ličnosti

Ličnosti

Nacionalna politika Kallayevog režima

Srpski kurs. Austrougarska uprava nije imala jasno izgrađen stav u pogledu vođenja nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Načelno je ona željela spriječiti Å”irenje srpske i hrvatske nacionalne politike u Bosni i Hercegovini, pa je u tom smislu i uklonjen Filipović sa mjestazemaljskog poglavara. Međutim, iako je srpska nacionalna misao bila mnogo raÅ”irenija i jača, Kallay je ocijenio da ona u Bosni i Hercegovini joÅ” uvijek nije dostigla za Monarhiju opasan nivo.

Uz to, Austro-Ugarska je sa Kraljevinom Srbijom imala potpisanu tajnu konvenciju po kojoj se Srbija obavezuje daneće dozvoliti nikakvu propagandu prema Austro-Ugarskoj.Zato je Kallay bio dosta liberalniji prema srpskom imenu u Bosni, pa je dozvolio njegovu upotrebu, a vlasti su čak pokrenule i list Prosvjeta,Å”tampan ćiriličnim pismom.

Taj srpski kursupotpunjavaoje civilni adlatus, mađarski plemić srpskog porijekla, baron Fedor Nikolić.On je inače bio po majci unuk MiloÅ”a Obrenovića, od kojeg je naslijedio posjede u Banatu, te rođak tadaÅ”njegkraljaSrbijeMilana Obrenovića. Također je bio i član Gornjeg doba mađarskog parlamenta.

Iako je bio srpskih korijena, srpsko-pravoslavno građanstvo u Bosni i Hercegovini ga nije prihvatilozbog njegove prorežimskepolitike.Kallay je preko Nikolića pokuÅ”ao zadobiti povjerenje srpskih građanskih krugova u Bosni i Hercegovini, ali taj projekat nije uspio. Nikolić je otiÅ”ao iz Bosne 1886. godine, otvarajući prostor za Kallayevu novu nacionalnu politiku.BoÅ”njaÅ”tvo.

Benjamin Kallay je među bosanskohercegovačkim stanovniÅ”tvom pokuÅ”ao razviti ideju zemaljske posebnosti i pripadnosti u nacionalnom smislu.Sve stanovnike Bosne i Hercegovine označio je kao BoÅ”njake bez obzira na vjeroispovijest, zbog čega je imao mnogo kritika. No, kako je oni sam bio historičar, imao je jake argumente da brani svoje tvrdnje.

PokuÅ”avao je objasniti da se bosanskohercegovačko stanovniÅ”tvo razlikuje samo po vjeri, a da su svi ustvari BoÅ”njaci koji govore bosanskim jezikom.Ovo nije bio prvi pokuÅ”aj stvaranja narodnog identiteta. NeÅ”to slično, doduÅ”e tada joÅ” uvijek nejasno, pokuÅ”ale su provesti osmanske vlasti u vrijeme djelovanja Omer Lutfi-paÅ”e u Bosni. Pravim začetnikom ideje interkonfesionalnog boÅ”njaÅ”tva smatra se Topal Å erif Osman-paÅ”a, najistaknutiji osmanski namjesnik u Bosni u XIX stoljeću.

Tada su osmanske vlasti pokuÅ”ale izgraditi građansko druÅ”tvo u Bosni i Hercegovini, a u skladu s tim bile su i upravne reforme, koje su odgovarale ideji o autonomiji Bosne, kako je pisao list Bosanski vjesnik.Međutim, sa svih strana bilo je problema u ovoj ideji. Muslimani su je teÅ”ko prihvatali jer je podrazumijevala njihovo izjednačavanje sa katolicima i pravoslavcima. Uz to, srpska i hrvatska nacionalna ideja su već počele uzimati maha i u Bosni i Hercegovini.KrŔćani su je, osim Å”irenja svijesti o srpskom i hrvatskom identitetu, također teÅ”ko prihvatali jer je ideja bila dosta nejasna u pogledu predosmanskog, srednjovjekovnog periodabosanske historije, Å”to je bilo potpuno suprotno od onoga Å”to su radili stvaraoci srpke i hrvatske nacionalne ideje, koji su u srednjovjekovlju pronalazili argumente za svoje ideje.PokuÅ”aj jačanja boÅ”njačke nacionalne svijesti obilježen je pokretanjem i djelovanjem lista BoÅ”njak.

On je pokrenut 1891. godine po ideji Mehmed-beg Kapetanovića. Među muslimanskom elitom Mehmed-beg je bio vjerovatno najÅ”irih vidika i bio je jedan od23rijetkih kojima je bio jasan značaj nacionalnog identiteta. Prvi brojlistaizaÅ”ao je 2. jula1891. godine, a list je imao cilj da suzbije Å”irenje hrvatskog i srpskog nacionalnog imena među muslimanima, te da se suprotstavi njihovoj propagandi.

U listu senavodilo da ā€ž(…) nikad nećemo zanijekati da nijesmo od jugoslovenskog plemena,ā€œ ali da ā€ž(…) ostajemo BoÅ”njaci kao Å”to su nam bili pradjedovi i niÅ”ta drugo.ā€œ Na pojavu BoÅ”njakai njegovo pisanje veoma oÅ”tro je reagovala srpska i hrvatska Å”tampa. Između BoÅ”njakai srpskih i hrvatskih listova nekoliko godina je vođena rasprava o nacionalnim pitanjima. Jedno od ključnih je bilo pitanje jezika.

Iako je nebrojeno mnogo spomena naziva bosanski jezikiz proÅ”losti, srpska i hrvatska Å”tampa su uporno negirali postojanje tog jezika. Međutim, vlasti su priznavale bosanski jezik kao službeni. Kallay je insistirao na tom terminu, a pomogao mu je i bečki profesor Vatroslav Jagićsvojim govorom u Reichsratu1896. godine.S obzirom da je 1883. usvojen Vuk-Daničićev pravopis, jezik u Bosni i Hercegovini je službeno nazivan bosanskim, tako da je1890. godine Å”tampana Gramatika bosanskogajezika, koja je doživjela viÅ”e izdanja latiničnim i ćiriličnim pismom.

Međutim, nastojanja BoÅ”njakai Kallayevog režima nisu urodila plodom. List se okrenuo isključivo muslimanskom dijelu stanovniÅ”tva nakon Å”to je postalo jasno da interkonfesionalno boÅ”njaÅ”tvo nije moguće. Ne samo da pravoslavno i katoličko građanstvo i seljaÅ”tvo nije prihvatalo boÅ”njačko ime, ni mnogi muslimani ga nisu prihvatili. Jedan razlog je taj Å”to su mnogi muslimani gledali na list i Mehmed-bega Kapetanovića kao na režimske instrumente, pa su odbijali sve Å”to dolazi sa te strane, uključujući i potrebu nacionalnog izjaÅ”njavanja. Drugi razlog je staleÅ”ka podijeljenost boÅ”njačkog naroda, jer je list navodio da muslimansko plemstvo treba voditi cijeli narod.

Tu treba spomenuti i psiholoÅ”ki faktor, jer su muslimani tada osjećali da im je ugroženvjerski identitet, pa su pokuÅ”avali očuvati svoju vjeru, jer ih je ona razlikovala od drugih. Iako je izlazio do 1910, list BoÅ”njakje slabioveć od 1895, a od 1900. nije igraonikakvu ulogu i nije predstavljaaalternativu nacionalnim pokretima u Bosni.

Ta izgubljena bitka za nacionalni identitet skupo je plaćena, jer su austrougarske vlasti uvidjelerealnost i popustilepred srpskih i hrvatskim težnjama u pogledu jezika. Odlukom od 4. oktobra1907. dotadaÅ”nji bosanski jezik zamijenjen je srpsko-hrvatskimkao službenim jezikom u Bosni i Hercegovini. Vlasti su dozvolile muslimanima da nastave upotrebljavati termin bosanski jezik u svojim samoupravama i Å”kolama posebnom odlukom Zemaljske vlade od 29. novembra1907. godine.