Categories
Bosna u XX vijeku

Kako je bosanski franjevac otac Peruan spasio Gazi Husrev-begovu knjižnicu

Malo je gradova, koji su u svojoj prošlosti pretrpjeli toliko toga kao bijelo čipkasto šeher Sarajevo. Kuge su ga morile, vatre pržile, vode plavile, dušmani pobili, harali i krvarili, pa ipak je ostalo bijelo i ponosno. U svježe proljetno jutro, na dan 13. travnja 1941., puno sunca i behara, koji se runio, pao je jedan od tih tragičnih događaja, koji su zadesili šeher Sarajevo.

Bilo je to onoga tjedna u kojem je u više od 20 godina zaboravljeni grad na Miljacki imao tu kobnu sreću, da postane trodnevnom prijestolnicom jedne tužne kraljevine koja je izdisala. Tim njegovim inače mirnim ulicama, tulile su sirene luksuznih ministarskih samovoza, u kojima su pretrpani zlatnim polugama naizmjenično jurili ministri bez ministarstva, banovi bez banovina i generali bez vojnika. Sest dana prije, tj. na dan 6. travnja, Sarajlije su se uzbudljivo zabavljale.

Na zapadnom horizontu promatrali su crne metalne ptice, koje su se uz prodoran pisak okomito spuštale nad hangare Rajlovačkog uzletišta, od kojih su nakon svog uzlijetanja ostavljale samo u oganj pretvorene ruševine. Jedna siromašna, ali zato samoubilački nagnuta balkanska kraljevina, pokušala je igrati se velikog rata. A kad su tjedan dana nakon toga obezglavljeni generali bez vojske, ministri bez moći i nervozni diplomati, koji su famozni beogradski puč još prije desetak dana zalijevali šampanjcem, pobjegli u ovaj čudni grad na Miljacki i on je zahvaljujući njima došao na red.

Vjekovni fatalisti s bijelom bradom iz orijentalne sarajevske Miroča kavane prokleli su ih, jer su se goneći njih i nad Sarajevom bile pojavile strašne metalne ptice, koje su starce prenule iz njihovog nujnog sna, a grad ispunile slutnjama. 13. travanj. Počelo je neočekivano. Tuljenje sirena za uzbunu zaglušilo je jeku zvona, koja su brujala u suncem okupanom medenom jutru.

A zatim iznenadno nad gradom je počela kružiti jedna od srebrnasto čeličnih ptica. Čisto, sve u oblacima polako se spustila. Učinilo se da je ranjena, jer se za njome poput nevidljivoga traga otegao prodoran pisak. Padala je sve brže i brže, a zatim se, kad je već izgledalo da se srušila, naglo podigla i počela dizati, a strahoviti udar razlijegao se zemljom. Lijevi ugao ogromne poštanske zgrade odletio je u zrak. Tisuću očiju prestravljeno su buljile. Eto, tako je počelo. A u kasnom proljetnom popodnevu toga dana odigrao se događaj o kojem vam želimo pripovijedati.

Podne je već bilo davno prošlo. Sarajevo je ležalo pusto i osakaćeno. U njemu je vladao tužan mir. Zatim se ponovno pojavila jedna od brojnih metalnih ptica, koje su toga dana kružile nad gradom. Bačena bomba namijenjena valjda jednom od okolnih vojnih objekata, pala je u obližnju Konak ulicu. Stari gorostasni kesten iz predvorja prve džamije, zasaden još za doba Topal Osman-pašina vakta, zastenjao je i poput posječenog diva naslonio se na niske lukove kamenog predvorja, koji, krhki, popucali.

Čas zatim, liznula je duga plamena zmija, koja je vitko puzala uz stupove Gazi Husrev-begove knjižnice i počela buktati… Proteklo je malo, vrlo malo vremena, kad se zmija pretvorila u plamenog zmaja, koji je smjerao proždrijeti dragocjeno blago stare Gazine knjižnice; blago nad čijim su požutjelim pergamentima tihi učenjaci provodili dane i dane. Stoljećima stara riznica puna knjižnog blaga Istoka i Zapada bila je u opasnosti… Tisuće najskupocjenijih naučnih i književnih djela te četiri stoljeća stare knjižnice (uz more vrijednih rukopisa i dragocjenih pergamena) bilo je na dohvat ognju i izgledalo je, da će od svega ostati samo tuzno zgariste U taj čas niz prvu Konak ulicu, pojavila se neka neobična ljudska prilika, koja je, ogrnuta u smedi fratarski habit, posrćući trčala. Bio je to poznati sarajevski franjevac, časni otac dr. Peruan, ili kako ga Sarajevo poznaje, siromašni fratar otac Perun.

On se toga dana sa ostalom braćom nalazio u obližnjem franjevačkom samostanu, gdje je provodio dane u tihoj molitvi ili pomoći, koju je pružao potrebitim. Vidjevši da je stara Gazina knjižnica u opasnosti, otac Perun je potrčao, drhteći pri pomisli, da bi njeno divno blago moglo izgorjeti. Na žalost, pomoći se nije moglo, jer kad je otac Peruan s obližnjeg brzoglasa nazvao vatrogasce, dobio je kratak odgovor: “Ne možemo doći, imamo viši nalog da smijemo intervenirati samo u najnužnijim i najtežim slučajevima. Napokon, nema u njoj ljudi, skoro svi su je napustili”.

Otac Peruan je nakon tog odgovora gledao žalosno još nekoliko časaka u velikog plamenog zmaja na kubetu stare knjižnice, koji je sve više širio svoja krila, a zatim je nemoćan i utučen krenuo prema samostanu. Najednom, prolazeći pokraj bivšeg banskog dvora, na vrhu Konak ulice, u neposrednoj blizini samog samostana, trgnuo se i zastao. Velika željezna vrata dvora bila su širom otvorena.

Divan park bio je prazan i pust. Nigdje nikoga. Ni straže, ni služinčadi, ni gospodara. Sve se bilo razbjeglo. Toga trenutka u glavi se siromašnog fratra oca Peruana rodila spasonosna misao. Potrčao je kroz park, zatim kroz teškim cilimima zastrto predvorje, onda kroz hodnik uz stepenice i napokon kroz vrata bogato namještenog salona dvorca. Zadihan i uzbuđen zaustavio se tek u radnoj sobi “bana”. Onda se je pred lažju, koja ga je prosvijetlila, prekrizio i dignuo brzoglasnu slušalicu, okrenuo je broj i dobio vezu. Ponovno se javila vatrogasna straža.

Otac se Peruan nije zbunio. Kazao je: “Ovdje banski dvor. Na brzoglasu ban Mihaldžić.” “Izvolite, gospodine bane?” čuo je odgovor. “Slušajte, u blizini dvorca gori stara Gazina knjižnica. Naredujem da se odmah upute ljudi i da se požar ugasi. Ako želite provjeriti moj nalog nazovite me.!” I otac Peruan s nekim čudnim olakšanjem u duši spusti slušalicu. Počekao je nekoliko trenutaka, ali se nitko nije javio.

Umjesto toga začuo se ubrzo prodoran pisak vatrogasnih trublji. Vatrogasci su bili stigli. Rijetki očevici mogli bi posvjedočiti da su pokraj vatrogasaca s čeličnim kacigama na kupoli knjižnice mogli vidjeti jednu hitru u fratarski habit obučenu priliku, koja je gasila požar s posebnim marom i samoprijegorom. Bio je to časni fratar otac Peruan, kojemu se i danas valja zahvaliti za spas Husrev-begove knjižnice. Ako međutim mislite, da se ovaj zanimljiv dogadaj time završava, varate se. Vrijedno je da znate još jedan zanimljiv detalj, pa da si dočarate staru patrijarhalnu Bosnu, kad su cestama gazili oci franjevci, pred kojima su se Ljudi sklanjali s puta i smjerno ih pozdravljali.

Naime, časni je otac Peruan o tome svemu skromno šutio. Za događaj se saznalo tek kasnije i to posve slučajno. A onda se podigli predstavnici časnog sarajevskog muslimanskog svećenstva u želji da se zahvale ocu Peruanu. Našli su ga u velikom franjevačkom samostanu. No, siromašni fratar Peruan ovaj puta nije bio tako skroman, jer nakon što ih je prijateljski saslušao rekao je, smiješeći se: “E, ne može samo tako. Kad mi donesete kilu prave jemenske kave, onda ste mi se odužili“. I zaista kad je sutradan u zidinama franjevačkog samostana zamirisala prava jemenska kava, dug od 13. travnja bio je namiren. Sada ponovno šutljivi starci u spašenoj Gazi Husrevbegovoj knjižnici u Sarajevu spokojno provode dane, listajući mudra djela Istoka, ili pak prevrćući žute, šuštave pergamene.

Categories
Bosna u XX vijeku

Priča o Sarajevskoj hagadi u Drugom svjetskom ratu

U turbulentnoj historiji Sarajevske hagade vjerovatno najpoznatija je priča o tome šta se dešavalo sad slavnim rukopisom tokom 40ih godina prošlog stoljeća.

Tokom Drugog svjetskog rata Nijemci su bombardirali Sarajevo i zauzeli grad 15. aprila 1941. Nakon okupacije Sarajeva krenuli su u pohod na tada najveći ratni plijen – slavnu Sarajevsku Hagadu.

Tu počinje priča koja se stalno pojavljuje u popularnim medijima i drugim izvorima. Novoimenovani nacistički komadant Johann Fortner zahtijevao od dr.Joze Petrovića, arheologa i tadašnjeg direktora Muzeja, da mu preda slavni kodeks. Prema ovoj priči, Petrović je uvjerio njemačkog generala da je drugi njemački oficir već ranije dolazio i uzeo Hagadu.

Ubrzo nakon što je Fortner otišao, bibliotekar Muzeja Derviš M. Korkut preuzeo je na sebe zadatak da sakrije rukopis na sigurno mjesto, navodno izvan Muzeja.

Postoji nekoliko verzija gdje ga je mogao sakriti – ispod dasaka na podu džamije u brdima izvan Sarajeva, ispod praga jedne pastirske kolibe ili u nekoj kući u Zenici, ali postoji i verzija da je rukopis ostao sakriven u muzejskoj podrumskoj biblioteci ili da ga je Vejsil Ćurčić, direktor koji je naslijedio Petrovića sakrio u botanički vrt Muzeja.

Prema drugoj verziji, koju podržavaju neki dokumentirani dokazi, 9. decembra 1943. Korkut je organizirao da se već ranije sakrivena Hagada s drugim dragocjenostima iz Muzeja pohrani u sef sarajevske Narodne banke (poznate kao Zemaljska banka). 


Mada možda nikada nećemo saznati pojedinosti o lutanju ovog kodeksa tokom ratnih godina, dokumentacija pokazuje da je nakon oslobođenja Sarajeva, 6. aprila 1945. godine, Hagada zasigurno bila pohranjena u sefu Narodne banke nekoliko mjeseci prije nego što će se 1. augusta te godine, konačno vratiti u Muzej.

Categories
Bosna u XX vijeku

Da li je ‘Bijelo dugme’ bio projekat UDBA-e?

Goran Bregović je svojevremeno u intervjuu za Nedeljnik otkrio da li je bend “Bijelo dugme” bio državni projekat, zapravo da ih je osnovala Udba, kao što se pričalo. Navodno, preko njih je država, tj. njen tadašnji komunistički vrh, htio da kontroliše “mladost”. 


A s druge strane, “Bijelo dugme je stalno za petama imalo odjeljenje za narkotike”, a Bregović je članovima morao da brani drogu i seks sa maloljetnicama na turnejama, bar se tako pričalo. Na pitanje šta je od toga mit a šta istina, Brega je Branku Rosiću odgovorio:


“Zaista smo imali stalno policiju za sobom. Sarajevski odsjek za narkotike bio nam je stalno za petama. Uhapsili su Ipeta Ivandića, a tokom posljednjeg mjeseca u vojsci imao sam kuću u Nišu, gdje smo probali kao Bijelo dugme pred album “Bitanga i princeza” i sjećam se kako je upao odsjek za drogu u tu kuću i skroz je pretresao. Bio sam još u uniformi JNA”, govorio je Bregović i nastavio:


“A to da je Bijelo dugme bilo državni projekat? Sjećam se kad su nas pozvali da sviramo Titu za Novu godinu. Neki unuci Titovi su pjevali “Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac”, pa su doveli taj bend što pjeva tu pjesmu jer su shvatili da drug Tito hoće baš to da čuje. Ali kako je Tito poslije pet sekundi naše svirke zapušio uši, skinuli su nas sa bine poslije nekih osam sekundi. Tako da sam najviše deset sekundi svirao kao državni projekat. Mi smo imali malo zbunjenu kulturnu politiku kao što je ona uvijek zbunjena u komunizmu. Komunisti su imali tu oficijelnu kulturnu politiku koja je išla između baleta, opere i klasične muzike, ne zato što su to voljeli, već su voljeli da j..u pjevačice i balerine. Nisu oni imali ozbiljni kulturni koncept već da čuvaju tradiciju, pa su napravili kulturna društva da konzerviraju folklor. To je zaliveno i zapečaćeno. Možda sam ja to otpečatio i promiješao.”