U aprilu 1879. godine u Istanbulu delegacije Austro-Ugarske i Osmanske države sklopilesu konvenciju koja rješava pitanje Novopazarskog sandžaka. Naime, Berlinskim ugovorom bilo je predviđeno da okupacija uključuje cijeli Bosanski vilajet. Međutim, Austro-Ugarska nije željela uspostaviti svoju upravu i u Novopazarskom sandžaku, već samo izboriti se za pravo držanja svojih trupa na tom prostoru kako bi se održao red i mir.
Sam Berlinski ugovor je predviđao da austrougarska i osmanska strana posebnim sporazumom dogovore rješenje novopazarskog pitanja. Svaka iz svojih interesa je bila na to spremna.
Međutim, došlo je do poteškoća, naročito nakon vijesti o otporu u Bosni i Hercegovini. Osmanska strana se požalila državama potpisnicama Berlinskog ugovora da je austrougarska vojska činila zlodjela prema stanovništvu prilikom okupacije, te da zbog toga sultan, koji je ujedno i halifa, ne može dati pristanak na dotadašnje prijedloge rješenja novopazarskog pitanja. Sa druge strane, Austro-Ugarska je držala do stava da Berlinski ugovor predviđa konvenciju o Novopazarskom sandžaku, ali da ne obavezuje nijednu stranu da se takva konvencija mora donijeti.
Iz toga proizilazi da Austro-Ugarska ima pravo okupirati Bosnu i Hercegovinu bez obzira da li će dogovoriti sa Uzvišenom Portom konvenciju o Novopazarskom sandžaku.
Ispostavilo se ipak da potpisnice ugovora ne smatraju da je austrougarska vojska počinila takva zlodjela zbog kojih bi se eventualno moglo pozvati na reviziju Berlinskog mira.
To je značilo da je Osmanska država ostala sama, pa su i njeni predstavnici ubrzo shvatili da je u obostranom interesu donošenje konvencije o Novopazarskom sandžaku.
Sredinom novembra 1878. iz Istanbula su stigle vijesti da su oni spremni na dogovor o Novom Pazaru, a dobru volju pokazala je istovremeno i Austro-Ugarska. Pregovori su konačno završeni 21. aprila 1879. godine. Tada je proklamovana konvencija nazvana Istanbulskom, po mjestu sklapanja, ili Novopazarskom, po njenom sadržaju.
Istanbulska konvencija potvrđuje sultanova suverena prava nad Bosnom i Hercegovinom (čl. 1.), ali se privremenost austrougarske okupacije nigdje izričito ne spominje. Svima u Bosni i Hercegovini, a posebno muslimanima, garantuje se vjerska, imovinska i lična sloboda, kao i pravo na održavanje veza sa duhovnim poglavarom u Istanbulu (halifom, odnosno šejh-ul-islamom kao njegovim predstavnikom), pravo na spominjanje njegovog imena u molitvama, te pravo na isticanje osmanskih zastava na zgradama vjerskih institucija (čl. 2.).
Utvrđeno je da će se prihodi iz Bosne i Hercegovine upotrebljavati samo za potrebe te pokrajine (čl. 3.), te da će osmanski novac ostati u opticaju (čl. 4.). Utvrđen je i način raspolaganja oružjem, ratnim i drugim materijalom, čiji će način primopredaje utvrditi posebna komisija (čl.5.). Predviđeno je također formiranje posebne komisije koja je riješiti pitanja putnih isprava za bosanskohercegovačke putnike (čl. 6.), te je utvrđeno da Austro-Ugarska ima pravo na četiri do pet hiljada vojnika na prostoru Novopazarskog sandžaka, raspoređenih u garnizonima u Priboju, Prijepolju i Bijelom polju (zamijenjeno Pljevljima) (čl. 7. – 10.).
Komentariši