Categories
Antičko doba

Spartansko učenje o strahu

Prvi korak u izgradnji ratnika bio je odgoj. Spartanska djeca nisu pripadala svojim roditeljima nego državi. Ovakav način gledanja na potomstvo, koliko god nama danas bio neprihvatljiv i čudan, stvarao je karakterističan osjećaj jedinstva. Spartanac se istovremeno smatrao ocem, sinom i bratom ostalih Spartanaca. Vođeni tom idejom, davali su najbolje od sebe za opstanak države. Država je bila ideal, ispred interesa pojedinca. Sam odgoj, od dječje dobi do zrelosti, izvan je konteksta ovoga članka, ali svaki dio tog procesa bio je pomno osmišljen i pod nadzorom starijih, koji su ga i sami prošli.

Sparta se oduvijek smatrala posebnim oblikom grčke kulture. Za razliku od grčkih sunarodnjaka, koje pamtimo po remek-djelima umjetnosti i filozofije, Spartance pamtimo po jedinstvenom načinu života. Ratništvo, težnja za očuvanjem časti, hrabrost i želja da se bude bolji, omogućili su Sparti da kroz stoljeća bude vodeća sila helenskog svijeta. Poznati su po svojoj sažetosti, jednostavnosti i dovitljivosti u govoru. Platon je govorio da se čak i pored prosječnog Spartanca svaki Grk osjeća kao malo dijete. Spartanski kralj Likurg ustanovio je društveni poredak i temelje zakona. Za provođenje zakona, koji nikad nisu bili zapisani, pouzdavalo se u strukturu vlasti i moralnost onih koji su vodili državu. Cilj čitavog načina života u Sparti bio je smanjiti osjećaj vrijednosti materijalnog i povećati osjećaj vrijednosti onoga što su oni smatrali najvrednijim – ljudskih vrlina.

Advertisements

Spartansko se ratno učenje temeljilo na pojedincu i na izgradnji njegovog “ratničkog karaktera”. Ratništvo i odgoj bili su u prvom redu usmjereni prema samome sebi i slabostima koje je ratnik imao unutar sebe. To je bilo prvo bojno polje na kojem su mladi Spartanci ratovali. Svaki vid slabosti, bilo tjelesne, bilo karakterne, bio je nedostatak koji ratnik mora nadići. Spartanac sa što manje nedostataka i što više vrlina, zasigurno će biti bolji ratnik.

Učenje o strahu – fobologija

Strah, phobos, javlja se u svakom fizičkom sukobu, a posebno u bitci. Kao mehanizam obrane, izlučivanjem hormona, pojačanim ritmom disanja i rada srca, priprema organizam na opasnost. Strah je prirodna reakcija, ali ukoliko se ne kontrolira, vodi prema panici koja paralizira organizam i prepušta ga vanjskim utjecajima.

Jedan od principa spartanske fobologije bio je stalan dodir sa strahom, da bi, kad se on pojavi, bio nešto poznato i uobičajeno. Svjesni ovih spoznaja, Spartanci su bili stručnjaci proučavanja straha i svakodnevnog rada s njim do te mjere da se čak i zakonom poticao rad sa strahom. Primjer toga bila je zabrana upotrebe ulične rasvjete i baklji za osvjetljivanje puta noću.

Osim toga, s obzirom da ga i neprijatelji osjećaju, strah može biti snažan saveznik. Zbog toga su vodili računa o izgledu i organizaciji borbenih postrojbi koje su svojom pojavom i držanjem trebale u neprijatelju probuditi osjećaj straha.

U svrhu savladavanja vlastitog straha koristili su se pjesmama, pogotovo onima o velikim junačkim djelima, koje su punile srca ratnika osjećajem slave i časti. Djecu su učili da na strah i napade reagiraju humorom. Smatrali su da dobar smisao za humor može pobijediti instinktivne reakcije tijela. Dobro su poznate spartanske dosjetke kojima su odgovarali na neprijateljsko zastrašivanje. Umjetnost pjesme, smisao za humor i poznavanje tehnika disanja bili su stupovi umijeća spartanskog učenja o strahu.

Kad je Kserkso prije bitke u Termopilu poručio Leonidi neka preda svoje oružje, Leonida mu odgovara “Dođi i uzmi!”

Nastavak na sljedećoj strani…

Ostavite komentar