Biti mala zemlja, a imati mnogo neprijatelja, usud je s kojim se teško nositi. Teško je naći i zemlju poput Bosne i Hercegovine koja se kroz svoju povijest, sa takvom srčanošću i žrtvom, borila i odbranila protiv brojno daleko nadmoćnijih vojski i kao takva, za mnoge od njih, ostala nedosanjan san.
A bosanski narod, koji je stoljećima živio u njenim skromnim granicama i vrlo rijetko preduzimao osvajačke pohode, kad bi se našao pred iskušenjem opstanka svoje domovine i sebe u njoj uvijek je nalazio načina da snove svojih progonitelja pretvori u noćnu moru. Kad je 1697. godine prodirući dolinom rijeke Bosne do Sarajeva princ Eugen Savojski harao i palio što god mu se našlo na putu, dok na koncu u plamenu nije ostavio i sam šeher, činilo mu se da je sa njim u ovu zemlju došao i njen kraj. A nije. Četiri decenije kasnije, 1737. godine, na bosanskim su se granicama ponovo pojavili vojnici Habsburške Monarhije. Bio je to uvod u dvogodišnji austro-osmanski rat.
Pripreme za rat
Aprila iste godine, po nalogu austrijske komande, franjevac Hijeronimus Labudić sačinio je opširan izvještaj i detaljan opis puta od Dubočca na Savi do Sarajeva. Procjene su govorile da bi put u tom pravcu trajao nešto više od dvadeset i pet sati. Jednako važni izvještaji austrijskih konfidenata bili su oni o Banja Luci, drugom najvećem gradu Bosanskog ejaleta.
Sudeći prema poznatim izvorima tog vremena, kako domaćim tako i austrijskim, u Banjoj Luci je živjelo nešto više od osam hiljada ljudi. U izvještaju poručnika Moltenberga, od 8. aprila 1737. godine, našla se i procjena da osmanske vlasti od rijeke Bosne do Dalmacije za rat mogu mobilizirati ne više od 30.000 ljudi, ne uzimajući u račun onih 15.000 “Turaka” što su od ranije prisutni u mnogim tvrđavama Bosanskog ejaleta. Od toga, smatrao je Moltenberg, samo Banja Luka može dati oko 4000 vojnika.
‘Vidjet ćete na Petrovdan…’
Godinu dana prije nego će biti napadnuta, u proljetnim mjesecima u Bosnu je stigao Ali-paša Hekimoglu, iskusan vezir i čovjek u četrdeset i osmoj godini života koji je, osjećajući u zraku miris baruta, po dolasku u travničke saraje bujuruldijom izdao naređenje da se pristupi obnovi oštećenih tvrđava i stvaranju robnih rezervi. Nije prošlo mnogo kad su u Travnik stigle vijesti o 30.000 austrijskih vojnika raspoređenih duž Save. Sa carigradske Porte proslijeđena je veziru i njemu bliskim saradnicima nota u kojoj se naređuje suzdržanost od bilo kakve vojne akcije koja bi austrijskim jedinicama dale povod za napad na Bosnu.
Međutim, svjesni činjenice da zbog rata sa Rusijom neće moći računati na vojnu pomoć iz Anadolije, bosanski kapetani su se bez obzira na sve spremali za rat. Ni Ali-paša Hekimoglu nije bio miran. Sročio je i na ruke svog izaslanika predao pismo da ga nosi u Cernik i uruči princu Hildburghausenu, tražeći da se očituje o pitanju nagomilavanja austrijske vojske na granicama Bosanskog ejaleta. “Ovoga časa”, znatiželjno je princa upitao vezirov izaslanik, “niko ne napada, niti je bilo šta sumnjivo. Zašto Vi ipak s tolikom vojskom osiguravate granice?” Na to mu je princ odgovorio: “Nama je tako strogo naređeno. Vidjet ćete na Petrovdan”.
Čuvši za prinčeve riječi Ali-paša je bez znanja Porte u Travnik hitno pozvao najutjecajnije ličnosti iz 32 kadiluka da ih izvijesti o zbivanjima. Nakon uvodnog obraćanja nakratko se povukao sa savjetovanja i dao da se o budućem postupanju dogovore prisutni. Vijeće je donijelo jednodušnu odluku: “Mi ćemo žrtvovati i glavu i dušu protiv neprijatelja, ma gdje se pojavio”. U vojsku su mobilizovani i muslimani i nemuslimani. U četu koju je činilo 50 vojnika ušlo je po 10 pravoslavaca i katolika, pa se za kratko vrijeme pod zapovjedništvom Ali-paše okupilo 40.000 vojno sposobnih ljudi. Ni prijeteći proglas cara Karla VI nije uplašio Bošnjake i početak rata je bio neminovan.
Boj pod Banja Lukom
Baš kako je i nagoviješteno, austrijska vojska je na Petrovdan, 12. jula 1737. godine, prešla bosansku granicu. Najveći broj vojnika, njih preko 17.000, predvodio je u pravcu Banja Luke princ Hildburghausen. Opsada grada započela je 27. jula i od tad, svaki dan, do 4. augusta, na Banja Luku i njenu tvrđavu padalo je u prosjeku 1800 granata.
Saznavši da braniocima u pomoć dolazi vojska iz drugih gradova Bosanskog ejaleta princ Hildburghausen je naredio još snažnije artiljerijske napade. “I u takvom stanju”, bilježio je 1881. Moriz v. Angeli, “islamska vojska, sa dušom u nosu, činila je sve da na neprijateljske topove odgovara topovima, a na kuršume kuršumima, braneći se hrabro poput lavova, dajući za vjeru i dušu i glavu”. Po zarobljenoj ženi princ Hildburghausen je 3. augusta poslao pismo Mehmedu Ćatiću kojeg su, očigledno, slušali svi iza zidina banjalučke tvrđave, poručujući mu da mu ni pomoć paše koju iščekuje neće biti od pomoći pred onim što slijedi. Odgovora, međutim, nije bilo.
Poslije dvanaest sati hoda sultanova vojska, koja je tada brojala blizu 15.000 ljudi, spustila se 4. augusta u banjalučko polje. Svi u vojsci, osim Ali-paše Hekimoglua, bili su domaći ljudi. Desno krilo povjerio je krajiškim kapetanima na čelu sa Mehmed-begom Fidahićem, lijevo su činili zaimi i spahije iz četiri sandžaka Bosanskog ejaleta, a centralni dio vojske bili su janjičari i odredi koji su mobilizirani odredi iz 32 kadiluka. U tvrđavi sunarodnjake je dočekalo oko 5000 branioca. U času kad se pred njim ukazala Banja Luka vezir Ali-paša Hekimoglu, želeći da ga vidi svaki od vojnika, isukao je svoju sablju iz korica i, po običaju, zamahnuo na lijevu i desnu stranu prema protivniku. Prije nego su pošli u bitku svi su proučili dovu za spasonosnu pobjedu.
Inat za pobjedu
Već u prvim satima borbe bilo je jasno da će se austrijska vojska sa bojnog polja povući sa velikim gubicima. U općem rasulu izazvanom silovitim prodorom Mehmed-bega Fidahića oficiri i drugi komandanti lijevog austrijskog krila počeli su organizovano da bježe u pravcu Vrbasa. I vojnici austrijski, od kojih najveći broj nije znao plivati, skončali su u rijeci. Njihovu sudbinu je u svom dnevniku opisao princ Hildburghausen ovim riječima: “Kod konjice je nastao takav nered i strah, da je jurnula u rijeku. Tom prilikom se vidjelo kako se po pet ljudi drži za jedan konjski rep da bi stigao na drugu stranu, tako da se više ljudi utopilo nego poginulo”.
Tako se, u kasnim večernjim satima, 4. augusta 1737. godine okončala bitka na banjalučkom polju. Sutradan, na mjestu gdje se proljevala krv iskupljena su tijela poginulih. Dženazu im je klanjao lično serasker Ali-paša Hekimoglu. I tijela nesretnih austrijskih vojnika su prevezena i po odgovarajućim propisima sahranjena. Bosna je, opet, po ko zna koji put, odbranjena kad se to činilo nemogućim i taj će inat, kako je povijest i pokazala, i nakon Banjalučkog boja pobijediti još nebrojeno puta.
(Al Jazeera)
Komentariši