Slično je bilo i spartansko razmišljanje. Spartanci su primjer pobjede nad strahom i ponašanja jednog ratnika pronalazili kod vlastitih majki i supruga. Majci nije ništa prirodnije od zaštite svoga djeteta. Ono što je impresioniralo spartanske ratnike, bilo je promatrati majke i supruge kako gledaju vlastite očeve, muževe i sinove dok koračaju u smrt. Dostojanstveno i bez suza ispraćale su ih opomenama da čuvaju svoju čast i čast Sparte, potiskivale su svoje prirodne majčinske nagone dajući ono što im je bilo najvrednije za nešto više, za Državu.
Baš na tom se mjestu rađa četvrti i posljednji korak u dostizanju aphobie, a to je “vladanje samim sobom”. Tek kad se uspije kontrolirati instinkte i nagone, može se izraziti ono najbolje u pojedincu. Ovo “vladanje samim sobom” preneseno u borbu vodi ratnika na razinu višu od uobičajene. U ovom stanju ratnik na inteligentan način vlada svim reakcijama svoga tijela i na njega ne utječu okolnosti borbe.
Dolazeći tako u kontakt s andreiom – ratničkom hrabrošću, u njegovim djelima nema ničega sebičnog i njegovo se djelovanje ne reflektira u njemu samom. Ovo je stanje moguće postići samo ako se djelovanje rukovodi nečim višim, odnosno idealom. Budući da je ideal transcendentan i arhetipski, on dolazi od božanskog i kao takav postaje poveznica između ratnika i božanskog.
Spartanske su majke davale štit svojim sinovima i govorile im da se vrate: “Il sa štitom ili na njemu”.
To je, prema Spartancima, najveći domet ratnika, zato što njegovo djelovanje više nema izvor u njemu samome, nego u nečem višem. To se stanje može proživjeti tek kad u najdubljoj intimi ratnika postoji duboka ljubav prema idealu. Upravo je ljubav, za Spartance, suprotna strahu i ujedno najviša i najslavnija točka koju jedan čovjek može ostvariti putem ratništva.
Taj odnos ratnika i ljubavi na grčkim se slikama prikazivao intimnom vezom Afrodite – boginje ljubavi i Aresa – boga rata. Pobjeđujući strah na prethodno opisani način, onaj koji se bori u isto vrijeme ima veliku ljubav prema svima oko sebe, uključujući i neprijatelje.
Učenje o strahu i spartanski način života imali su zadatak graditi čovjeka i voditi ga prema onome najboljem u njemu. Ovakav način razmišljanja, koliko god današnjem čovjeku stran, zato što povezuje nešto destruktivno i konstruktivno, bio je prisutan ne samo kod Spartanaca nego i u drugim viteškim društvima. Jedan od primjera je prije navedeni samurajski način života, u čijoj je pozadini težnja idealu.
Ovaj sažetak spartanskog učenja o strahu govori o pristupu životu koji se često provlači i kroz druge grčke polise. Možda su zbog njega, ne samo Spartanci nego i ostali Grci, unatoč brojnijim protivnicima, pobjeđivali u bitkama za opstanak vlastite kulture i načina života. Povijesnih primjera ima više, prosudimo sami.
Izvor: Nova-akropola
Komentariši