Smrću kralja Dabiše 1395. godine odjednom je otvorena mogućnost, shodno dogovoru iz Dobora, da ugarski kralj Sigismund Luksemburški dobije u nasljeđe i bosansku krunu. Bosansko plemstvo, naravno, odbijalo je bilo kakvu pomisao oko ugarske prevlasti.
Ako su prema Ugarskoj bili koliko-toliko jedinstveni ne želeći Sigismunda za bosanskog kralja, bosanski velikaši se među sobom nikako nisu mogli dogovoriti koga da izaberu za nasljednika kralja Dabiše. U tom natezanju oko mogućeg kralja moćna vlastela donijela je pomalo čudnu odluku da se za kraljicu izabere udovica kralja Dabiše, Jelena.
Jelena je bila porijeklom iz velikaške porodice Nikolića iz Huma. Njeno narodno tj. ime koje je dobila na rođenju bilo je Gruba. Nakon smrti svoga supruga Dabiše naslijedila ga je na kraljevskom tronu, postajući tako prva i jedina žena koja je držala kraljevsku vlast u bosanskoj srednjovjekovnoj državi. Titula kraljice Jelene glasila je: „gospođa kira Jelena, Božijom voljom kraljica Srbima, Bosne, Primorja i Zapadnih strana, i k tome“.
Ovim izborom se sasvim jasno pokazalo da u tom momentu u Bosni nije bilo ličnosti koja bi bila po mišljenju osnažene vlastele pogodna za kralja pa se čini da je Jelenin izbor bilo tek prelazno rješenje dok se takva ličnost ne pronađe. Isto tako, to je bio sasvim jasan znak za ugarskog kralja Sigismunda da Bosna ima svoga vladara i da on kao takav nije poželjan na bosanskom prijestolju.
Kralj Sigismund nije imao namjeru da tek tako lako ispusti Bosnu iz svojih planova, tim više što je u Bosni imao dosta pristalica, istina među sitnijom vlastelom, koji su ga željeli vidjeti na bosanskom prijestolju, te je otpočeo pregovore sa najkrupnijim velikašima. Vidjevši da ne može pridobiti Hrvoja Vukčića, Sandalja Hranića i Pavla Radenovića, kralj Sigismund odlučio je prihvatiti Jelenu kao bosansku kraljicu, odustati od napada na Bosnu i vratiti se u Budim. Ovakav jedinstven stav najkrupnijih bosanskih velikaša nikako nije značio to da su oni kraljičini privrženici. U pitanju je bio strah da bi Sigismund veoma lako slomio njihovu samostalnost.
S druge strane, Sigismund je prihvatio Jelenu samo zato što u tom momentu nije imao dovoljno snage da oružjem riješi ovaj spor, pa je mislio da je bolje da Jelena sjedi na bosanskom prijestolju nego neko sa jačim uticajem. Zapravo u pregovorima koje je tada vodio, mogao je jasno da vidi da kraljica Jelena nema podršku među vlastelom i da je njen položaj veoma slab. Osim toga, bilo je jasno vidljivo da bosanska vlastela neće biti u stanju da u skorije vrijeme izabere nekog kralja koji će uživati opću podršku. Kao iskusnom političaru, Sigismundu nije moglo promaći da se Bosna nalazi na rubu građanskog rata i da će takva situacija potrajati duže vrijeme.
U to vrijeme kralju Sigismundu je prijetila sve veća opasnost od Osmanlija pa je iz toga razloga polovinom 1396. godine sa velikom vojskom krenuo na sultana Bajazita. Presudna bitka je bila kod Nikopolja gdje je Sigismund doživio katastrofu jedva izvukavši živu glavu.
Zahvaljujući tome kraljica Jelena je uspjela da, barem na prvi pogled, učvrsti svoj položaj i Dubrovnik je sasvim otvoreno priznaje pa joj piše kao “presvjetloj i visokoj gospođi kir Jeleni, po milosti božijoj kraljici Srbljem, Bosni i ostalim”.
Odnosi sa Dubrovnikom, najvažnijim spoljnim trgovinskim partnerom bosanske države, za vrijeme njene vladavine bili su prilično dobri, a Dubrovčani su Jeleni isplaćivali Mitrovdanski dohodak za slobodnu trgovinu od 2000 perpera godišnje.
Dubrovčanima je uputila povelju o ukidanju carine 16. maja 1397:
“Jer mi, gospođa kira Jelena, Božijom voljom kraljica Srbima, Bosne, Primorja i Zapadnih strana, i k tome, pošto saznadosmo i nađosmo da isprva nisu ni postojale carine na gore spomenutim mjestima, odlučismo i zapovjedismo da ne bude nijedne carine ispred Stona na Maslini i na Slanom, od sada i do vijeka, jer ih ni ranije nije bilo. I sada sve gore napisano ko god da pogazi, neka je proklet od Oca i Sina i Svetoga duha, Bogorodice, anđela i arhanđela i svih svetih, i da mu bude uskraćena vjera i anđeo u samrtni čas, i da bude predat u ruke đavolove, u pakao, na Velikome sudu poput Jude Iskariotskog.”
Kraljica Jelena je vremenom gubila uticaj, krupna vlastela je naglo ojačala, i ona vrlo brzo nije bila u stanju da donese nijednu samostalnu odluku. Sva ta nabujala snaga pojedinih velikaških kuća dovela je i do njihovih međusobnih sukoba. Na sve to su se nadovezali i Osmanlije koji su tokom 1397. godine imali prvi veći upad u Bosnu. Postoji mogućnost da je Osmanlije pozvao neko od krupnijih velikaša, vjerovatno Hrvoje Vukčić.
Nedugo poslije ovog propalog osmanskog pohoda, a možda i baš u vezi sa njime, u Bosni su iz sve snage izbile međusobne razmirice između najkrupnije vlastele. Na jednoj strani su bili pristalice kraljice Jelene (Nikolići i Radivojevići) dok su na drugoj bili Hrvoje Vukčić, Sandalj Hranić i Pavle Radenović. Ovi krupni velikaši odlučili su da sa kraljevskog trona skinu kraljicu Jelenu i dovedu onu ličnost koja će njima više odgovarati. Njena vladavina je okončana u maju 1398. godine, kada ju je bosanska vlastela, predvođena Hrvojem Vukčićem, lišila vlasti i izabrala Ostoju za novog kralja. Razlozi za njenu smjenu nisu poznati. Moguće je da su članovi njene porodice, pogotovo njena braća, iskorištavali njen položaj za akumuliranje novca i moći, što nije odgovorala ostatku plemstva.
Jelena je nakon vladavine nastavila živjeti u Bosni sa titulom i časti kraljice. Izvori je nazivaju “prisvitla i privisoka gospoja kir Gruba”. Od toga momenta, iako se spominje par puta, ona više nema nikakav politički uticaj. Njen pad je označio potpunu pobjedu krupne bosanske vlastele koja će od toga momenta upravljati sudbinom Bosne. Dana 18. marta 1399. godine je još bila živa, ali joj se nakon toga datuma gubi svaki trag. Moguće je da se povukla u samostan i tu umrla, piše historija.info
Komentariši