Najslikovitiji opis sarajevske čaršije dao je Robert Stanhopes po pričanju plemenitog gospodina i viteza Henrika Blunta, koji je u ljeto 1634 proboravio u Sarajevu 3 dana. On među ostalim piše:
“Na glavnom trgu i pedeset ulica uokrug trga ima valjda šest ili sedam stotina dućana sa robom svake vrste. Trgovački dućani i zanatske radnje grupisane su strogo po cehovima – oni ih zovu ‘esnafi’ – baš kao po Zapdanoj Evropi i kao što je doskora bilo i u engleskim velikim gradvoima. U kožarskoj ulici, koju zovu “Sarači”, možeš vidjeti divne robe iz raznobojne kože i prekrasnu konjsku opremu, da je se nagledati ne možeš. Nedaleko su trgovine svakovrsnog krzna od šumskih zvijeri. Među njima ima tako krasnog, da bi londonske žene dale ne malo života za jedan ogrtač iz njega.
U jednoj poduljoj ulici vidio sam dućane, prepune zlatnog nakita ljepote kao u haremskih ljepotica iz arapskih i indijskih bajki, a iz srebra izrađeni ukrasni predmeti svojom ornamentikom, punom fantastičnih šara, ne zaostaju nimalo za venecijanskim radovima ove vrste. Naročito su me očarali srebrom i zlatom vezeni bezbrojni cigarluci i lijepo išarani čibuci, ponekad dugi 3 jarda.
Kad uđeš u kafanu i ogledneš se za mjesto gdje ćeš sjesti, valja ti dobro paziti da ne zapneš za čibuke koje pušači, sjedeći na oniskim jastucima, ispruže do nasred kafane. Ako nogom staneš na čibuk ili ga samo dirneš, može te skupo stati, jer kvariš ćeif Sarajlija. I koliko god je na čaršiji graja, u kafani je tišina. Lijepo čuješ kako krklja tekućina u nargilama i kako vri kahva na žeravici. Kad uniđe nov gost, najprije pogleda i potraži mjesto gdje će sjesti, pa kad sjedne, onda se ogledne desno i lijevo i pravo po gostima, koji od ranije sjede u kafani, pa onda, pošutivši još minutu ili dvije, izrekne pozdrav. Zatim opet šutnja kao u katoličkih trapista.
U trgovinama tekstilom vidio sam dobre engleske čohe i skupocjene ispanske i venecijanske kadife. Tkanine za laganu žensku odjeću, kao paučinu tanku svilu u prekrasnim mustrama, dobavljaju iz Male Azije. Nešto podalje čitamo kako žene oblače na noge čizme iz mekane crvene ili kao limun žute kože.
Po čaršiji mnogo seoskog svijeta, Turaka i krštenih. Teško sam ih razlikovao, jer je u krštenih veći turban na glavi nego u Turaka i pogleda su mrka kao jeničari.
Kako se ove godine spremalo na pohod u Poljsku, u 2 velika hana na čaršiji čuvala je straža stotine i stotine vreća pirinča, šećera i zobi. Zbog pripreme za rat pred trgovinama oružjem je gurnjava. Skaču iskre iz čelika i škripe drveni stalci, oštre se mačevi i handžari i jatagani. Pred aščinicama redovi, a iznutra se osjeća miris bijeloga i crvenog luka, da ti sve suze idu na oči.”
Ovo donosim po prijevodu Koste Mandića, koji je izašao u “Oslobođenju” od 29 marta 1953 godine.
Hamdija Kreševljaković, Esnafi i obrti u starom Sarajevu, Narodna Prosvjeta, Sarajevo, 1958
Komentariši