Takvu su situaciju zatekli Rimljani kad su svojim legijama zakoraknuli na tlo Balkana. Njihova je okupacija ne samo u političkom, tehnološkom i gospodarskom pogledu nego još više u duhovnom označila svršetak višestoljetnog samostalnog razvoja i početak novog razdoblja u kojem će Ilir mnogo više primati negoli davati i u kojem će samo u rijetkim povijesnim trenucima doći do riječi, a i onda, kada do te riječi dođe, bit će to češće u ulozi braniča imperijalne veličine Rima negoli kao tumač interesa naroda i kulture kojemu je po svom podrijetlu pripadao.
Tijekom cijelog trajanja rimske vladavine egzistiraju jedna do druge stara ilirska religija i religija došljaka, odnosno i onih koji su prihvatili novi način života i nove bogove. Ta dvojnost duhovnog života trajat će tijekom svih dugih stoljeća rimske okupacije, u mnogo većoj mjeri u početku te okupacije kada će Iliri ljubomorno čuvati svoje bogove i svoja vjerovanja kao zalog svog nacionalnog identiteta i svog prkosa prema strancima koji su im oduzimali najbolja polja i rudnike i tjerali ih da rade za njih.
Kasnije, kada su i sami Iliri, ili bar neki od njih, postali ravnopravnim građanima Carstva, nestalo je prkosa, a i želje da budu drugo no lojalni građani. Nastaje tada dugotrajni i vrlo zamršeni proces prilagođavanja i uklapanja ilirskog panteona i ilirske religiozne simbolike u rimski panteon i rimski simbolički sustav. Taj proces, međutim, nikada nije dovršen, što zbog tolerantne politike Rima prema duhovnim vrijednostima domorodačkog stanovništva, što zbog konzervativizma Ilira, posebno onih koji su nastavili živjeti svojim životom daleko od urbanih rimskih središta.
U tim krajevima u unutrašnjosti, gdje rimska civilizacija nije uspjela ni nakon nekoliko stoljeća rimske vladavine bitno utjecati na duhovni život autohtonog stanovništva, ilirski simboli, bilo sami ili zajedno s onima što su ih preuzeli od došljaka, susreću se prilično često na nadgrobnim spomenicima i pepeonim žarama, dakle, upravo u onoj kategoriji spomenika u kojoj se najjasnije očituje konzervativizam domaćeg življa, njegova privrženost starim običajima i vjerovanjima.
Na tim i drugim spomenicima iz rimskog doba ilirske simbole ćemo manje susretati u prvim stoljećima rimske okupacije, a mnogo više u kasnom Carstvu, kada ilirska duhovna kultura nakon duge letargije doživljuje pravo uskrsnuće i afirmaciju. U tom kasnom razdoblju na spomenicima, na kojima će svi natpisi biti napisani samo na latinskom, a u južnim krajevima i grčkim jezikom, bez obzira koliko je daleko od urbanih središta bio podignut taj spomenik, sve češće ćemo susretati imena ilirskih bogova i religiozne simbole. Uostalom, tek iz tih spomenika i saznajemo za mnoge ilirske bogove, njihova imena i njihove atribute. No, iako je broj božanstava za koje smo na taj način saznali prilično velik, vjerojatno nikada nećemo saznati imena svih božanstava u svim ilirskim krajevima, a niti ćemo ikada biti potpuno sigurni da nam identifikacija domaćih božanstava sa božanstvima iz rimskog panteona na natpisima zaista otkriva sve bitne njihove atribute.
Sto se, pak, tiče predrimskih religioznih simbola što se susreću na spomenicima iz rimskog doba, smijemo se također pitati jesu li ti simboli zaista sačuvali isto značenje koje su ranije imali, ili su i oni pod utjecajem rimske simbolike i u promijenjenim prilikama i sami promijenili svoj sadržaj.
Od starih, predrimskih simbola samo se za neke sa sigurnošću može reći da su nadživjeli dugi proces romanizacije i da su sačuvali svoj identitet u mjeri potrebnoj da se vežu za autohtona vjerovanja. Među ove možemo spomenuti koncentrične kružnice – prastari motiv i možda najčešći simbol u prapovijesnom simboličkom sustavu svih Ilira. Kao izravni ostatak iz prapovijesnih vremena, ovaj će simbol sačuvati svoju vitalnost i svoju zna čenje tijekom cijelog trajanja rimske vladavine”, sve do kasne antike. Tom vremenu, a kronološki već ranom srednjem vijeku, pripada i kameni spomenik (plutej?) iz Gale kod Sinja, na kojem je uklesan križ, a sa strane i ispod njega se nalazi sedam koncentričnih kružnica u sredini kojih se opet pojavljuje motiv križa”. Ovaj spomenik na nedvosmislen način govori o žilavosti kojom je autohtoni živalj sačuvao ovaj stari simbol kroz dugi period rimske vladavine.
Na tom spomeniku, naime, sastala su se dva, u biti istovjetna simbola – poganski simbol Sunca i kršćanski križ, koji je također simbol svjetla i Sunca. Križ kao simbol nove, tada već službene, religije postavljen je u sredinu, na počasno mjesto u polju, na mjesto, dakle, koje je u to vrijeme i moralo biti rezervirano za najvažniji i najtipičniji kršćanski simbol. Cije lom plohom, međutim, vizuelno dominiraju koncentrične kružnice, simbol što je i majstoru koji ga je izradio i onima kojima je taj spomenik bio na. mijenjen značio više od simbola nove religije.
Zanimljiva pojedinost, na koju je upozorio B. Gabričević obrađujući ovaj spomenik, važna za razumijevanje simbolike koncentričnih kružnica u rimsko doba, jest zamjenjivanje tog motiva sa prikazom Mjeseca na nekin kamenim spomenicima (sarkofazima). Na njima se, uz dva antitetički postavljena delfina, nalaze i koncentrične kružnice, koje na drugim sarkofazima bivaju zamijenjene polumjesecima. Takvo zamjenjivanje pokazuje da su koncentrične kružnice i lunule imale identično značenje ili, pak, vrlo slično, pa se takva identifikacija svakako mora dovesti u vezu sa autohtonim vjerovanjima.
Prastari simboli podzemlja – spirala i dvojna spirala, također su sačuvali svoje izvorno značenje i u rimsko doba. Njih nalazimo vrlo često, napose na nadgrobnim spomenicima”
Za neke simbole, međutim, ne može se utvrditi jesu li oni ostaci simbolike starosjedilaca ili su, pak, došli sa Rimljanima i svim pripadnicima onih naroda diljem Rimskoga Carstva koji su u vrijeme rimske okupacije dospjeli u ove krajeve.
Takav je, npr., slučaj sa svastikom, koja se prilično često susreće u urbanim rimskim središtima i koja je i inače vrlo česta u rimskoj religioznoj simbolici. Možda se sa starosjedilačkom simbolikom mogu dovesti u vezu jedino prikazi svastike na nadgrobnom reljefu iz Zenice, jer su na njemu bez sumnje prikazani domoroci, a i såm spomenik je svakako djelo domaćih majstora”. No taj spomenik, koji se datira u IV st. n. e., pripada vremenu kada kršćanstvo već snažno utječe na duhovni život u svim dijelovima Carstva, pa tako i u Illyricumu, pa je zato moguće – kako je to još Ć. Truhelka pretpostavio – da pojavu svastike na tom spomeniku treba povezati sa pojavom te nove religije.
Posebnu pažnju treba da posvetimo brojnim arheološkim ostacima i epigrafskim svjedočanstvima o reliktima prastarog mediteranskog božanstva Velike Majke u ilirskoj religiji u rimsko doba. Ostaci tog božanstva najčešći su na području Liburna i Histra, što nas ne iznenađuje kad znamo da su upravo ova ilirska plemena ostavila i iz prapovijesnih vremena najbrojnija i najeksplicitnija svjedočanstva o kultu Velike Majke na ilirskom tlu.
Govoreći o nalazu jedinstvenog reljefa žene s djetetom iz V st. pr. n. e. iz Nesactiuma kod Pule, spomenuli smo da su tragovi kulta Velike Majke vrlo jasno prepoznatljivi u ženskim epihorskim božanstvima, koja se susreću na natpisima iz rimskog doba u Istri. Ovdje ćemo spomenuti ta božanstva.
Tu je najprije božica Eia (Heia), kojoj su posvećena tri natpisa u samoj Istri jedan iz Pule i dva iz Nesactiuma'l – i još jedan što je otkriven u Caskoj na otoku Pagu, dakle, na teritoriju koji je pripadao Liburnima Za rekonstrukciju profila ove božice posebno je važan zavjetni natpis iz Caske, jer je na njemu ova epihorska božica identificirana sa staroitalskom božicom Bona Dea. Božica Bona Dea susreće se u staroj italskoj religiji u nizu priča, sad kao žena Fauna, sad kao njegova kći, ali uvijek kao zaštitnica žene i ženske seksualnosti, te plodnosti polja i životinja, pa je približno takvo značenje morala imati i ova histarsko-liburnska Eia.
Slične atribute imala je vjerojatno i božica koja se na zavjetnim natpisima iz Istre susreće kao Histria Terra, Terra Histria ili jednostavno kao Histria”. Romanizirani ili poluromanizirani Histri podigli su mnoštvo votivnih natpisa božanstvima Terra Mater i Magna Mater Deorum”, što na neizravan način dokumentira predilekciju domorodaca prema onim rimskim božanstvima koja su bila bliska onim njihovim božanstvima koja su u prapovijesno doba štovali
Još jače tragove mediteranskog kulta Velike Majke nalazimo kod Liburna. Za ovo pleme već je odavno poznato da je više od svih drugih na istočnoj obali Jadrana sačuvalo vrlo brojne i vrlo jasne tragove iz predindoevropskih vremena u društvenoj strukturi, pogrebnim običajima i religiji”. Privilegirani položaj žene u liburnskom društvu”, o čemu nas izvještavaju antički pisci, od osobite je važnosti za objašnjenje pojave isključivo ženskih božanstava kojima domoroci u rimsko doba podižu spomenike.
Neka od tih božanstava poznajemo samo po imenu (Latra, Iutossica, Sentona, Ica), dok za druga, na osnovu njihove identifikacije sa rimskim božanstvima (interpretatio romana), znamo da su imala upravo one atribute koji su karakteristični za božice plodnosti. Takva je božica Iria, koja se na jednom natpisu iz Karlovića blizu Labina identificira sa rimskom Venerom”, pa Anzotica, čiji je pandan u rimskoj religiji također božica Venera.
Kult Anzotike dokumentiran nam je sa dva natpisa iz Nina, a njena identifikacija sa Venerom potvrđena nam je najprije u jednom od tih natpisa, a onda i u kipu te božice, koji je otkriven u neposrednoj blizini Nina”. Tu je ta božica prikazana polunaga na način kako su Rimljani prikazivali svoju božicu Veneru, a do njenih nogu, za svega trećinu njene veličine, nalazi se itifalički Prijap – komplementarni princip plodnosti, čiji je inferiorni položaj u odnosu na ženski princip jasno ikonografski fiksiran u ovom jedinstvenom kipu.
Nismo u stanju utvrditi da li se i pod imenima drugih liburnskih bo žica kriju lokalne varijante predrimske božice plodnosti i da li je medu njima bilo nekih razlika. Jedno je, ipak, bez sumnje točno, a to je da se u svima njima kriju ostaci mediteranske Velike Bozice (Božice Majke)
U vezi s tim kultom je i vrlo stari predrimski simbol – sjekira. U rimsko doba najznačajnija je uloga sjekire u pogrebnom kultu, uloga na koju su dosada mnogi arheolozi ukazali. Poznato je, naime, da se lik sjekire, kao i formula »sub ascia dedicare, vrlo često susreću na nadgrobnim spomenicima iz rimskog doba što su otkriveni u provinciji Dalmaciji, posebno u Solinu, a kako upravo ti spomenici spadaju medu najstarije te vrste u Rimskom carstvu, vjeruje se da je običaj prikazivanja sjekire i ispisivanja spomenute formule nastao najprije u ovim, ilirskim krajevima i da se odatle onda širio u druge krajeve Carstva.
Nema nikakve dvojbe da se ova pojava na nadgrobnim spomenicima iz rimskog doba mora dovesti u vezu sa vrlo raz vijenim kultom sjekire u Ilira u predrimsko doba i da su ti prikazi imali u biti isti simbolički smisao kao i u prapovijesti. Zanimljivo je da je F. Bulic, koji je o tim prikazima iz Solina posebno i među prvima pisao, vjerovao da su kult sjekire na ilirsko tlo donijeli Kelti, točnije keltsko pleme Scordisci, što je, naravno, pogrešno, jer smo već ranije vidjeli da je sjekira u Ilira imala kultno značenje mnogo ranije nego što su se Kelti pojavili na Balkanu, a osim toga nemamo nikakvih indicija koji bi upućivali na zaključak da su Kelti doprinijeli širenju kulta sjekire na ilirsko tlo. Ipak, ovo Bulićevo nagadanje zaslužuje da se ovdje spomene ne zato što bi ono bilo točno, nego zato što pokazuje da je Bulić nastojao pronaći objašnjenje za asciju na rimskim spomenicima u autohtonoj predrimskoj religiji, a ne u rimskom funerarnom simbolizmu i funerarnim običajima.
Kult konja, odnosno konjanika, koji je u predrimsko doba bio jako raširen u nekim ilirskim krajevima, ostavio je takoder jasne tragove i u rimsko doba. O tome govore ona ilirska božanstva koja su na neki način povezana s konjem, a koja se susreću na spomenicima iz rimskog doba. Jedan od takvih je Medaurus, poznat nam iz dva zavjetna natpisa iz dalekog Lambezija u Numidiji. Iz njih saznajemo da je Medaurus bio zaštitnik grada Risiniuma (Risna u Boki kotorskoj), da je jahao na konju i da je u ruci držao koplje. Ovdje, dakle, imamo konjaničko božanstvo, koje je u Risiniumu, starom ilirskom gradu, bio gradskim zaštitnikom i očito imao istaknuto ako ne i najvažnije – mjesto u lokalnoj hijerarhiji bogova. Cinjenica da se opis Medaurusa što ga nalazimo na jednom od tih spomenika iz Lambezija podudara sa ikonografskim likom tzv. tračkog konjanika navela je, s pravom, na zaključak da je Medaurus samo lokalna varijanta jednog konjanickog božanstva rasprostranjenog na širem balkanskom arealu”
Povezivanju Medaurusa sa tračkim konjanikom ide u prilog i natpis na jednom reljefu s prikazom takva konjanika što je pronaden u Buljesovcima kod Vranja, a u kojem se spominje epihorsko božanstvo Tato za koje je M. Suić ustvrdio da je ilirski deus patriuses. Premda nije sigurno da konjanik na tom reljefu prikazuje upravo takvo ilirsko božanstvo, vrlo je vjerojatno da postoji veza između konjanika i spomenutog božanstva. Za tračkog, pak, konjanika se pretpostavlja da je predstavljao diviniziranog pokojnika, dakle, i čuvara kuće i kućnog ognjišta, a prema tome i plemena Upravo je takvu funkciju, kakvu smo upravo spomenuli, imao i Medaurus u Risiniumu, pa se iz toga može naslutiti da su Iliri, odnosno ona ilirska plemena na čijim su područjima otkriveni reljefi tračkog konjanika, poznavali konjaničko božanstvo sa izrazito htoničkim značajkama. Brojni podaci o kultu konja u predrimsko doba što smo ih ranije spomenuli daju dovoljno materijala za pretpostavku da je konj u Ilira imao i u predrimsko, kao i u rimsko doba, takoder i takav karakter.
Zanimljivu pojedinost iz povijesti starosjedilačkog simbolizma u rimsko doba imamo u jugoistočnom alpskom području. Na tom prostoru, točnije na prostoru što su ga u protopovijesno doba nastavali Latobici, pronađen je velik broj pepeonih žara sa završecima na vrhu u obliku pijetla”. P. Petru, koji je tim urnama posvetio posebnu pažnju, traži podrijetlo motiva pijetla s predstavnim svetom antike na naših tleh ali s keltskim izročilom, dok je po tom autoru utjecaj domorodačke simbolike wmogel biti šele drugotnega pomena”. Ovaj autor vjeruje da je pojava pijetla na urnama iz rimskog doba posljedica prodora novih religija — mitraizma i kršćanstva u ove krajeve, a u vezi s tim i pojave novih vjerovanja, posebno vjerovanja u uskrsnuće. P. Petru, naime, tumači prisustvo pijetla na timurnama kao »verjetno simbol vstajenja,
Naše je mišljenje da podrijetlo pijetla na tim funerarnim urnama treba, ipak, potražiti najprije u ilirskoj simbolici predrimskog perioda. U prilog ovakvom tumačenju govori u prvom redu zemljopisna rasprostranjenost figuralnih prikaza pijetlova na ilirskom tlu u prapovijesno doba. Kad ta dva fenomena ne bi bila ni u kakvoj vezi, bilo bi nejasno zašto upravo u jugoistočnom alpskom području u rimsko doba imamo figure pijetla, a ne iu drugim područjima u kojima je takoder postojao utjecaj novih religija.
Ne zadovoljava nas ni Petruovo tumačenje simboličkog značenja pijetla na funerarnim urnama. Umjesto pretpostavke da je njihova pojava u vezi s vjerovanjima u uskrsnuće, čini nam se mnogo logičnijim dovesti figurice pijetla na urnama u vezu sa značenjem što ga pijetlovi i dan-danas imaju na vrhu krova-Čuvanje kuće i domaćina od nesreće, uroka, zlih demona. U oba slučaja pijetao ima jednako, apotropejsko značenje, samo što na krovovima kuća pijetao čuva njegove žive žitelje, a na grobnim arama čuva mir pokojnika.
Iz rimskog doba imamo dokumentirane neke običaje cije podrijetlo treba takoder potražiti u običajima i simbolizmu Ilira iz prapovijesnog doba. Takav je, npr., bio običaj žrtvovanja goveda – prastari obred povezan sa kultom plodnosti, koji je arheološki fiksiran na svetištu ilirskog boga Bindusa na izvoru Privilice blizu Bihaća. U tom su svetištu, kako je ustanovio K. Patsch, prinošene krvne žrtve Bindusu, i to najčešće jarac, goveda Svetište boga Bindusa je, istina, iz rimskog doba, no sve što je u njenu pronađeno ukazuje na stari domaći kult – ime samog božanstva, ime dedikanata na arama, ime plemena kojemu su ti dedikanti pripadali, pa je zato posve sigurno da običaj žrtvovanja goveda i jarca nisu Japodi prihvatili od Rimljana, nego da se tu radi o autohtonim običajima koji su se održali nakon dolaska Rimljana u ove krajeve.
Svraćamo pažnju na ovu važnu pojedinost iz tog svetišta, jer ona upotpunjuje naše poznavanje ilirskog božanstva Bindusa mimo onoga što o njemu znamo na osnovu njegove identifikacija sa rimskim Neptunom na natpisima iz Privilice i na osnovu etimološke analize njegova imena. Povo deći se za tom identifikacijom i tom etimologijom, došlo se do zaključka da je Bindus božanstvo izvora i voda, no žrtvovanje spomenutih životinja tom božanstvu daje nam pravo da zaključimo da se rimskom identifikacijom Bindusa ne dobiva njegova potpuna slika. Vrlo je vjerojatno da je Bindus takoder i božanstvo plodnosti, i to upravo zato što je i božanstvo vôda.
Za drugi utvrđeni slučaj taurobolije iz rimskog doba, onaj što je identificiran u gradini Zecovi kod Prijedora, ne možemo reći da li se radi o obredu što su ga u ove krajeve donijeli orijentalni narodi, koji su kao rimski vojnici, trgovci ili činovnici živjeli u toj gradini, ili se i u tom slučaju može računati sa ostatkom starog autohtonog obreda. Po novcu otkri. venom u konstrukciji što ju je A. Benac identificirao kao kultni objekt namijenjen taurobolijskom obredu, na tom su se mjestu prinosile žrtve go veda tijekom IV st. n. e., a to je vrijeme kada su mnogi orijentalni kultovi bili već dobro poznati u ovim krajevima. Ipak, s obzirom na to da su u toj gradini živjeli Iliri u predrimsko doba i da su nastavili živjeti i u rimsko vrijeme, kao i s obzirom na čijenicu da konstrukcija tog objekta nije takva da bi sama po sebi nametala zaključak da se radi o kultnom mjestu rimskoga tipa možemo nagadati, da se tu, ipak, radi o autohtonom, ilirskom kultnom objektu.
Vidjeli smo da su se na izvoru Privilice prinosile žrtve i jarca, a likovi te životinje se nalaze urezani na ari otkrivenoj u tom svetištu. To nije, medutim, i jedini dokaz da je jarac bio kultna ili žrtvena životinja na ilir skom tlu u rimsko doba. Neizravno smo o kultu jarca u to vrijeme obavi. ješteni iz vrlo obimne dokumentacije o ilirskom božanstvu šuma i pašnjaka, koje se u ikonografskom pogledu, vjerojatno, nije bitno razlikovalo od grčkog Pana ili rimskog Silvana. Iz nekoliko ara što su otkrivene u Topuskom znamo da je to ilirsko božanstvo nosilo ime Vidasus.
Očigledno je, međutim, da to ilirsko božanstvo nije i u drugim ilirskim krajevima nosilo isto ime, no zasada nismo u mogućnosti saznati ni ostala njegova imena u različitim ilirskim krajevima, a niti sve njegove božanske atribute. Imamo, medutim, velik broj likovnih prikaza ovog božanstva i analiza tih prikaza navodi na zaključak da je ono moralo imati vrlo istaknuto mjesto u domaćem panteonu, svakako istaknutije negoli što ga je Pan imao u grčkom ili Silvan (odnosno stariji Faunus) u rimskom. Nismo u potpunosti sigurni, bez obzira na nje govu identifikaciju sa Silvanom, da je i u predrimsko doba to ilirsko božan. stvo bilo organski povezano sa jarcem kao što je to bio slučaj sa Panom, odnosno Silvanom, ali je teško pretpostaviti da je među njima bilo bitnih razlika
Iz rimskog doba imamo još jedno svjedočanstvo o ulozi – ovaj put koze u vjerovanjima autohtonog stanovništva u rimsko doba. Mislimo na male brončane figurice ove životinje otkrivene u Istri, koje su, po uvjerljivoj hipotezi P. Kandlera iz 1852. godine, predstavljale zemlju Histra. U drugom arheološkom materijalu ne nalazimo izravnu potvrdu ovoj tezi, ali su i Kandler i mnogi drugi poslije njega uvjereni da je koza prikazana na tim figuricama simbolizirala zemlju Histra. Ako prihvatimo to mišljenje kao točno, tada moramo pomišljati i na eventualni totemski karakter koze (od nosno jarca) u pripadnika ovog plemena.
Iznesenim slučajem nismo iscrpili sav repertoar religioznih simbola što su ih Iliri sačuvali u rimsko doba, ali spomenute slučajeve možemo sa velikom vjerojatnošću smatrati svjedocima duhovnog kontinuiteta iz pred rimskih vremena. Posebno ističemo činjenicu da je ilirski religiozni simboli vam, jednako kao i autohtona likovna umjetnost i druge manifestacije duhovne kulture, postao prisutniji tek u kasnom Carstvu, kada se autohtoni element afirmira u okviru rimske kulture i uopće javnog života kao jedan od najzanimljivijih fenomena u tadašnjem rimskom carstvu. Proces iliro-rimskog sinkretizma tekao je, medutim, od vremena kada su Rimljani okupirali ilirske krajeve i to je rezultiralo brojnim simbiozama u kojima tek treba identificirati sve ono što je u njima autohtono.
Komentariši