Pruščakova džamija

Pruščakova džamija krije tajne majstora koji je gradio

Kada je Hasanu Kjafiji Pruščaku, jednom od najvećih bh. mislilaca 16. i 17. stoljeća, dosadilo da se seli iz jednog u drugi grad, isposlovao je sebi doživotni posao – radio je u rodnom Pruscu kao kadija.

To što je Kjafija u tom periodu dobio trajni kadiluk bila je velika stvar, jer su kadije mogle biti u službi samo 22 mjeseca nakon čega su automatski gubili ovlaštenja. Nakon gubljenja službe kadije su morale izraditi studiju o svom dosadašnjem radu u kojem su morali dokazati da nisu zapustili svoj rad, te su morali pokazati napredak u razumijevanju šerijata kako bi dokazali da se na terenu kadiluka nisu udomaćili i postali korumpirani. Poslije toga su mogli ponovo biti imenovani u službu, a samo ugledne kadije su toga bile pošteđene – među njima i Kjafija.

On je važio za toliko uglednog čovjeka da nije morao dokazivati da nije korumpiran niti da je njegova kompetencija u kadiluku dovedena u pitanje. A bio je i savjetnik sultana.

U 1583. godini Prusac je postao sjedište kadiluka. Nakon što se Kjafija doselio u Prusac, gradić koji je do tada imao tri mahale i tri džamije, te manju čaršiju, počinje cvjetati.

Poznati naučnik i dobrotvor u Pruscu gradi džamiju, medresu, han, mekteb i vodovod, što mahalu Srt u ovom gradiću u obliku potkovice pretvara u pravo naselje.

„Osim pomenutih objekata, Kjafija je izvršio i popravak Ajvaz-dedinog vodovoda, sagradio turbe nad Ajvaz-dedinim mezarom i popravio džamiju sultan Bajezida II na prusačkom gradu i tom prilikom iznad vrata ove džamije postavio kamenu ploču s tarihom. Nakon rušenja ove džamije kameni tarih je prenesen u Kjafijino turbe gdje se i danas nalazi“, naveli su za Radiosarajevo.ba iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.

Na levhi koja je izrezbarena na drvetu kaligrafskim pismom kao godina kada je Kjafija izgradio džamiju navodi se 1015. hidžretska godina, odnosno 1606/07. godina. Džamija je naizgled sasvim jednostavna i obična. Ima jednu prostoriju, a iz krova džamije izbija drvena osmougaona munara. Enterijer džamije osvjetljava preko 15 prozora, pa kameni mihrab, jednostavni drveni minber, mahfile u boji prirodnog drveta i drvene sofe odignute od poda primaju veliku količinu dnevnog svjetla.

No iako na oko djeluje jednostavna, zapravo se uočava precizna ruka majstora koji ju je gradio.

„Stari, originalni mihrab, koji je stajao do posljednjih intervencija na rehabilitaciji džamije 1997. – 1999. godine, bio je kameni s izduženim stalaktitnim ornamentima i polihromno bojen motivima floralne dekoracije karakteristične za slikanu dekoraciju s početka 17. vijeka. Boja je direktno nanošena na kamen pješčar, koji lokalno zovu ‘muljika’. Ostaci ovog originalnog mihraba mogu se danas vidjeti u dolafima u prostoru tekije Hasna Kjafije, lociranoj u neposrednoj blizini džamije“, navode iz Komisije za Radiosarajevo.ba.

Graditeljska cjelina koja je danas ostala u Pruscu iznad Hasana Kjafije proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine 2009. godine.
Tokom posljednjeg rata džamija, kao i ostatak ove graditeljske cjeline, pretrpio je znatna oštećenja. Nakon rata je i saniran, ali o tim radovima ne postoje nikakvi dokumenti.

„Prilikom saniranja došlo je do iznenadnog pucanja zidova i velikih oštećenja koja se nisu mogla sanirati, nego se objekt zbog sigurnosnih razloga morao potpuno srušiti i ponovo rekonstruirati. U najvećem dijelu je prilikom rekonstrukcije korišten originalni materijal sa srušene džamije“, rekao je za Radiosarajevo.ba Leon Ćosić iz Kantonalnog zavoda za urbanizam, prostorno planiranje i zaštitu kultutno-historijskog naslijeđa Srednjobosanskog kantona.

Još od 2006. godine postojali su veliki problemi koji su prijetili urušavanju džamije, ali i medrese. Džamija je sanirana, ali objektu medrese i dalje prijeti pojava kapilarne vlage nastale pod utjecajem atmosferilija u zidovima objekta.

Ipak Kjafijin duh još uvijek živi u Pruscu. Sačuvani su ostaci medrese u kojima je predavao neke od svojih čuvenih lekcija, kao i mekteb u kojem su najmlađi podučavani imanu, sačuvana je i sudnica u kojoj je pravedno donosio odluke.

Pruščani i danas pričaju legendu o čovjeku koji se u noći pojavljuje na putu od sudnice do medrese, a onda misteriozno nestaje. Neki vjeruju da je to ugledni Kjafija.

Iako ponosni na svoju bogatu historiju i legende koje su rođene u ovom gradiću, o nacionalnim spomenicima se ne vodi nikakva briga. Kako smo već pisali, urušava se i Stari grad u Pruscu, a i Kjafijina zaostavština je u jako lošem stanju.

Djelimično je krivo i lokalno stanovništvo. Uz džamiju čijem je urušavanju prijetila starost i vlaga, a koja je naknadno i srušena, izgradili su objekt koji je zbog njegove neadekvatne namjene u suterenu naštetio već oronuloj džamiji. A podsjećamo, od zidova starog grada mještani su pravili štale.

No nemar vlasti nije nikako isključen i nije zanemariv. Prusački nacionalni spomenici samo su jedni od brojnih u BiH koji su na rubu propadanja i koji će jednog dana ostati samo u pisanim dokumentima, umjesto da ih ponosno pokazujemo budućim generacijama i iz njih učimo.

Hasan Kjafija predstavlja markantnu ličnost 17. vijeka u Bosni. Bio je pravnik, filozof i književnik i spada u red ljudi koji su se u vrijeme otomanske uprave istakli svojim književnim radom na orijentalnim jezicima.

Njegov naučno-književni rad je mnogostran i obiman, jer je Kjafija, kako i sam kaže u svojoj autobiografiji, do 1600. godine napisao jedanaest djela, a kasnije je, koliko se to moglo ustanoviti, napisao još sedam djela. Njegovi radovi su iz oblasti: filologije, islamskog prava, teologije, logike, historije i politike.

Kjafijino djelo o uređenju države i društva (Usul-ul-hikem fi ni-zamil-alem) preveo je na francuski još 1824. godine poznati francuski orijentalista Garcin de Tassy, piše radiosarajevo.ba