Pitanje autonomije Bosne i Hercegovine- Okolnosti koje su vladale tokom 1939. godine izrodile su treći bosanski pokret za autonomiju. Pri tome se pokret Husein-kapetana Gradaščevića računa kao prvi, a borba Muslimanske narodne organizacije u vrijeme austrougarske okupacije kao drugi. Ovaj pokret je djelovao u dosta teškim uslovima i realno je imao jako malo ili čak nimalo šanse za uspjeh. Bošnjaci muslimani tog vremena jednostavno nisu imali političke snage da se samostalno izbore protiv Srba i Hrvata, koji su se pri tome još i dogovorili u vezi Bosne i Hercegovine. Također, sredinom te godine sa scene je otišao najznačajniji bošnjački političar međuratnog perioda, Mehmed Spaho. I pored toga, ipak se našla grupa istaknutih ličnosti koja je progovorila o opstanku Bosne i Hercegovine.
Tu grupu vodio je Džafer-beg Kulenović, ali on sasvim sigurno nije imao ugled i podršku koju je imao Mehmed Spaho kod tadašnjih bosanskih muslimana. Pitanje koje na neki način dobija primat u ovom slučaju je sljedeće: zašto je pokret za autonomiju i očuvanje Bosne i Hercegovine započet nakon odlaska najistaknutijeg bošnjačkog političara? To pitanje zahtijeva opsežniju analizu, ali nekoliko stvari treba imati na umu i bez nje. Naime, okolnosti u kojima je radio Spaho i one u kojima je radio Kulenović nisu bile iste. Spaho je bio dio vladajuće koalicije i sigurno da mu nije bilo svejedno oštro istupiti protiv pregovora o podjeli Bosne i Hercegovine. Navedena je već vrlo važna činjenica da Cvetković nije pregovarao u ime vlade, nego u ime krune. Dakle, vrlo je moguće da je Spaho bio svjestan toga da ne može mnogo napraviti, a da eventualnom oštrom reakcijom može mnogo izgubiti. Sa druge strane, Kulenović nije imao taj rizik, jer on faktički nije imao šta izgubiti. Vrlo je važan momenat kada SDK ulazi u vladu, jer je time automatski značaj muslimanskog dijela JRZ-a umanjen. Prema tome, Kulenović nije imao mnogo čega izgubiti eventualnom oštrom kritikom Sporazuma i to je jedan od razloga zašto je on na kraju i istupio protiv Sporazuma. Također, nije nevažna činjenica i tada je Spaho preminuo prije nego je Sporazum dogovoren.
Džafer-beg Kulenović je, dakle, sa mnogo manje pritiska zbog eventualnih posljedica mogao istupiti protiv Sporazuma. Za razliku od Spahe, Kulenović je imao mogućnost da vidi kako su pregovori Cvetkovića i Mačeka završeni, pa je mogao i da odmjeri svoju reakciju. Navedeno je kako je on u početku bio nešto blaži u istupima, da bi kasnije otvoreno kritikovao Sporazum. Prvi put je sa idejom autonomije Bosne i Hercegovine kao četvrte banovine u Jugoslaviji izašao krajem septembra 1939. godine. U oktobru je u kotaru Gradačac, koji se našao u Banovini Hrvatskoj, održao govor u kojem je istakao kako je Sporazum otvorio novu epohu i nove mogućnosti za preuređenje zemlje. Tada je, dakle, bio još uvijek odmjeren u svojim istupima.
Međutim, nije naišao na podršku u JRZ-u, pa otprilike od tada počinje oštrije istupati. U Beogradu je 6. novembra održao konferenciju za medije na kojoj je veoma oštro kritikovao Sporazum zbog cijepanja Bosne i Hercegovine. Njegov istup snažno je odjeknuo u jugoslavenskoj javnosti. Čak su ga ozbiljnim primijetile i zabilježile i njemačke obavještajne službe u Jugoslaviji. Treba spomenuti još jednog zagovornika autonomije i očuvanja Bosne i Hercegovine, Milana Blagojevića. Ovaj samostalni demokrata je čak i prije Kulenovića istupao sa idejom autonomije Bosne i Hercegovine. Međutim, ogromna većina srpskih političara i srpskog naroda bila je protiv toga. Jedan od prvih javnih odgovora Kulenoviću došao je od Dobrosava Jevđevića, koji je poručio kako u Bosni nema nijednog Srbina koji bi podržao bilo kakvo odvajanje Bosne i Srbije.
Dakle, ideja očuvanja Bosne i Hercegovine u njenih historijskim okvirima uglavnom se svodila samo na bosanske muslimane. Oni su ipak odlučili ući u borbu za opstanak svoje domovine. Tokom novembra 1939. godine održane su brojne konferencije, sjednice, skupštine i drugi skupovi. Jedan takav skup održan je u Tuzli i 20. novembra je predstavljena Tuzlanska rezolucija kojom se podržava ideja autonomije. U Sarajevu je četiri dana kasnije predstavljena Sarajevska rezolucija kao rezultat jedne nadstranačke i nadsocijalne konferencije. Ona je također iskazala podršku ideji autonomije. Tih novembarskih dana slični skupovi održani su i u Travniku i Banja Luci, a poruke su bile identične. Također, tih dana zasjedao je i Glavni odbor Gajreta, a iz Zapisnika se također može izvući zaključak da i to društvo podržava ideju autonomije Bosne i Hercegovine i Sandžaka, izraženu na nešto suptilniji način uz neophodnost saradnje muslimana sa drugima.
Podršku ideji autonomije Bosne i Hercegovine iskazala je i studentska inteligencija lijeve orjentacije. Ona je bila pod snažnim uticajem tada ilegalne Komunističke partije Jugoslavije, ali je još i prije nje istupila sa idejom autonomije Bosne i Hercegovine, kao i priznanjem nacionalne posebnosti bosanskih muslimana. U trećem otvorenom pismu bosanske studentske omladine „Za autonomiju Bosne i Hercegovine“ od 1. decembra nedvosmisleno se iskazuje podrška opstanku Bosne i Hercegovine kao zajedničke domovine svih njenih naroda.
Formalni početak pokreta za autonomiju veže se upravo za decembar 1939. godine. Naime, kada se pokazalo da ideja autonomije ima veoma veliku podršku bosanskih muslimana, ali i nekih drugih elemenata, pojavila se potreba formiranja jedinstvene organizacije. S tim ciljem je u Sarajevu 30. decembra održan skup svih istaknutih bosansko-muslimanskih političkih, vjerskih i kulturnih društava i na tom skupu je konstituisan Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine, te je izabran njegov Izvršni odbor. Za predsjednika Izvršnog odbora izabran je bivši narodni poslanik Ismet-beg Gavrankapetanović, ali je najuticajniji bio dotadašnji senator Uzeir-aga Hadžihasanović.
Za početak maja 1940. godine Izvršni odbor je planirao održavanje zemaljske konferencije svih mjesnih odbora Pokreta za autonomiju. Ta konferencija bi imala ulogu svojevrsnog bošnjačkog sabora. Međutim, koliko se zna, do toga nije došlo. Aktivnosti Pokreta tokom 1940. godine su nešto manje poznate, ali se zna da je on postojao do početka rata u Jugoslaviji. Jedan od posljednjih značajnijih dokumenata Pokreta je pismo podrške Izvršnog odbora muslimanskog pokreta za autonomije Bosne i Hercegovine, koje je Munir Šahinović-Ekremov namjeravao uputiti Džafer-begu Kulenoviću, koji se i dalje nalazio u Beogradu. U tekstu pisma od 24. januara 1941. godine iskazuje se podrška Kulenoviću, ali Izvršni odbor je odbio tekst predloženog pisma. Umjesto toga zatraženo je da se Kulenović vrati u Sarajevo, pa bi tek onda Izvršni odbor mogao iskazati podršku njegovom radu.
Po svemu sudeći, Pokret je bio opterećen unutrašnjim neslaganjima i nespremnošću političkih lidera da odgovornije nastupaju u veoma teškim vremenima, kada se spremao masovni međunacionalni sukob u Jugoslaviji. Političko vodstvo Bošnjake je ostavilo dezorjentirane i nespremne za događaje koji su uslijedili. Može se konstatovati da oni snose veliki dio odgovornosti za tragediju Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu.
Kada su Srbi u pitanju, oni su također organizovali vlastite skupove, ali protiv autonomije Bosne i Hercegovine, kao i protiv pripajanja dijelova Bosne i Hercegovine Banovini Hrvatskoj. Najznačajniji je bio skup u Doboju 31. decembra 1939. godine, na kojem je usvojena Dobojska rezolucija, kojom je odlučno odbačena ideja autonomije Bosne i Hercegovine. Politička djelatnost bosanskih Srba imala je za cilj pripajanje cijele Bosne i Hercegovini Banovini Srpske zemlje. U tu svrhu veliki broj srpskih društava je formirao Savjet srpskih društava sa Upravnim odborom kao vrhovnim tijelom, a na njegovom čelu kao predsjednik bio je Savo Ljubibratić.
Interesantno je to da nakon Sporazuma Cvetković-Maček u augustu 1939. faktički više nema pravih aktivnosti u cilju planiranog i dogovorenog preuređenja zemlje. Sporazum je predviđao da sve izmjene budu potvrđene izmjenom Ustava, ali do toga nije došlo, iako je od Sporazuma do Aprilskog rata proteklo devetnaest mjeseci. Tako je Jugoslavija u vrijeme razbuktavanja Drugog svjetskog rata u Europi faktički ostala u stanju privremenog uređenja koje je nastalo izvan postojećeg ustavnog poretka, a nije sankcionisano novim ustavnim poretkom. Sva unutrašnja prestrojavanja prekinuta su širenjem Drugog svjetskog rata na prostor Jugoslavije, a definitivno zaustavljena vojnim porazom i podjelom te zemlje u aprilu 1941. godine.
Komentariši