cvetkovicmacek

Bosna u XX vijeku

Tre─çi pokret u historiji za autonomiju Bosne i Hercegovine

Pitanje autonomije Bosne i Hercegovine- Okolnosti koje su vladale tokom 1939. godine izrodile su tre─çi bosanski pokret za autonomiju. Pri tome se pokret Husein-kapetana Grada┼í─Źevi─ça ra─Źuna kao prvi, a borba Muslimanske narodne organizacije u vrijeme austrougarske okupacije kao drugi. Ovaj pokret je djelovao u dosta te┼íkim uslovima i realno je imao jako malo ili ─Źak nimalo ┼íanse za uspjeh. Bo┼ínjaci muslimani tog vremena jednostavno nisu imali politi─Źke snage da se samostalno izbore protiv Srba i Hrvata, koji su se pri tome jo┼í i dogovorili u vezi Bosne i Hercegovine. Tako─Ĺer, sredinom te godine sa scene je oti┼íao najzna─Źajniji bo┼ínja─Źki politi─Źar me─Ĺuratnog perioda, Mehmed Spaho. I pored toga, ipak se na┼íla grupa istaknutih li─Źnosti koja je progovorila o opstanku Bosne i Hercegovine.

Tu grupu vodio je D┼żafer-beg Kulenovi─ç, ali on sasvim sigurno nije imao ugled i podr┼íku koju je imao Mehmed Spaho kod tada┼ínjih bosanskih muslimana. Pitanje koje na neki na─Źin dobija primat u ovom slu─Źaju je sljede─çe: za┼íto je pokret za autonomiju i o─Źuvanje Bosne i Hercegovine zapo─Źet nakon odlaska najistaknutijeg bo┼ínja─Źkog politi─Źara? To pitanje zahtijeva opse┼żniju analizu, ali nekoliko stvari treba imati na umu i bez nje. Naime, okolnosti u kojima je radio Spaho i one u kojima je radio Kulenovi─ç nisu bile iste. Spaho je bio dio vladaju─çe koalicije i sigurno da mu nije bilo svejedno o┼ítro istupiti protiv pregovora o podjeli Bosne i Hercegovine. Navedena je ve─ç vrlo va┼żna ─Źinjenica da Cvetkovi─ç nije pregovarao u ime vlade, nego u ime krune. Dakle, vrlo je mogu─çe da je Spaho bio svjestan toga da ne mo┼że mnogo napraviti, a da eventualnom o┼ítrom reakcijom mo┼że mnogo izgubiti. Sa druge strane, Kulenovi─ç nije imao taj rizik, jer on fakti─Źki nije imao ┼íta izgubiti. Vrlo je va┼żan momenat kada SDK ulazi u vladu, jer je time automatski zna─Źaj muslimanskog dijela JRZ-a umanjen. Prema tome, Kulenovi─ç nije imao mnogo ─Źega izgubiti eventualnom o┼ítrom kritikom Sporazuma i to je jedan od razloga za┼íto je on na kraju i istupio protiv Sporazuma. Tako─Ĺer, nije neva┼żna ─Źinjenica i tada je Spaho preminuo prije nego je Sporazum dogovoren.

D┼żafer-beg Kulenovi─ç je, dakle, sa mnogo manje pritiska zbog eventualnih posljedica mogao istupiti protiv Sporazuma. Za razliku od Spahe, Kulenovi─ç je imao mogu─çnost da vidi kako su pregovori Cvetkovi─ça i Ma─Źeka zavr┼íeni, pa je mogao i da odmjeri svoju reakciju. Navedeno je kako je on u po─Źetku bio ne┼íto bla┼żi u istupima, da bi kasnije otvoreno kritikovao Sporazum. Prvi put je sa idejom autonomije Bosne i Hercegovine kao ─Źetvrte banovine u Jugoslaviji iza┼íao krajem septembra 1939. godine. U oktobru je u kotaru Grada─Źac, koji se na┼íao u Banovini Hrvatskoj, odr┼żao govor u kojem je istakao kako je Sporazum otvorio novu epohu i nove mogu─çnosti za preure─Ĺenje zemlje. Tada je, dakle, bio jo┼í uvijek odmjeren u svojim istupima.

Me─Ĺutim, nije nai┼íao na podr┼íku u JRZ-u, pa otprilike od tada po─Źinje o┼ítrije istupati. U Beogradu je 6. novembra odr┼żao konferenciju za medije na kojoj je veoma o┼ítro kritikovao Sporazum zbog cijepanja Bosne i Hercegovine. Njegov istup sna┼żno je odjeknuo u jugoslavenskoj javnosti. ─îak su ga ozbiljnim primijetile i zabilje┼żile i njema─Źke obavje┼ítajne slu┼żbe u Jugoslaviji. Treba spomenuti jo┼í jednog zagovornika autonomije i o─Źuvanja Bosne i Hercegovine, Milana Blagojevi─ça. Ovaj samostalni demokrata je ─Źak i prije Kulenovi─ça istupao sa idejom autonomije Bosne i Hercegovine. Me─Ĺutim, ogromna ve─çina srpskih politi─Źara i srpskog naroda bila je protiv toga. Jedan od prvih javnih odgovora Kulenovi─çu do┼íao je od Dobrosava Jev─Ĺevi─ça, koji je poru─Źio kako u Bosni nema nijednog Srbina koji bi podr┼żao bilo kakvo odvajanje Bosne i Srbije.

Dakle, ideja o─Źuvanja Bosne i Hercegovine u njenih historijskim okvirima uglavnom se svodila samo na bosanske muslimane. Oni su ipak odlu─Źili u─çi u borbu za opstanak svoje domovine. Tokom novembra 1939. godine odr┼żane su brojne konferencije, sjednice, skup┼ítine i drugi skupovi. Jedan takav skup odr┼żan je u Tuzli i 20. novembra je predstavljena Tuzlanska rezolucija kojom se podr┼żava ideja autonomije. U Sarajevu je ─Źetiri dana kasnije predstavljena Sarajevska rezolucija kao rezultat jedne nadstrana─Źke i nadsocijalne konferencije. Ona je tako─Ĺer iskazala podr┼íku ideji autonomije. Tih novembarskih dana sli─Źni skupovi odr┼żani su i u Travniku i Banja Luci, a poruke su bile identi─Źne. Tako─Ĺer, tih dana zasjedao je i Glavni odbor Gajreta, a iz Zapisnika se tako─Ĺer mo┼że izvu─çi zaklju─Źak da i to dru┼ítvo podr┼żava ideju autonomije Bosne i Hercegovine i Sand┼żaka, izra┼żenu na ne┼íto suptilniji na─Źin uz neophodnost saradnje muslimana sa drugima.

Podr┼íku ideji autonomije Bosne i Hercegovine iskazala je i studentska inteligencija lijeve orjentacije. Ona je bila pod sna┼żnim uticajem tada ilegalne Komunisti─Źke partije Jugoslavije, ali je jo┼í i prije nje istupila sa idejom autonomije Bosne i Hercegovine, kao i priznanjem nacionalne posebnosti bosanskih muslimana. U tre─çem otvorenom pismu bosanske studentske omladine ÔÇ×Za autonomiju Bosne i HercegovineÔÇť od 1. decembra nedvosmisleno se iskazuje podr┼íka opstanku Bosne i Hercegovine kao zajedni─Źke domovine svih njenih naroda.

Formalni po─Źetak pokreta za autonomiju ve┼że se upravo za decembar 1939. godine. Naime, kada se pokazalo da ideja autonomije ima veoma veliku podr┼íku bosanskih muslimana, ali i nekih drugih elemenata, pojavila se potreba formiranja jedinstvene organizacije. S tim ciljem je u Sarajevu 30. decembra odr┼żan skup svih istaknutih bosansko-muslimanskih politi─Źkih, vjerskih i kulturnih dru┼ítava i na tom skupu je konstituisan Pokret za autonomiju Bosne i Hercegovine, te je izabran njegov Izvr┼íni odbor. Za predsjednika Izvr┼ínog odbora izabran je biv┼íi narodni poslanik Ismet-beg Gavrankapetanovi─ç, ali je najuticajniji bio dotada┼ínji senator Uzeir-aga Had┼żihasanovi─ç.

Za po─Źetak maja 1940. godine Izvr┼íni odbor je planirao odr┼żavanje zemaljske konferencije svih mjesnih odbora Pokreta za autonomiju. Ta konferencija bi imala ulogu svojevrsnog bo┼ínja─Źkog sabora. Me─Ĺutim, koliko se zna, do toga nije do┼ílo. Aktivnosti Pokreta tokom 1940. godine su ne┼íto manje poznate, ali se zna da je on postojao do po─Źetka rata u Jugoslaviji. Jedan od posljednjih zna─Źajnijih dokumenata Pokreta je pismo podr┼íke Izvr┼ínog odbora muslimanskog pokreta za autonomije Bosne i Hercegovine, koje je Munir ┼áahinovi─ç-Ekremov namjeravao uputiti D┼żafer-begu Kulenovi─çu, koji se i dalje nalazio u Beogradu. U tekstu pisma od 24. januara 1941. godine iskazuje se podr┼íka Kulenovi─çu, ali Izvr┼íni odbor je odbio tekst predlo┼żenog pisma. Umjesto toga zatra┼żeno je da se Kulenovi─ç vrati u Sarajevo, pa bi tek onda Izvr┼íni odbor mogao iskazati podr┼íku njegovom radu.
Po svemu sude─çi, Pokret je bio optere─çen unutra┼ínjim neslaganjima i nespremno┼í─çu politi─Źkih lidera da odgovornije nastupaju u veoma te┼íkim vremenima, kada se spremao masovni me─Ĺunacionalni sukob u Jugoslaviji. Politi─Źko vodstvo Bo┼ínjake je ostavilo dezorjentirane i nespremne za doga─Ĺaje koji su uslijedili. Mo┼że se konstatovati da oni snose veliki dio odgovornosti za tragediju Bo┼ínjaka u Drugom svjetskom ratu.

Kada su Srbi u pitanju, oni su tako─Ĺer organizovali vlastite skupove, ali protiv autonomije Bosne i Hercegovine, kao i protiv pripajanja dijelova Bosne i Hercegovine Banovini Hrvatskoj. Najzna─Źajniji je bio skup u Doboju 31. decembra 1939. godine, na kojem je usvojena Dobojska rezolucija, kojom je odlu─Źno odba─Źena ideja autonomije Bosne i Hercegovine. Politi─Źka djelatnost bosanskih Srba imala je za cilj pripajanje cijele Bosne i Hercegovini Banovini Srpske zemlje. U tu svrhu veliki broj srpskih dru┼ítava je formirao Savjet srpskih dru┼ítava sa Upravnim odborom kao vrhovnim tijelom, a na njegovom ─Źelu kao predsjednik bio je Savo Ljubibrati─ç.

Interesantno je to da nakon Sporazuma Cvetkovi─ç-Ma─Źek u augustu 1939. fakti─Źki vi┼íe nema pravih aktivnosti u cilju planiranog i dogovorenog preure─Ĺenja zemlje. Sporazum je predvi─Ĺao da sve izmjene budu potvr─Ĺene izmjenom Ustava, ali do toga nije do┼ílo, iako je od Sporazuma do Aprilskog rata proteklo devetnaest mjeseci. Tako je Jugoslavija u vrijeme razbuktavanja Drugog svjetskog rata u Europi fakti─Źki ostala u stanju privremenog ure─Ĺenja koje je nastalo izvan postoje─çeg ustavnog poretka, a nije sankcionisano novim ustavnim poretkom. Sva unutra┼ínja prestrojavanja prekinuta su ┼íirenjem Drugog svjetskog rata na prostor Jugoslavije, a definitivno zaustavljena vojnim porazom i podjelom te zemlje u aprilu 1941. godine.