bosna i srbija

Bosna u Osmanskom Carstvu

Mit o nacionalnoj mr┼żnji u Bosni – Britanski konzuli o ruskoj i austrijskoj politici u Bosni i Hercegovini u drugoj polovini XIX stolje─ça

Po─Źeci ÔÇťbosanskohercegova─Źke mr┼żnjeÔÇŁ naj─Źe┼í─çe se ve┼żu za rezultate osmanskih osvajanja na tom dijelu Balkana i za formiranje nove vjerske slike Bosne i Hercegovine u kojoj je dominantan trougao muslimani, pravoslavci, katolici. Navodna vi┼íestoljetna mr┼żnja bosanskohercegova─Źkih etnokonfesionalnih zajednica, posebno izme─Ĺu muslimana/Bo┼ínjaka i pravoslavaca/Srba, indirektno se podastire kao argument da su unutra┼ínji problemi u Bosni i Hercegovini najvi┼íe rezultat te mr┼żnje, ┼íto bi trebalo voditi zaklju─Źku kako je su┼żivot u sada┼ínjoj Bosni i Hercegovini nemogu─ç. Ovaj stereotip je u najve─çoj mjeri proizvod iz sfere politike, ali je neosporna ─Źinjenica da su i neki histori─Źari indirektno otvorili prostor za njegovo stvaranje.

Ukoliko se ova teorija o vi┼íestoljetnoj mr┼żnji izvu─Źe iz konteksta, ona mo┼że izgledati i dosta uvjerljivo, jer su se ─Źlanovi bosanskohercegova─Źkih vjersko-etni─Źkih grupa povremeno nalazili na suprotnim stranama i aktivno u─Źestvovali u me─Ĺusobnim ubijanjima, a za ovu teoriju i stereotip o vi┼íestoljetnoj mr┼żnji su periodi mira, su┼żivota, malih i velikih prijateljstava, me─Ĺusobnih brakova i sli─Źnih pojava neva┼żni. Ovdje nemamo pretenziju da u potpunosti razrije┼íimo ovaj kompleksan problem koji i nema jasno definirane oblike, ve─ç samo da na odabranim primjerima poka┼żemo kako se sredinom XIX stolje─ça po─Źinjao graditi stereotip o me─Ĺusobnoj mr┼żnji, te kakva je bila tada┼ínja uloga Rusije i Austrije/Austro-Ugarske u podjelama bosanskohercegova─Źkog stanovni┼ítva i ┼íirenju mr┼żnje me─Ĺu njim.

Izgradnja nacionalnog identiteta nosila je sa sobom nu┼żnost identificiranja sa grupom kojoj se te┼żilo pripadati isti─Źu─çi sve ono ┼íto ih s njom povezuje, a istovremeno o┼ítro nagla┼íavaju─çi razlike u odnosu na druge grupe. ┼áto su te druge grupe su┼ítinski bile srodnije njegovoj, slu─Źaj pripadnika bosanskohercegova─Źkih vjerskih grupa, to se nacionalno osvje┼ítavani pojedinac nastojao sna┼żnije distancirati od svih nepripadnika svoje grupe. U tom procesu odlu─Źuju─ça postaje razlika a ne sli─Źnost. Najo┼ítrija razlika je prona─Ĺena u vjeri, a kada se tome pridoda ─Źinjenica da je osmanski sistem u Bosni i Hercegovini vremenom doveo do stanja da vjerske razlike dobrim dijelom postaju i socijalne i da instaliranjem od┼żakluk-sistema doma─çi bosanskohercegova─Źki muslimani Slaveni ulaze u sistem vlasti u Bosanskom ejaletu/vilajetu i u njemu zauzimaju va┼żne pozicije, razlika i suprotnost su mogli biti dovedeni do vrhunca ÔÇô na jednoj strani su se nalazili ugnjetavani hri┼í─çani, koji su predstavljali donje slojeve stanovni┼ítva kojima se vlada, a na drugoj bogati muslimani koji imaju politi─Źku i ekonomsku mo─ç. To ┼íto je bilo bogatih hri┼í─çana bliskih osmanskim vlastima i ┼íto je ve─çina muslimana ┼żivjela te┼íkim ┼żivotom nije bilo bitno za ovakav model stvaranja nacija. Posebno ┼íto je proces afirmacije nacije nu┼żno vodio borbi protiv strane vlasti, a doma─çi muslimani su bili njen dio.

Sve je bilo olak┼íano ─Źinjenicom da su pravoslavci i katolici imali svoje istovjernike preko bosanskohercegova─Źke isto─Źne, odnosno zapadne granice, ─Źiji su nacionalni pokreti, afirmirani ranije nego bosanskohercegova─Źki, vr┼íili jak utjecaj na konstituiranje nacije oko vjerske istovjetnosti. Uz to je druga polovina XIX stolje─ça u Bosni i Hercegovini obilje┼żena ustancima hri┼í─çanskog, uglavnom pravoslavnog stanovni┼ítva (u poticanju ustanaka zna─Źajnu su ulogu imale susjedne kne┼żevine Crna Gora i Srbija, kao i Rusija), u ─Źijem su gu┼íenju u─Źestvovali i bosanskohercegova─Źki muslimani.

Ustanci su rezultirali velikim brojem mrtvih i raseljenih doma─çih ljudi, uni┼ítenim domovima i privrednom osnovom, doprinose─çi ja─Źanju nepovjerenja i nastajanju jaza izme─Ĺu muslimana i pravoslavnih u Bosni i Hercegovini i stvaranju realne osnove za mit o mr┼żnji.

Interesi velikih sila, ─Źija se pa┼żnja prema Bosni i Hercegovini poja─Źava od sredine XIX stolje─ça i rezultira otvaranjem konzulata svih velikih sila i onih koje su imale pretenzije da to postanu, Austrije (1850), Francuske (1852), Velike Britanije i Rusije (1857), Italije (1863) i Pruske (1864), koje su u cilju zadobijanja prednosti u Isto─Źnom pitanju koristile postojanje hri┼í─çana i u Bosni i Hercegovini, zna─Źajno su doprinijeli svrstavanju dijelova bosanskohercegova─Źkog stanovni┼ítva na suprotne strane. To se posebno odnosi na Rusiju i Austriju/Austro-Ugarsku, koje su nastojale iskoristiti doma─çe pravoslavce i katolike protiv Osmanskog carstva.

Prakti─Źna aktivnost ruskih i austrijskih predstavnika na terenu imala je za rezultat, u kontekstu gore nazna─Źene teme, direktno i indirektno poticanje suprotnosti i u ┼íirem smislu mr┼żnje. Direktno, kada su ┼íirili informacije, ─Źesto neistinite, o netrpeljivosti i mr┼żnji me─Ĺu pripadnicima razli─Źitih vjerskih grupa, i indirektno, ┼íto je, dugoro─Źno gledano, jo┼í od ve─çeg zna─Źaja, kada su aktivnostima u cilju da za sebe ve┼żu bosanskohercegova─Źke hri┼í─çane, Rusija pravoslavce a Austrija katolike, i da ih u─Źine spremnim da uzmu oru┼żje protiv osmanske vlasti, a kao ┼íto je ve─ç re─Źeno i dobro poznato, bosanskohercegova─Źki muslimani su bili dio te vlasti, insistirali su na razli─Źitostima i poticali mr┼żnje prema doma─çim muslimanima. To je sigurno vodilo negativnoj povratnoj reakciji muslimana prema hri┼í─çanima, koji su se jo┼í uz to veoma te┼íko navikavali i nenaklono gledali na potpuno izjedna─Źavanje prava hri┼í─çana sa njihovim, ┼íto je bio nezaobilazni dio provo─Ĺenja reformi u Osmanskoj dr┼żavi po evropskom uzoru. Ali, taj dio pri─Źe ovdje nije u fokusu, ve─ç je to uloga ruskih i austrijskih konzularnih predstavnika i njihovih vlada u poticanju mr┼żnje me─Ĺu bosanskohercegova─Źkim stanovni┼ítvom ÔÇô pri ─Źemu su pravoslavni i katolici na jednoj, a muslimani na drugoj strani.

Glavni politi─Źki kurs Velike Britanije u Bosni i Hercegovini od osnivanja konzulata 1857. do Sanstefanskog preliminarnog mirovnog ugovora iz marta 1878. bio je zadr┼żavanje ove osmanske provincije u sastavu Osmanskog carstva i ja─Źanje osmanske pozicije provo─Ĺenjem reformi, smatraju─çi da je najbolje sredstvo za postizanje tog cilja bilo odr┼żavanje mira kao preventive direktnom mije┼íanju drugih sila u unutra┼ínje stvari Carstva, posebno Rusije i Austrije. Britanski konzulat u Bosni trebao je pomo─çi zadr┼żavanju nezavisnosti i integriteta Osmanskog carstva. Jedan od tri va┼żna konkretna zadatka bio mu je pra─çenje rada drugih konzulata u Bosni i amortizacija negativnog djelovanja konzulata onih velikih sila koje su neprijateljski bile raspolo┼żene prema osmanskoj dr┼żavi. To se, prije svega, odnosilo na ruski i austrijski konzulat, pa su britanski konzularni predstavnici veliku pa┼żnju poklanjali djelatosti konzula i agenata ovih sila. I pored nedostataka u izvje┼ítajima Britanskog konzulata u Bosni i Ambasade u Carigradu, smatramo da su oni veoma korisni za tuma─Źenje ovako postavljene teme. U trouglu vlast ÔÇô doma─çi hri┼í─çani ÔÇô doma─çi muslimani Britanci se predstavljaju kao pravedne sudije koje nikome ne dr┼że stranu.

Na zaklju─Źak da konzuli namjerno nisu slali krive izvje┼ítaje upu─çuje nas ─Źinjenica da oni nisu stizali do drugih subjekata izuzev┼íi njihove pretpostavljene, a britanska politika tog vremena zalagala se za o─Źuvanje osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini i drugim pokrajinama putem provo─Ĺenja reformi, izjedna─Źavanjem polo┼żaja svih sultanovih podanika i u popravljanju blagostanja naroda, pa samim tim nije bilo potrebno ru┼żi─Źasto predstavljati stvari ve─ç ukazivati na propuste.

Opservacija britanskog izaslanika Mr. Sarella, koja je nastala kao rezultat neke vrste pripremne misije za otvaranje britanskog konzulata u Bosni, pokazala je koliko je bila sna┼żna pozicija Austrije i austrijskog konzulata u Sarajevu, a analize u izvje┼ítajima britanskih konzula pravljene nakon osnivanja ruskog konzulata potcrtavaju veoma ┼żivu aktivnost ruskog konzulata i autoritet ruskog cara me─Ĺu doma─çim hri┼í─çanima. Kako bi se pro┼íirio ruski utjecaj na Balkanu, posebno su se u ruskim konzulatima evropskog dijela Osmanskog carstva pravile velike ceremonije proslave ro─Ĺendana ruskog cara.

Jedna takva proslava napravljena je u Sarajevu 1859. godine. Njen cilj bio je da se poka┼żu velike simpatije pravoslavaca u Bosni prema ruskom caru. Djeca iz pravoslavne ┼żenske ┼íkole pro┼íla su pod nadzorom ruskog konzula u procesiji ka konzulatu. Svako dijete je dobilo poklon od konzula, pilo se, jelo. Glavni sarajevski pravoslavni trgovac popio je ─Źa┼íu za zdravlje ruskog cara uz veliki aplauz prisutnih. Glavni doga─Ĺaj ve─Źeri bila je vjerska ceremonija u pravoslavnoj crkvi, na koju su pozvani i predstavnici vlasti i konzuli. Britanski i francuski konzul odbili su da prisustvuju ceremoniji u crkvi, ali je austrijski konzul prihvatio i ispri─Źao britanskom da su prisutni za ruskog cara koristili termin ÔÇťna┼í carÔÇŁ (ÔÇ×Our EmperorÔÇť). Britanski konzul Edward St. John Neale prepoznao je motiv prisustvovanja austrijskog konzula ceremoniji u crkvi u ─Źinjenici da je Austrija bila rival Rusiji u uspostavljanju utjecaja u ovoj provinciji, pa je bio nu┼żan njegov dolazak radi zadr┼żavanja njegovog ugleda i ugleda njegove dr┼żave.

Sarell je u ve─ç spomenutom izvje┼ítaju ukazao na opasno pona┼íanje Austrije i njeno nastojanje da privu─Źe doma─çe hri┼í─çane na svoju stranu i preporu─Źio da pravac djelovanja budu─çeg britanskog konzula treba biti spre─Źavanje nepo┼żeljnog utjecaja drugih velikih sila na de┼íavanja u ovoj osmanskoj provinciji.

On pi┼íe: ÔÇťAustrija i njeni agenti skoro da pola┼żu pravo na Bosnu i uvijek cjepidla─Źe i mije┼íaju se gdje god mogu, poku┼íavaju─çi da budu povrije─Ĺeni kako bi igrali svoju igru i dobili zadovoljenje ÔÇô ili pokazuju─çi nepo┼ítovanje prema turskim vlastima ili [ÔÇŽ] pi┼íu─çi ─Źlanke pune neistinitih izjava u zagreba─Źkim novinama, anga┼żuju─çi podstreka─Źe me─Ĺu sve┼ítenicima, poput Juki─ça, da vodi propagandu me─Ĺu njegovom pastvomÔÇŁ. U skladu sa Sarellovom preporukom i op─çom britanskom politikom na Levantu, prvi britanski konzul u Bosni Henry Churchill dobio je zadatak pra─çenja djelatnosti drugih konzula, a i njegovi nasljednici kao i drugi britanski konzularni predstavnici motrili su na aktivnost drugih konzulata i njihovih agenata, razotkrivali motive takvog djelovanja, ispravljali eventualno neta─Źne navode u njihovim izvje┼ítajima i o svemu tome obavje┼ítavali nadle┼żnu ambasadu u Carigradu kako bi se smanjila ┼íteta po osmansku vlast i britanske interese.

Austrija, a posebno Rusija, nastojale su uo─Źiti i drugim evropskim silama prezentirati nedostatke i neefikasnost u provo─Ĺenju reformi kako bi se otvorio prostor za mije┼íanje u unutra┼ínje stvari Carstva i, s druge strane, potkopavati autoritet Porte i privla─Źiti doma─çe hri┼í─çansko stanovni┼ítvo na svoju stranu i ja─Źati svoju poziciju u Bosni i Hercegovini.

Op─çenito se mo┼że re─çi da se djelatnost ruskog konzulata nije nimalo razlikovala od op─çeg kursa ruske politike u Osmanskom carstvu, ─Źiji je cilj u vremenu poslije poraza u Krimskom ratu i gubitka presti┼ża na Pariskoj konferenciji bio vra─çanje ugleda ruskog cara i njegove dr┼żave me─Ĺu balkanskim hri┼í─çanima, kao i destabilizacija Osmanske dr┼żave. Na drugoj strani, Austrija je, iako njen globalni interes nije bio ru┼íenje Carstva, svim sredstvima nastojala oja─Źati svoju poziciju u Bosni i Hercegovini i u krajnjoj liniji je otrgnuti od Osmanlija. Do sredine XIX stolje─ça Austrija je obezbijedila i ─Źvrsto dr┼żala monopol nad bosanskohercegova─Źkom vanjskom trgovinom, a radila je i na ja─Źanju svoje politi─Źke pozicije.

Britanci su u aktivnostima ruskih i austrijskih agenata i op─çenito u politici koju su vodile ove dvije zemlje vidjeli zna─Źajne, ako ne i presudne, uzroke nemira u Hercegovini i op─çenito u ejaletu Bosna. Zato su britanski konzularni predstavnici posebno budno pratili aktivnosti konzula Rusije i Austrije u vrijeme nemira i ustanaka. Churchill je kao podstreka─Źe nemira u Posavini i 1858. godine i iseljavanja izvjesnog broja porodica iz tog dijela Bosne okrivljivao Rusiju i Austriju. On je bio siguran da je posebno Rusija u sr┼żi ovih pokreta i da postoje tajni odnosi izme─Ĺu ruskog konzulata u Sarajevu i vo─Ĺa nemira.

Da bi potkrijepio ovaj zaklju─Źak, Churchill je svoju ambasadu upoznao s aktivnostima prvog ruskog konzula u Bosni, daju─çi svoje komentare. Tom prilikom je istakao povezanost putovanja ruskog konzula Giljferdinga i ustanaka u Bosanskom ejaletu. Zaklju─Źivao je da je on dobio instrukcije od svoje vlade da ohrabruje zahtjeve hri┼í─çana prema osmanskoj vlasti i da promovira interese svoje dr┼żave i ugled ruskog cara. ┼áto se ti─Źe u─Źe┼í─ça Austrije, Churchill je bio uvjeren, premda nije mogao re─çi da sve to potje─Źe od njihove vlade, da su austrijski agenti materijalno u─Źestvovali u napredovanju ustanka, a da je zbog trgova─Źkih interesa Austrije ─Źak mogu─ça i vojna okupacija ove pokrajine od strane ove sile.

Privremeni konzul Zohrab je 1860. godine, ┼íto nije izoliran slu─Źaj u izvje┼ítajima britanskih konzula iz Bosne, ukazao na veliku opasnost koja prijeti Bosni i Hercegovini od Austrije i Rusije. Tre─çi Britanac po redu na poziciji britanskog konzula u Bosni W. Holmes je nakon upoznavanja sa situacijom u provinciji zaklju─Źio kako su pobune u Posavini i drugim mjestima 1857-58. izbile nakon dolaska ruskog konzula i otvaranja ruskog konzulata u Sarajevu, ┼íto je upu─çivalo na o─Źiglednu povezanost izme─Ĺu Rusije i ustanaka u Bosanskom ejaletu.

Churchill je vjerovao da hri┼í─çani u Bosni i Hercegovini djeluju po uputama stranih sila, a Holmes isti─Źe da ruski agenti ─Źine sve ┼íto je u njihovoj mo─çi da kreiraju nemire u ovoj provinciji i donesu nevolju osmanskoj vlasti. Holmes je upozoravao na jak ruski utjecaj u ustanku u Hercegovini i u neredima na hercegova─Źko-crnogorskoj granici, a njihovu aktivnost je smatrao uzrokom nemira i glavnom preprekom ponovnom uspostavljanju i stabilizaciji osmanske vlasti u cijeloj Hercegovini. O─Źit dokaz neprijateljskih aktivnosti privremeni konzul Zohrab je vidio u pojavi i cirkuliranju pamfleta pisanog na doma─çem jeziku, ─Źiji je autor prvi ruski konzul u Bosni A. F. Giljferding, tada zaposlenik u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova. Giljferdingov pamflet, koji je ruski konzul u Sarajevu privatno dijelio hri┼í─çanima i ruski agenti tajno raznosili po Bosni i Hercegovini, isticao je kako seljaci pod Osmanlijama pate i poru─Źivao Slavenima da se ujedine i di┼żu na oru┼żje protiv osmanske vlasti. Pamflet je prikazao vlade Francuske i Velike Britanije kao podr┼żavaoce muslimanskog ugnjetavanja i kao stvarne neprijatelje Slavena.

Zohrab je u svom izvje┼ítaju napisao da i Giljferding i tada┼ínji ruski konzul (Jevgraf Romanovi─Ź ┼á─Źulepnikov) koriste pravoslavne sve┼ítenike, za koje on ka┼że da su posve─çeni Rusiji, u navo─Ĺenju hri┼í─çanskog stanovni┼ítva u Bosanskom ejaletu da postupa po njihovim ┼żeljama. Privremeni konzul Zohrab je o svemu ovome izvijestio Ambasadu u Carigradu, poslao prijevod pamfleta na engleskom jeziku i sugerirao da ambasador poduzme odre─Ĺene mjere kako bi se zaustavila ova aktivnost Rusije. Sli─Źnu namjenu imao je i novac koji je dobavljan iz Rusije formalno za druge namjene, a u su┼ítini za uno┼íenje nemira i podizanje ustanika, kao i knjige koje su distribuirane po provinciji. Kada su Francuska, Austrija i Rusija poslale Crnoj Gori ┼żito u zimu 1861. na 1862. godinu, to je ote┼żavalo nastojanja Osmanskog carstva da privede sukob kraju.

Ova pomo─ç je inicirala Crnogorce, kako je u svojoj depe┼íi napisao Holmes, da misle da se ove sile sla┼żu s opravdano┼í─çu njihovih aktivnosti i da ─çe im pomo─çi da se sukob zavr┼íi u njihovu korist. Rusija i Austrija su rovarile unutar provincije Bosne i na drugim mjestima i u drugim vremenima, a ne samo u ustani─Źkim podru─Źjima i u vrijeme ustanaka. Tako je u maju 1867. konzul Holmes izvjestio da je ruski konzul nastojao uvjeriti sarajevske hri┼í─çane da muslimani imaju namjeru da ih masakriraju na Uskrs. U toj akciji uzbunjivanja naroda pomagali su mu i neki hri┼í─çanski trgovci. Suprotno od konzulove propagande, Uskrs je pro┼íao u perfektnom miru, a Holmes je uvjeravao svoje pretpostavljene da ideja masakra hri┼í─çana nikada nije postojala, ─Źak ni me─Ĺu najfanati─Źnijim muslimanima u Bosni. On je istakao da je to, tako─Ĺer, mi┼íljenje svih drugih konzula, osim ruskog. Ruski konzul je izvijestio svoju Ambasadu u Carigradu onako kako je on ┼żelio da predstavi stanje, a sli─Źnu izjavu je sastavio i za valiju ┼áerifa Osman-pa┼íu, koji je bio svjestan da je to sve izmi┼íljeno, ali je ruskom konzulu obe─çao da ─çe obratiti pa┼żnju i da ─çe dati zvani─Źne instrukcije policiji u tom duhu.

Ovakve i sli─Źne akcije ruskog konzulata u Bosni Holmes je objasnio ─Źinjenicom da Ruska vlada ┼żeli predstaviti da se sve odvija pogre┼íno u Osmanskom carstvu, a ruski konzul preduzima sve da stvari dobiju takav kurs. Holmes zaklju─Źuje da je Sarajevo posljednje mjesto u Osmanskom carstvu gdje bi se masakr hri┼í─çana mogao desiti. On je o ovome informirao svog ambasadora kako se ambasadori drugih velikih sila prema situaciji u Bosni i Hercegovini ne bi odnosili na osnovu neta─Źnih izvje┼ítaja koje je iz ove provincije dobijao ruski ambasador. Ovo nije bio usamljen slu─Źaj ispravljanja krivih navoda u izvje┼ítajima ruskog konzulata. Britanski konzularni predstavnici iz Bosne i Hercegovine redovno su razotkrivali i prenosili motive davanja krivih informacija i tuma─Źenja.

Navest ─çemo jo┼í neke. Na neta─Źne i nenormalno preuveli─Źane podatke o paljevinama i ubistvima u prvom izvje┼ítaju iz Gacka ruskog konzula Bezobrazova u Mostaru upozorio je Zohrab u novembru 1860. godine, a naredne godine Holmes je izvijestio da ruski konzul nije dobro informirao svog ambasadora o doga─Ĺajima oko Luke Vukalovi─ça i da je sve njegovo gr─Ĺenje Osmanlija i Omer-pa┼íe usmjereno da se stekne dojam da je jedino rje┼íenje za pobunjene distrikte da ubudu─çe dobiju punu slobodu i nezavisnost.

Mada se dijelom razlikovala u metodi, politika i aktivnost agenata Austrije nije mnogo zaostajala za onom koju su provodili Rusi. Oni su nastojali da se upletu u sve poslove ove provincije, i sve reformne mjere, bez obzira koliko bile korisne, nailazile su na njihovo nezadovoljstvo. Oni su stalno nastojali osmanskim vlastima stvarati te┼íko─çe, kako bi se odr┼żavalo nemirno stanje i otvorio prostor za mije┼íanje Austrije i postigao kona─Źni cilj austrijske politike ÔÇô priklju─Źenje Bosne i Hercegovine. U to je bila uklju─Źena i be─Źka ┼ítampa.

Kada se u razli─Źitim novinama pojavila vijest da ─çe Austrija za gubitak Venecije anektirati Bosnu i Hercegovinu, ona je izazvala uzbu─Ĺenje u provinciji. Holmes tom prilikom zapa┼ża da je gre┼íka ako se misli da bi hri┼í─çansko stanovni┼ítvo Bosne prihvatilo Austriju sa zadovoljstvom. On je smatrao da bi se hri┼í─çani, koji su uglavnom pravoslavci (osim katoli─Źke manjine), pridru┼żili muslimanima u otporu bilo kakvom poku┼íaju aneksije od Austrije, a da bi slu─Źaj bio druga─Źiji ako bi se radilo o aneksiji od strane Rusije. Dodao je da je antagonizam izme─Ĺu muslimana i hri┼í─çana preuveli─Źan u napisima u ┼ítampi, posebno od slavenskih ÔÇťpatriotaÔÇŁ.

Po─Źetkom 70-ih godina do┼ílo je do promjene nagore u pona┼íanju austrijske vlasti i njenih konzula na terenu prema Osmanskom carstvu i njegovoj provinciji Bosni. Konzul Holmes je 28. avgusta 1873. primio povjerljivu depe┼íu od ambasadora Elliota o ┼żalbama koje su stigle iz Bosne na austrougarskog generalnog konzula Theodorovica. Do promjene pona┼íanja austrougarskih konzularnih predstavnika do┼ílo je, kako su istakle vlasti iz Bosne, od dolaska Theodorovica u prolje─çe prethodne godine. ─îim je Theodorovic stigao, posjetio ga je Kalay, austrougarski politi─Źki agent u Beogradu, koji je, prije nego se vratio na mjesto svog slu┼żbovanja, obi┼íao razli─Źite dijelove provincije Bosne. Potom je uslijedilo i putovanje Theodorovica po provinciji, a u prolje─çe 1873. godine generalni konzul je i┼íao na jo┼í jedno putovanje po Bosni. ┼Żalbe koje je iznosio Theodorovic, a koje je on dobijao od svojih agenata iz unutra┼ínjosti su, po ocjeni Holmesa, bile pretjerane i ─Źesto neutemeljene. Tada┼ínji valija, koji je bio ─Źlan Vije─ça ministara u Carigradu, izjavio je da je pona┼íanje Austrijske vlade takvo da ┼żeli upetljati Portu u neprijateljstvo s Crnom Gorom. Prijem srpskog i rumunskog kneza na be─Źkom dvoru potvrdio je namjeru Austrijske vlade da ote┼żava stvari Porti, a Bosna i Hercegovina je bila prva na udaru tih neprijateljskih aktivnosti. Holmes zaklju─Źuje da akcije austrijskih funkcionera u Bosni nisu rezultat njihovih li─Źnih sklonosti, ve─ç su u skladu s instrukcijama koje su dobili i kojima su se povinovali. Zvani─Źni britanski konzularni izvje┼ítaji koji su govorili o dobrim odnosima izme─Ĺu hri┼í─çana i muslimana i pored postojanja socijalne razlike te┼íko su dopirali do uha javnosti. Novine koje su u tom stolje─çu po─Źele sna┼żno kreirati javno mi┼íljenje bile su mnogo uspje┼ínije, a one nisu isticale su┼żivot, ve─ç razlike, ugnjetavanja i mr┼żnju. Britanski konzularni predstavnici u Bosni i Hercegovini ─Źesto su ukazivali na dobre odnose izme─Ĺu muslimana i hri┼í─çana, posebno u Bosni. Izvje┼ítaj Britanskog konzulata iz oktobra 1860. je dobar primjer. Holmes je izvijestio da je po┼żar u sarajevskoj hri┼í─çanskoj mahali izazvao veliku ┼ítetu, nakon kojega su prvi direktnu pomo─ç nastradalima ponudili muslimani grada.

Desetak godina kasnije Holmes je sumirao odnose izme─Ĺu bosanskohercegova─Źkog stanovni┼ítva, isti─Źu─çi da su hri┼í─çani ve─çinom seljaci koji rade na imanjima muslimanskih posjednika, ÔÇťs kojima su oni povezani i od kojih su, op─çeniti gledano, fer tretirani i od kojih o─Źekuju podr┼íku i za┼ítitu u svim njihovim te┼íko─çama. Me─Ĺusobno se katolici i pravoslavci manje vole nego ┼íto ne vole muslimane.ÔÇŁ Smatrao je da jedino hri┼í─çanski trgovci ne vole osmansku vlast i muslimanske zemljoposjednike. To─Źak historije se ne mo┼że vratiti unazad, niti se mo┼że neutralizirati ┼íteta koju su, izme─Ĺu ostalih, u─Źinile ruska i austrijska politika potenciranja razli─Źitosti i u ┼íirem kontekstu podsticanja mr┼żnje me─Ĺu pripadnicima razli─Źitih vjerskih grupa zadnjih decenija osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini. Me─Ĺutim, mogu se azbijati stereotipi, me─Ĺu kojima je ovaj o vjekovnoj mr┼żnji izme─Ĺu najbrojnija tri naroda u Bosni i Hercegovini. Procesi nacionalnog razvitka u Bosni i Hercegovini doveli su do sada┼ínjeg stanja, pri ─Źemu su bosanskohercegova─Źki pravoslavci, katolici i muslimani postali Srbi, Hrvati i Bo┼ínjaci, pa se su┼żivot u sada┼ínjoj Bosni i Hercegovini mora graditi u ovim okvirima.

FO 195/1031, Holmes-Elliotuu, Sarajevo, 28. septembar 1873, no. 33.
FO 195/625, Zohrab-Holmesu, Mostar, 6, novembar 1860, no. 66.
FO 195/679, Holmes-Bulweru, Sarajevo, 27. avgust 1861, no. 27.
FO 195/718, Holmes-Bulweru, Sarajevo, 4. februar 1862, no. 8.
FO 195/625, Neale-Bulweru, Sarajevo, 18. Septembar 1859, no. 29.
FO 195/625, Zohrab-Holmesu, Mostar, 17, novembar 1860, no. 9, povjerljivo.
FO 195/625, Zohrab-Russellu, Sarajevo, 7. juni 1860, no. 29, povjerljivo;
FO 195/625, Zohrab-Bulweru, Sarajevo, 12. juni 1860, no. 27.
FO 195/625, Holmes-Bulweru, Sarajevo, 16. oktobar 1860, no. 59.
FO 195/553, Churchill-Alisonu, Dubrovnik, 20. juli 1858, no. 47.
FO 195/625, Holmes-Bulweru, Sarajevo, 30. oktobar 1860, no. 64;
FO 195/553, Churchill-Stratfordu de Redcliffeu, Sarajevo, 11. maj 1857, no. 15; FO 195/553,
Churchill-Alisonu, Sarajevo, 24. decembar 1857, no. 42.
FO 195/553, Churchill-Alisonu, Sarajevo, 2. mart 1858, no. 19; FO 195/553, Churchill-Alisonu,
Sarajevo, 15 mart 1858, no. 22.
FO 195/553, Churchill-Alisonu, Sarajevo, 10. januar 1858, no. 4.
FO 195/625, Neale-Bulweru, Sarajevo, 18. Septembar 1859, no. 29.
FO 195/553, Memorandum on Bosnia and Herzegovina by Mr. Sarell, 5. februar 1857.
FO 195/553, Colguhoun -Stratfordu de Redcliffeu, 20. juni 1854.
Edin Radu┼íi─ç, STEREOTIPI O MR┼ŻNJI ME─ÉU NARODIMA ÔÇô britanski konzuli o ruskoj i austrijskoj
politici u Bosni i Hercegovini u drugoj polovini XIX stolje─ça
Historijska traganja, 2, 2008., [ str. 227-241 ]