Mak Dizdar: Slovo o sinu


Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam

Oprostite zato slovu
koje će se skameniti:

Ljuto hrastu zgromovljenog
uzeše mu zelen grane

Skršiše mu vite ruke
kojima se gorju dizo

Na putima nebosklonu
sa govorom nadonosnim

Kojima je ka zvijezdama
svoju vjeru govorio

Uzeše mu obje ruke
ostaviše rane dvije

Grdne rane neprebolne
jednoj boli inokosnoj

Sve mrtvace sahraniše
A on osta tavnu vranu

Šta će majka samohrana
Na svijetu bešćutnome?

Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam

Neka barem ovo slovo 
hudu povijest okameni