrtku i kralju Dabiši i kraljici Grubi i kralja Ostoju…”: KOČERINAC VIGANJ (1410—1411)

Va ime oca i sina i svetago duha, amin.
Se leži Viganj Milošević.


Služi banu Stipanu i kralju Tvrtku i kralju Dabiši i kraljici Grubi i kralja Ostoju.
I u to vrime – dojde i svadi se Ostoja kralj s Hercegom i z Bosnom.
I na Ugre poje Ostoja.
To vrime, mene, Vignja, dojde končina.

I legoh na svom plemenitom pod Kočerinom.
I molju vas,
Ne nastupajte na me
— ja sam bil kako vi jeste, vi ćete biti kako jesam ja…

Categories
Baština

Zanimljiv zapis pisan bosančicom: Kunovski zapis

Oružnicki stražmeštar u Vikocu, g. Kasum Poljakovic, priposlao je zemaljskom muzeju slijedecu prijavu: „U jesen 1905. gradili su seljaci sela Jecmišta, opcine Vikoc, kotara Foce nanovo mlin u šumi „Homarine“ te su, kopajuci takozvanu magazu za mlinsko kolo, 2 metra duboko u zemlji i kamenju našli jednu borovu kladu, kojoj je bjelovina bila vec u zemlji struhla a samo luc još ostala. „Seljaci su ovu luc na dva komada presjekli i u njoj našli priloženo pismo.

Ono je bilo u priloženu mušemu zamotano i poslanim drvenim klinom utvrdeno. „Pošto ovo pismo možda važi kao starina, šalje se zemaljskom muzeju na raspolaganje. U blizini od pola sata osim jelove i smrceve šume nema nikakovih znakova.“ Spomenik, što ga je nastojanjem gosp. Poljakovica dobio zemaljski muzej, pokazao se je kod pomnijeg ispitivanja jednim od najzanimivijih do sele u Bosni nadenih starih zapisa. Kako se razabralo, bijaše to zapis, napisan na tri komada papira široka 8 cm, a svaki dug oko 44 cm te na sastavcima sašivena koncem u prugu, koja je bila oko 130 cm duga.

Da sastavci bolje drže, bili su još slijepljeni obicnim voskom. Ta pruga, pošto je bila od vrha do dna ispisana, savita je po duljini u traku, usku 4 cm, pa onda je bila smotana u gusto navijenu trubu. Pri namatanju zdrobili su se nutarnji zavoji trube te su se vec od prve tako smrskali, da je nemoguce procitati zadnje retke. Smotak ovio se komadicem platnene krpe i oblijepio voskom, da mu vlaga ne može nauditi a onda se taj smotak valjda usadio u rupu, probušenu u stablo jednoga bora te zacepio posebnim cepom, da ne ispane. Jamacno je prošlo dugo vremena, dok se je stablika oborila te ju zatrpala zemlja slojem, debelim dva metra.

Kada je smotak stigao u muzej, pokazalo se odma, da je papir tako okorio i isprhnuo, da se nije smjelo u nj dirati a da se ne raspane sasvim u sitne komadice a možda i u mrve. Valjalo ga je zato umekšati, a to je postignuto na vlazi. Smotak sam položio na zdjelu punu nakvašena pijeska, ali tako, da se sama voda nikako ne dotice njega i pokrio ga staklenim pokrovcem. Tako je ostao neko vrijeme pod dojmom vlage, a kada se osvjedocih, da je struktura papira postala nešto elasticnijom, stao sam pomno i pažljivo odmatati smotak. Posao je posvema uspio a samo one partije, koje su od prve bile oštecene, ostale su oštecene. Nutarnji zavoji naime tako su zdrobljeni da nije, kako rekoh, bilo moguce procitati zadnjih redaka, a vanjski zavoji prilijepili su se uz vosak, kojim je smotak bio zaliven te su se i oni raspali u nekoliko sitnih smrvljenih komada, tako da osim nesuvislih slova nije moguce procitati prvih deset redaka. Prije nego li se smotak zamotao u krpu obrezala mu se još desna strana — možda za to, da bude iz vana ugledniji, ali se time i rukopis nešto okrnjio, jer je papir na desnom rubu izrezan vijugastim pravcem.

Ali, prem je time i po koje slovo odrezano, nije to ipak smetalo u toliko, a da se ne bi mogao procitati tekst. Zapis, kome se kako rekoh prvih deset redaka ne da procitati, pocimlje nabrajanjem cijeloga niza muslomanskih imena, jamacno zemljovlasnika, kojima bi on imao biti u prilog, a svrha zapisu je bila, kako se iz daljnjega teksta razabire, ta, da štiti „kunovski meteh“ od davla, studena grada i suhoga vjetra, dakle da cuva usjeve od nepogode vremena. Kunovo je danas još opcina kotara focanskog a sastoji se osim sela Kunova još od slijedecih sela: Crnobojevica, Gradojevica, Pribišaca, Robovica, Rujica, Sadica, Šahbaza i Vjetrnik-planine. Današnji žitelji iskljucivo su muslomani, a da je to tako bilo i u doba, kada je zapis sahranjen u borovom dubu, svjedoce nam muslomanska imena u pocetku njegovom. Da je u Bosni bila vjera u koristovanje zapisa veoma rasprostranjena, imao sam prilike više puta isticati a posebna vrsta tih zapisa imala je da štiti usjeve.

Ti poljski zapisi obicno su bili pisani oštrom halatkom na komadicu olovne ploce, koja bi se smotala u trubu i zakopala u doticnu njivu. Takav jedan zapis priopcio sam vec u ovom Glasniku god. 1889., sv. IV., str. 100. u 101., a od onda dospjelo je i drugih u muzej, kojima je bila ista zadaca i koje cu prilikom opisati. Ovaj se zapis od potonjih razlikuje time, što je pisan na papiru, a pošto se može pretpostavljati vjerovanje, da ce samo tako dugo imati krijepost, dok mu se slova mogu citati, zaviše ga s tolikom pomnjom u platno i vosak te ga usadiše u lucev panj. Pošto je selo, na koje se odnosi, muslomansko, valjalo bi pretpostaviti, da ce zapis biti pisan turskim pismom a izdan od kakog hoce, ali to nije, nego je pisan bosancicom a pisao ga je, sudeci po jednome dijelu njegovom, koji nam iznosi latinski tekst, jamacno katolicki svecenik. Taj latinski tekst možda je najzanimiviji, jer nalazimo u njem rijetki slucaj, gdje se u Bosni upotrebljava bosancica za pisanje latinskih tekstova. Ne upuštajuci se u potanki tumac teksta, iznosim ovaj sam u prepisu i transkripciji koliko je bilo moguce oboje ustanoviti a prepuštam strukovnjaku da ustanovi, koje su partije iz evandela, iz povjesti apostola, iz apokalipse, psalma ili iz apokrifnog pisma Isusova, poslana toparhu edeškome Abgaru. Slova su u zapisa dosta jasna, osim malih nepravilnosti pismo je posve korektno pisano, dakle od vješta pera, a duga, uska kolumna zarubljena je sa oba kraja vertikalnom linijom. Sudeci po nekim osebinama u transkripcije latinskoga dijela, možemo zakljuciti, da je pisac svoju latinštinu naucio u Italiji, jer piše „unicenite“ i u Ugarskoj jer cesto transkribira „s“ sa š, a st sa š. Bio je to dakle fratar, koji je prošao škole, obicne u prošlim vijekovima za naobrazbu bosanskog svecenstva: najprije u Slavoniji ili Ugarskoj a onda u Italiji.

Zapis glasi: Transskripcija. Pajazitov, Mustafiv i Hamzin i Dautov i Kasumov i Hasanov i Perhatov i Mezitov Mehemedov i Ceprcin i Pajazitov, Huseinov, Ramadanov, Alin Jagupov, Ala-uzov Hasanov iCat…..cica i Muratov i Perhatov, Kasumov, Junuzov, Velin, Jahin. Molitva ot treska i ot groma i ot besa i ot grada.
(autori: DR.T.) – GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA,01.07.1906

Dio pripadnika Crkve bosanske, i to u zemljama hercega Stjepana, Pavlovića i Kovačevića, dakle u Hercegovini i istočnoj Bosni, slijedio je svoju raniju vjeru i izvjesno vrijeme nakon turskog zauzeća Bosne.

Zanimljiva je pojedinost da se još oko 1560-1565. godine, a moguće nešto i kasnije, našao u bosanskoj sredini neki učeni bosanski krstjanin, koji je na molbu novoobraćenih muslimana, nastanjenih u selima koja su ranije sačinjavala metoh (manastirsko imanje) u Kunovu kod Foče, napisao za te dojučerašnje vjernike Bosanske crkve tzv. Kunovski zapis. To je magijski zapis sa citatima iz Novog zavjeta koji su pripadnici Crkve bosanske veoma poštovali, ali i sa dosta apokrifnih elemenata, koji je imao svrhu da zaštiti Kunovski metoh od prirodnih nepogoda (udaraca groma, gràda, studeni, zlih vjetrova i sl.). lz sadržaja zapisa vidi se da su vjernici Crkve bosanske smatrali da je đavo taj koji prouzrokuje sve ljudske nedaće, pa se prijeti đavlima – koji nose imena iz paganske i lokalne tradicije – da se okane da nanose štetu usjevima u selima Kunova.

Naziranje da je đavo uzročnik zla odražava dualistični koncept. I prema bogumilskoj Tajnoj knjizi Satana je stvorio grom, kišu, gràd i oblake i nad njih poslao svoje sluge – anđele. Također sinodik cara Borila od 1211. godine u tački 44. izriče anatemu i protiv onih koji „Sotonu označavaju kao davaoca kiše i grada“. I katari su pripisivali đavolu odgovornost za oluje, gràd, poplave, vatre. Zato i Kunovski zapis, utječući se za spas metoha, ne upućuje molitve Bogu, već se prijeti đavIima. Među đavlima koji se nabrajaju spomenut je i Kozodorac, a u samom Kunovu ima pećina zvana Kozlodolac u kojoj se nalaze ostaci nekih zidnih slikarija. To bi moglo biti pećinsko kultno mjesto, kakvih se, izgleda, još nalazi ponegdje u Bosni; poznato je da su i francuski katari u pećinama, također sa slikarijama, održavali svoje kultne sastanke.

Kunovski zapis pisan je bosančicom, dijelom i na latinskom jeziku (riječ je o priči o Abgaru, koja je i inače bila popularna u bogumila, pa je u južnoslavenskim zemljama prešla u pravoslavnu i u katoličku književnu tradiciju). Zapis je bio smješten u stablo jednog bora koji je imao dominantan položaj nad imanjima kunovsklh težaka. Pronađen je, zatrpan dublje u zemlju, godine 1905.

U Kunovu su se još nakon turskog zauzeća Bosne nalazile „krstjanske zemlje“, što indicira da je tu bio jedan od patarenskih centara. U turskom defteru od 1477/1478. spomenut je u Kunovu gost Cvjetko. Okolnost da je stoljeće nakon turskog osvojenja sastavljen na autentičan način jedan komplikovan bogumilski tekst, svjedoči da se Crkva bosanska duže održala u Bosni i nakon 1463, iako su joj zadati strahoviti udarci još potkraj bosanske državne samostalnosti.

Kunovski zapis je dragocjeno svjedočanstvo bogumilsko-muslimanske simbioze. U zapisu je poimence navedeno 29 muslimanskih imena kunovskih domaćina, čija je imanja zapis trebao zaštititi. Kunovski težaci, imenom Hasan, Pajazit, Durmiš, Mustapa, Daut, Perhat, Jagub, Jaho, Kasom i dr., očito vjerujući u djelotvornost zapisa koje su pravili kao bogumili, obratili su se nekom svom bivšem duhovnom pastiru da im napravi taj zapis. Bio je to učen duhovni pastir. On je vjerojatno tekst napisao po već ustaljenim formulama, ali je znao toliko latinski, da je u tekst dodao formulu (na latinskom): „u čast Boga i za oslobođenje domovine“ eksklamirajući tako želju za oslobođenjem Bosne od turske vlasti.

Kunovski zapis spada u red široko praktikovanih tzv. dvostrukih zapisa. O njima govori turski anonimus u spisu iz 1585. godine. Opisujući bosanske obraćenike na Islam, koje naziva poturi, anonimus, među ostalim, tvrdi da nose dvostruke zapise, jedne od popa, a druge od hodže.

Ovaj zapis predstavlja jedan segment koji podsjeća na rastrojstvo u kome se našla Crkva bosanska. Progon posljednje dvojice bosanskih kraljeva predstavljao je početak kraja, a onda je turskim osvojenjem došlo do egzodusa bogumila iz Bosne, pa do pribjegavanja kršćanskom pravovjerju (katolicizacijom, odnosno primanjem pravoslavlja). Međutim, najveći dio vjernika Crkve bosanske, uključujući gro onih koji su u jesen 1459. nasilno pokatoličeni, prešli su na islam. Samo izuzetno, u pojedinim porodicama, pojedinci su ostali kroz generaciju-dvije postojani u staroj religiji.
(Muhamed Hadžijahić Poglavlje iz knjige: ISLAM I MUSLIMANI U BOSNI I HERCEGOVINI, Izdavač: El-Kalem, Sarajevo, 1991. god.)

Postojanje dvojakih zapisa, od „hodže i od popa“ o kojima autor rukopisa iz 1585. godine podrugljivo govori, potvrđeno je i takozvanim Kunovskim zapisom koji je otkriven 1905. godineu selu Ječmište, iznad sela Kunova (općina Foča). Kunovski zapis nalazio se u unutrašnjosti borove klade dva metra duboko u zemlji. Svrha zapisa napisanog bosančicom s latinskimdijelovima bila je zaštita dvadeset i devet muslimanskih porodica koje se u zapisu poimeničnonavode:
„…o(t) (tres)ka i ot di(ja)vo(la) (i) ot zlogo gra(da) i gro(ma) (i) suhogo vet(ra) (i)da(žda) (stude)nag(o)….

56
Muslimani Kunova, su, po mišljenju dr. Muhameda Hadžijahića,zatražili od nekog svećenika, vjerovatno Crkve bosanske, da im sastavi zapis koji bi trebaočuvati njih i njihovo selo od prirodnih nepogoda. Premda svi muslimani, u zapisu se prirodnenepogode tjeraju sa:
„…arhangelom Mihailom, sa vasemi silami nebeskiemi, i Gavrilom, i sa sedem rieči koe reče Hristos na krstu vise(ći) Bogu: ‘Oče, prosti onim koi me muče za ljubav
tvoju. I ja prostim za ljubav tvoju!
‘“
57
Korištenje crkvene terminologije u svrhu zaštite muslimanai njihovog mjesta jasno upućuje na dokaz da je islam u Bosni i Hercegovini, premda vrlo rano imasovno prihvaćen, ipak postepeno potiskivao nasljeđene navike i običaje, prvenstvenostanovnika sela gdje je prosvjećivanje bilo najslabijeg intenziteta. Interesantno je da je Kunovskizapis nastao
58
približno u isto vrijeme, u šezdesetim godinama XVI vijeka, kada i anonimnirukopis iz 1585. godine čija se historijska vrijednost time još više potvrđuje.
(mr. Elvir Duranović ŠIRENJE ISLAMA U BOSNI I HERCEGOVINI prihvatanje osmanske vlasti ili islamske vjere)

„Kunovski zapis“ je nastao između 1560 i 1565. godine, u kraju koji je graničio sa nahijom Kukanj. Ovaj zapis je pisan bosančicom, a dijelom i na latinskom jeziku što ukazuje da su ovi krajevi pripadali „kristijanskoj zemlji.“ U ovom zapisu pominju se poimenično 29 muslimanska imena kunovskih seljaka. Neka od pomenutih imena su Hasan, Bajazit, Mustafa, Daut, Ferhat, Jakub i dr.Iz sadržine
ovog dokumenta se vidi da su na ovom prostoru živjeli bogumili,koji su potom primili vjeru islam.
(Fatih Hadžić TASLIDŽA – PLJEVLJA)