Pad Carigrada

Opis konačnog pada Carigrada

Poslije podne u ponedeljak 28. maja bilo je vedro i svjetlo. Kad je sunce počelo da se spušta prema zapadnoj strani horizonta, sijalo je pravo u lice branilaca bedema i gotovo ih zaslepljivalo. I tada je osmanski logor oživio. Na hiljade ljudi je dolazilo da završi zatrpavanje opkopa, dok su drugidovlačili topove i ratne sprave.

Ubrzo po zalasku sunca nebo se naoblačilo i pao je jak pljusak, ali ove pripreme nisu prekidane, niti su hrišćani mogli išta učiniti da ih ometu. Oko jedan i po ujutru sultan je ocijnio da je sve spremno i izdao naređenje za napad. Iznenadna buka bila je zastrašujuća. Duž čitave linije bedema Osmanlije su, uzvikujući ratne pokliče, jurnuli u napad bodreni bubnjevima, trubama i zurlama. Hrišćanske trupe nijemo su čekale, a kada su stražari na kulama dali znak za uzbunu, zvona crkava u blizini bedema počela su da zvone; ovu upozoravajuću zvonjavu prihvatale su jedna za drugom crkve u cijelom gradu, sve dok nije odjeknula sa svih zvonika. Tri milje dalje, u crkvi Sv. Sofije, vernicima je bilo jasno da je bitkao tpočela; svi muškarci, po godinama sposobni za borbu, vratili su se na položaje, dok su žene, među njima i monahinje, pohitale na bedeme da pomognu pri donošenju kamenja i greda za ojačavanje odbrane, kao i vedara s vodom za osvježenje branilaca. Stari i deca napustili su domove i ispunili crkve, vjerujući da će ih svetitelji i anđeli zaštititi. Neki su otišli u svoje parohijske crkve, neki u visoku crkvu Sv. Teodosije uz Zlatni rog.

Na taj utorak padao je dan njoj posvećen, i zgrada je bila ukrašena ružama ubranim u baštama i po živicama. Svjetiteljka sigurno neće ostaviti svoje vernike. Neki su se vratili u veliku katedralu sećajući se jednog starog proročanstva u kome je kazano da ćese tu, ako se desi da nevernici prodru kroz grad pravo u sveto zdanje, pojaviti anđeo Gospodnji i svojim blistavim mačem otjerati ih u propast. Cijelu noć do zore vijernici su čekali i molili se.

Na bedemima nije bilo vremena za molitve. Sultan je brižljivo razradio planove. Uprkos razmetljivim riječima kojima se obratio svojoj vojsci, iskustvo ga je naučilo da poštuje neprijatelja. Sada će ga izmoriti prije nego što u bitku uvede i izloži opasnosti svoje najbolje trupe. U napad prvo šalje svoje neredovne trupe, bašibozuke. Njih je bilo mnogo hiljada, avanturista iz svih zemalja i svih rasa, meću njima mnogo Turaka, ali znatno više iz hrišćanskih zemalja, Slovena, Ugara, Nijemaca, Italijana, čak i Grka, potpuno spremnih da se bore protiv sabraće hrišćana za platu koju imje sultan davao i plijen koji je obećao. Većina je imala sopstveno oružje: bila je to neobična zbirkakrivih sabalja, praćaka, lukova i nešto arkebuza, a podijeljeno im je i mnogo ljestava. To su nepouzdani vojnici, izvrsni u prvom naletu, ali ako odmah ne bi imali uspjeha, lako su gubili hrabrost. Znajući za ovu njihovu slabost, Mehmed je iza njih postavio red vojnih policajaca, s bičevima i buzdovanima, kojima je naređeno da ih tjeraju naprijed, šibajući i udarajući svakoga ko pokaže znake kolebanja. Iza vojne policije bili su sultanovi janičari. Ako se neki prestrašeni pripadnik ovih neredovnih trupa probije kroz vojnu policiju, oni će ga posjeći svojim krivim sabljama.

Napad bašibozuka krenuo je duž čitave linije bedema, ali punom jačinom samo u dolini Likosa. Drugdje su bedemi bili još suviše jaki, a napadnuti su, uglavnom, kako bi se spriječilo da njihovi branioci dođu kao pojačanje saborcima na najvažnijem sektoru. Tu je borba bila žestoka. Bašibozuk se suočio s vojnicima daleko bolje naoružanim, i daleko bolje uvježbanim nego što su oni; uz to, njima je odmagala i sopstvena brojnost. Stalno su smetali jedni drugima. Kamenje bačeno na njih moglo je odjednom da ubije ili onesposobi mnoge. Mada su neki pokušavali da se povuku, većina je neprekidno napadala, zakačinjući ljestve i penjući se uz njih, ali su obarani prije nego što bi stigli do vrha. Đustinijaniju i njegovim Grcima i Italijanima date su sve muškete i kulverine koje su se mogle naći u gradu. Da ih ohrabri, lično je došao car. Poslije bez malo dva sata borbe, Mehmed je naredio da se bašibozuk povuče. Bili su zaustavljeni i odbijeni, ali su dobro poslužili da izmore neprijatelja.

Neki od hrišćana su se ponadali da je ovo samo jedan izolovani noćni napad čija je svrha isprobavanje njihove snage, a svi su se nadali nekom trenutku predaha. Nije im dat. Jedva da su imali vremena da ponovo uspostave odbrambeni poredak i zamijene grede i burad sa zemljom na palisadi prije nego što je drugi napad počeo. Pukovi anadolijskih Turaka iz Ishak-pašine armije, lako prepoznatljivi po osobenim uniformama i grudnim oklopima, navirali su niz brežuljak ispred Civilne kapije sv. Romana u dolinu, praveći nagli zaokret da bi se našli naspram palisade. Još sujedanput zvona crkava blizu bedema zazvonila na uzbunu. Ali njihovu zvonjavu prigušila je grmljavina Urbanovog velikog topa i drugih topova koji su nanovo počeli da tuku bedeme. Za svega nekoliko minuta Anadolci su prešli u napad. Za razliku od neredovnih trupa, oni su bili dobro naoružani i vrlo disciplinovani, a i pobožni muslimani željni slave da budu prvi koji su ušli u hrišćanski grad. Uz bučnu muziku trubača i frulaša, koja ih je bodrila, nasrnuli su na palisadu i penjući se jedan drugom na ramena, pokušavali da zakače ljestve i prodru na nju. Oblaci su stalno zaklanjali mjesec i pri slaboj svjetlosti vatri, teško je bilo razaznati šta se dešava.

Anadolci su zbog svoje mnogobrojnosti na tom uskom frontu bili u nepovoljnom položaju kao i bašibozuk prije njih. Njihova disciplinovanost i upornost samo su povećale gubitke dok su ih branioci odozgo zasipali kamenjem, odbacivali njihove ljestvice ili se borili s njima prsa u prsa. Nešto oko sat prije zore, kada je drugi napad počeo da jenjava, đule iz Urbanovog topa palo je tačno na palisadu i znatno je porušilo po dužini. Od šuta i zemlje odletjelih u vazduh stvorio se oblak prašine; a crni barutni dim zaklonio je vidik braniocima. Grupa od tri stotine Anadolaca jurnula je kroz stvorenu brešu vičući da je grad njihov. Ali, predvođeni carem, hrišćani su ih opkolili, najveći dio pobili, prisiljavajući ostale da se povuku na opkop. Neuspjeh je zbunio Anadolce. Naređen je prekid napada, i oni su sepovukli na svoje linije. S poklicima likovanja, branioci su se još jednom dali na posao da poprave palisadu.

Osmanlije nisu imali više uspjeha ni na drugim sektorima. Duž južnog dela bedema na kopnenojstrani Ishak-paša je održavao dovoljno snažan pritisak da spriječi odbrani da prebaci svoje ljude u dolinu Likosa, ali, pošto su u borbu koja se tamo vodila otišle njegove najbolje trupe, on nije mogaopreduzeti neki ozbiljan napad. U Mramornom moru Hamza-beg je imao teškoća da u priobalnim vodama približi svoje brodove bedemima. Nekoliko grupa za iskrcavanje, koje je uspeo da pošalje, lako su odbili monasi kojima je bila povjerena odbrana, ili princ Orhan i njegovi pratioci. Duž cijele linije Zlatnog roga bilo je prividnih, ali ne i stvarnih, pokušaja napada. Oko četvrti Vlaherne borba je bila žešća. Na nižem terenu stalno su napadale trupe koje je preko mosta doveo Zaganos, a napadini iznad njih vojnici Karadža-paše. Ali Minoto i njegovi Mlečani uspjevali su da svoj dio bedema odbrane od Zaganosa, a braća Bokjardo od Karadže.

Kažu da je neuspjeh Anadolaca razgnjievio sultana. Ali vjerovatno je da je njegova namjera prebila da oni, kao bašibozuk prije njih, iscrpljuju neprijatelja nego da uđu u grad. Obećao je veliku nagradu vojniku koji prvi uspije da se probije kroz palisadu, a želja mu je bila da ta čast pripadne nekom iz njegovog omiljenog puka, nekom janičaru. Sada je došao trenutak da oni stupe u borbu. Bio je zabrinut: ako ga oni iznevjere, biće gotovo nemoguće nastaviti opsadu. Hitno je izdao naređenja. Prije nego što su hrišćani dospjeli da se okrijepe i izvrše samo nekoliko grubih popravki na palisadi, na njih se sručila kiša projektila, strijela, džilita, kamenja i kuršuma, a odmah potom sutrčećim korakom nailazili janičari, ne jurišajući bjesomučno, kao bašibozuk i Anadolci, već u savršenom poretku, koji neprijateljski projektili nisu mogli razbiti. Ratnička muzika koja ih je bodrila, bila je tako glasna da se mogla čuti između pucnjeva topova s druge strane Bosfora. Mehmed ih je lično predvodio do opkopa i tu zastao hrabreći ih poklicima dok su prolazili pored njega. Ovi čili, sjajni i dobro oklopljeni vojnici obrušavali su se u talasima na palisadu, nastojeći da s njenog vrha svuku burad sa zemljom, podsjeku grede, i uz nju prislone ljestve tamo gdje nije mogla da se sruši; svaki pojedini talas prisebno je pravio prolaz sljedećem.

Hrišćani su bili pri kraju snage. Borili su se više od četiri sata, sa samo nekoliko minuta predaha, ali su se borili očajnički, svesni da će, ako klonu, sve biti svršeno. U gradu, iza njih, opet su zvonila crkvena zvona, i glasna molitva se dizala ka nebu. Borba duž palisade sada se vodila prsa u prsa. Za otprilike sat vremena janičari nisu uspjeli da se probiju. Hrišćani su pomišljali da napad nešto jenjava. Ali protiv njih je bila sudbina. Na uglu bedema Vlaherne, malo prije mjesta gde se spaja s dvostrukim Teodosijevim bedemom, nalazila se,napola skrivena jednom kulom, mala kapija koja je služila za napade na neprijatelja, poznata kao Kerkoprta. Zatvorena je prije mnogo godina, ali je stari ljudi nisu zaboravili. Pred sam početak opsade ponovo je otvorena kako bi bili mogući napadi na neprijateljski bok. Njom su se, u toku borbe, braća Bokjardo i njihovi ljudi vrlo uspješno koristili protiv trupa Karadža-paše. Ali vraćajući se posle jednog ispada, neko je zaboravio da tu malu kapiju za sobom zatvori prevornicom. Primjetivši otvor, neki Turci su jurnuli kroz njega u dvorište pozadi, i počeli da se penju uz stepeniceprema vrhu bedema. Hrišćani, napolju kod kapije, videli su šta se zbiva, pohrlili su nazad da povrate kontrolu nad njom i spriječe prolaz drugim Turcima. U metežu je pedesetak Turaka ostalo iza bedema gdje su ih mogli opkoliti i uništiti da se u tom trenutku nije desila još veća nesreća.

Pred sam izlazak sunca đule iz kulverine je iz neposredne blizine pogodilo Đustinijanija i probilo mu grudni oklop. Teško krvareći i očigledno trpeći jak bol, on je molio svoje ljude da ga odnesu s bojišta. Jedan od njih je otišao do cara, koji se borio u blizini, i zatražio ključ od male kapije koja je vodila kroz unutrašnji zid. Konstantin je žurno došao ne bi li ga ubijedio da ne napušta položaj. Ali Đustinijani je bio slomljen; nije odustajao od bjekstva. Kapija je otvorena, i njegovilični pratioci su ga odnijeli u grad i kroz ulice sneli do luke gde je ukrcan na jedan đenovljanski brod. Njegovi vojnici primjetili su taj odlazak. Možda su neki i pomislili da se on povukao radi odbraneu nutrašnjeg zida, ali većina je zaključila da je bitka izgubljena. Neko je prestravljeno vikao da su Turci prešli preko bedema. Prije nego što je mala kapija ponovo zatvorena, Đenovljani su panično nagrnuli kroz nju. Car i njegovi Grci ostali su sami na bojištu.

S druge strane opkopa, sultan je primetio paniku. Vičući: „Grad je naš“, naredio je novi juriš janičara i četi koju je vodio jedan džin po imenu Hasan rukom dao znak da krene. Hasan se probio preko vrha porušene palisade i smatra se da je on dobio obećanu nagradu. Za njim je sledilo nekih trideset janičara. Grci su se branili. Pogođen kamenom, Hasan je pao na koljena i poginuo; s njim je izginulo sedamnaest njegovih drugova. Ali preostali su držali svoj položaj na palisadi, dok jemnoštvo janičara jurilo da im se pridruži. Grci su se žilavo odupirali. Ali brojčana nadmoć janičara primorala ih je da se povuku na unutrašnji zid. Ispred njega je bio još jedan opkop nejednake dubine, jer je iz njega skopavana zemlja za učvršćivanje palisade. Mnogi Grci morali su se povući u ove jame, odakle im je bilo teško da se izvuku pošto se iza njih dizao veliki unutrašnji zid. Turci su ih odozgo, sa palisade na kojoj su sada bili, gađali i ubijali. Ubrzo su mnogi janičari stigli do unutrašnjeg zida i bez otpora se popeli na njega. Neko je slučajno podigao pogled i vidio da set urske zastave viju na kuli iznad Kerkoporte. Začuo se krik: „Grad je zauzet“.

Caru je javljeno, dok je ubjeđivao Đustinijanija, da su Turci prošli kroz Kerkoportu. Istog trenutka odjahao je tamo, ali je stigao prekasno. Panika je već obuzela i neke Đenovljane koji su tu bili. U nastalom metežu nije bilo moguće zatvoriti kapiju. Turci su kuljali, a ljudi braće Bokjardobili su tako prorijeđeni da ih nisu mogli odbaciti nazad. Konstantin je okrenuo konja i u galopu se vratio u dolinu Likosa, do breša u palisadi. Uz njega su bili hrabri Španac don Fransisko de Toledo, koji je tvrdio da mu je srodnik, carev sinovac Teofil Paleolog i vijerni saborac Jovan Dalmata. Zajednički su pokušali da okupe Grke, ali uzaludno; gubici su bili preveliki. Sjahali su i nekoliko minuta njih četvorica su branila prilaz kapiji kroz koju je iznet Đustinijani. Ali odbrana je bila probijena. Kapija je bila zakrčena hrišćanskim vojnicima koji su pokušavali da pobjegnu, dok su na njih kidisali sve mnogobrojniji janičari. Uzviknuvši da smrt pretpostavlja životu, Teofil je iščezao među nadirućim hordama. Konstantin shvata da je Carstvo izgubljeno i ne želi da ga nadživi. Odbacuje carske insignije i sa don Fransiskom i Jovanom Dalmatom, koji ga nisu napustili, kreće za Teofilom. Niko ga više nije vidio.

Krik da je grad izgubljen razlegao se ulicama. Sa Zlatnog roga i njegovih obala i hrišćani i Turci su mogli vidjeti kako se vijore turske zastave na visokim kulama Vlaherne, gde su se samo prije nekoliko minuta vijorili carski orao i lav sv. Marka. Na nekim mjestima borba se nastavljala još neko vrijeme. Na bedemima u blizini Kerkoporte braća Bokjardo i njihovi ljudi nisu prekidali bitku, aliuskoro su shvatili da se više ništa ne može učiniti. Tada se probijaju kroz neprijateljske redoveprema Zlatnom rogu. Paolo biva zarobljen i pogubljen, ali Antonio i Troilo stižu do jedneđenovljanske lađe koja ih je prevezla, neprimećena od turskih brodova, u bezbednu Peru. Bočno od njih, u vlahernskoj palati bili su opkoljeni Minoto i njegovi Mlečani. Mnogi su poubijani, a sam bailo i istaknuti uglednici zarobljeni. Krik da je grad izgubljen razlegao se ulicama. Sa Zlatnog roga i njegovih obala i hrišćani i Turci su mogli vidjeti kako se vijore turske zastave na visokim kulama Vlaherne, gde su se samo prije nekoliko minuta vijorili carski orao i lav sv. Marka. Na nekim mjestima borba se nastavljala još neko vrijeme. Na bedemima u blizini Kerkoporte braća Bokjardo i njihovi ljudi nisu prekidali bitku, ali uskoro su shvatili da se više ništa ne može učiniti. Tada se probijaju kroz neprijateljske redove prema Zlatnom rogu.

Prodor kroz bedeme signalima je odmah javljen cijeloj turskoj vojsci. Turski brodovi u Zlatnom rogu požurili su da iskrcaju ljude na obalu i napadnu lučke bedeme. Pružen im je slab otpor, osim kod kapije Horana, blizu današnjeg Ajvan saraja. Tu su se posade dva broda zatvorile u tri kule, i odbijale da se predaju. Sa drugih položaja, Grci su pobjegli kućama u nadi da će zaštititi porodice, a Mlečani su se sklonili na svoje brodove. Ubrzo se jedna četa Turaka probila kroz kapiju Plateja u podnožju doline kojom još dominira veliki Valensov akvadukt. Druga četa je ušla krozkapiju Horana. Gde god su ušli, Turci su odmah poslali svoje odrede duž unutrašnje strane bedema da silom brzo otvore ostale kapije saborcima koji su napolju čekali. Nedaleko odatle, lokalni ribari, videći da je sve izgubljeno, sami su otvorili kapiju četvrti Petrion pošto im je obećano da će im domovi biti pošteđeni.

Duž dela bedema na kopnenoj strani južno od Likosa hrišćani su odbili sve turske napade. Ali sada su pukovi ulazili jedan za drugim kroz breše u palisadi i lepezasto se razilazili na obestrane da otvore sve kapije. Braniocima na bedemima bilo je jasno da su opkoljeni. Mnogi su izginuli pokušavajući da se izvuku iz klopke, ali je većina zapovednika, među njima i Filip Kontarini i Dimitrije Kantakuzin, bila zarobljena.

Brodovi Hamza-bega, koji su bili u Mramornom moru na izvjesnoj udaljenosti od obale ,takođe su vidjeli signale i uputili grupe svojih ljudi prema bedemima. Kod Studiona i Psamatije izgleda da nije bilo otpora. Branioci su se odmah predali u nadi da će im kuće i crkve biti pošteđene pljačke. Na njihovom levom boku, princ Orhan i njegovi Turci i dalje su se borili, znajući kakvaih sudbina čeka ako padnu u sultanove ruke; i Katalanci, na položaju ispod stare Carske palate, pružali su otpor sve dok svi nisu izginuli ili bili zarobljeni. Na Akropolju, kardinal Isidor je prosudio da bi bilo pametno da napusti položaj. Prerušio se i pokušao da pobjegne.

Sultan je držao pod svojim zapovjedništvom neke pukove koji su mu služili kao pratnja i kao vojna policija. Ali većina vojnika žudno je čekala da počne pljačkanje. Naročito su nestrpljivi bili mornari, bojeći se da će ih vojnici preduhitriti. Nadajući se da će lanac spriječiti hrišćanske brodove da pobjegnu iz luke, i da ih mogu zarobiti kad god to htjednu, napustili su svoje brodove da bi se dokopali obale. Njihova gramzivost je spasila mnoge hrišćanske živote. Dok su neki grčki iitalijanski mornari, među njima i sam Trevizano, zarobljeni prije nego što su mogli da pobjegnu s bedema, drugi su, neometani kakvom turskom akcijom, uspjeli da se pridruže smanjenim posadama ostavljenim na brodovima i pripreme ih za borbu ako zatreba. Nekima je pošlo za rukom da se uzveru na brodove prije nego što su otplovili ili da, kao Firentinac Tetaldi, doplivaju do njih. Kad je vidio da je grad pao, Alvizo Dijedo, kao zapovednik flote, otišao je jednom lađom u Peru da upita tamošnje đenovljanske vlasti namjeravaju li da savjetuju svojim sunarodnicima Đenovljanima da ostanu u luci i bore se, ili da krenu ka otvorenom moru. Njegovi mletački brodovi, obećao je, sa dejstvovaće u skladu s njihovom odlukom. Podesta je smatrao da treba poslati izaslanstvo sultanu i pitati ga hoće li dopustiti da svi brodovi slobodno otplove ili će se izložiti riziku rata s Đenovom i Mlecima.

Prijedlog je u takvom trenutku bio gotovo neostvariv; u međuvremenu podesta je zaključao kapije Pere, tako da Dijedo s kojim je bio i Barbaro, pisac dnevnika, nije mogao da se vrati svojimbrodovima. Ali su đenovljanski mornari na brodovima usidrenim ispod bedema Pere izjavili da namjeravaju da otplove, i da žele da ih Mlečani štite. Na njihovo uporno traženje, Dijedu je dozvoljeno da sa svojom šalupom ode. Uputio se pravo prema lancu, koji je i dalje sprječavao prilaz. Dvojica mornara sjekirama su presekli remenje kojima je bio vezan za bedeme Pere, i struja ga je nanjegovim plovcima odnijela. Uputivši signale brodovima u luci da pođu za njim, Dijedo je isplovio kroz prolaz. Sedam đenovljanskih lađa iz Pere slijedilo ga je na malom rastojanju, a ubrzo im se pridružila i većina mletačkih ratnih brodova, četiri ili pet carskih galija, i dva ili tri đenovljanska ratna broda. Svi su čekali koliko su smjeli da pokupe bjegunce koji bi do njih uspjeli da doplivaju; a kad je isplovila izvan lanca, cijela flotila se zadržala oko jedan sat na ulazu u Bosfor da vidi hoće li pobjeći još koji brod. Zatim je iskoristila snažni sjeverac da otplovi niz Mramorno more i kroz Dardanele u slobodu.

Hamza-beg je bio nemoćan da spreči bekstvo Dijedove flote jer je u jurnjavi za plenomvećina njegovih mornara bila napustila svoje brodove. Brodovima čija je posada još bila na okupu,on je preko prekinutog lanca uplovio u Zlatni rog. Tu je zatvorio izlaz brodovima koji su se jošnalazili u luci. Većina ih je bila pretrpana izbeglicama daleko iznad svoje nosivosti, tako da nikakone bi ni mogli isploviti. Nekoliko brodica ipak je uspelo da se provuče na drugu stranu, u Peru. Ali,pri punoj dnevnoj svetlosti, više nije bilo lako uteći Turcima. Do podne su cela luka i sve u njoj biliu rukama osvajača.

U gradu je još postojao jedan džep otpora. Mornari s Krita u tri kule u blizini ulaza u Zlatnirog i dalje su se držali, i Turci nisu mogli odande da ih isteraju. Rano posle podne, uvidevši da supotpuno izolovani, nevoljno su se predali sultanovim oficirima pod uslovom da im se životi iimovina poštede. Ispod kula, izvučene na obalu, stajale su njihove dve lađe. Neometani od Turaka,čije su divljenje bili stekli, spustili su ih u more i razapetih jedara krenuli prema Kritu.

Sultan Mehmed je već satima znao da je veliki grad u njegovim rukama. Njegovi vojniciprobili su se kroz palisadu u zoru; ubrzo, potom, dok je opadajući mesec bio još visoko na nebu,došao je da razgleda brešu kroz koju su ušli.217 Ali pre nego što je trijumfalno ušao u grad, sačekaoje da, do popodneva, prestane prvo neobuzdano ubijanje i pljačkanje i uspostavi se kakav-takav red.U međuvremenu se vratio u svoj šator, gde je primio delegaciju preplašenih građana i samogpodestu Pere.218 Želeo je i da sazna kakva je sudbina zadesila cara. O tome se nikad nije ništapouzdano saznalo. Po italijanskim kolonijama na Levantu kasnije je kolala priča da su dva turskavojnika, tvrdeći da su ubili Konstantina, donela sultanu glavu koju su prisutni zarobljeni dvoraniprepoznali kao glavu svog gospodara.

Mehmed je neko vreme drži na jednom stubu Avgustovogforuma, a onda je ispunjava i šalje da se pokazuje po dvorovima islamskog sveta. Pisci koji suprisustvovali padu grada ispričali su različite priče. Barbaro saopštava da su neki tvrdili da su videlicarev leš u jednoj gomili izginulih, dok su drugi govorili da on nikad nije nađen. Firentinac Tetaldipiše slično: po kazivanju jednih glava mu je odsečena, a drugih, poginuo je kod kapije, pošto jeudarcem oboren na zemlju. Obe priče mogu biti istinite, dodaje on, jer je car sigurno poginuo ugomili, a Turci su većini leševa odsecali glave. Njegov odani prijatelj Frances pokušao je da dođedo više pojedinosti, ali je saznao jedino da su prilikom traganja za carevim lešom, preduzetom posultanovom nalogu, neki leševi i glave oprani u nadi da će ga prepoznati. Najzad je nađen leš koji je na čarapama imao izvezenog, a na štitniku za potkolenicu utisnutog orla. Pretpostavljalo se da jecarev, i sultan ga je predao Grcima da ga sahrane. Frances ga nije video i nije bio potpuno siguranda je to zaista bilo telo njegovog gospodara; nije mogao ni da sazna gde je sahranjeno. Tokomsledećih vekova, vernicima su pokazivali kao carev jedan bezimeni grob u četvrti Vefa. Njegovaautentičnost nikada nije dokazana; i sada je zapušten i zaboravljen. Ma kakva bila istina, sultan Mehmed je bio zadovoljan što je car mrtav. Sada je on bio ne samo sultan nego i nasljednik i posjednik drevnog Rimskog carstva.