Jedan dio južnoslovjenske historiografije zadojen je takozvanim kosovskim mlijekom”.
Spustivši zavjesu već u prvom trenutku drame, pjesnik kosovskog ciklusa pojednostavnio je našu historijsku problematiku na finalnu scenu pogibije jednog jedinog kneza i njegove vojske tako, te je od svega ostala tada uobičajena apologija vrhunaravnog smisla ove kneževske smrti kao pravoslavne žrtve nebeske.
Sa Kosovom prava je drama, nažalost, tek počela, i kad bi se njen dublji smisao mogao izraziti demografski, onda bi ova zemlja, da je osta la poštedena od katastrofalnih ratnih ciklusa turskog perioda (kraj našeg normalnog nataliteta) brojala danas najmanje oko pedeset milijuna stanovnika. Gdje je takav danteovski inženjer smrti, koji bi za našu Enciklopediju umio da ocrta šezdesetipetogodišnju borbu za jajačku tvrdavu, na primjer?
Kada je pala glava Stjepana Tomaševića u glavnom stolnom gradu Jajcu”, poslije Kosova u historiji već četvrtoga ,,kralja Srbljem, Bosne, Primorja, Humsci zemlji, Dalmacii, Hrvatom, donjim krajem, zapadnim stranam, Usorê, Soli, Podrinju”, onda je Eneja Silvije Piccolomini, Papa Pio II, prolio dvije-tri konvencionalne protokolarne suze nad grobom posljednjeg bogumilskog kralja, sretan što se riješio tog patarensicog obraćenika, koji je svojom smrću pitanje , bogumilske kuge” skinuo sa dnevnog reda.
Jajce razbilo je glavu nekoliko turskih generalis simusa: sultana Muhameda Mahmud-paša, beglerbegrumelijski, Mohammed Minnet-oglu, sultana Bajazida Jakub-paša, Mustajbeg, sin Skender-pašin, i Mustafa-paša; oko Jajca u ogromnoj komparseriji borila su se dva bo sanska kralja: Nikola Iločki i jedan osmanlijski pretendent na prijestolje (Matija Sabančić Radivojević), pak nekoliko pretendenata iz hrvatskog feuduma (Krsto Frankopan, Keglević, Vukčić), tri autentična kralja: Matija, Ivaniš Korvin i Ferdinand austrijski, niz jajac kih kapetana, medu kojima su bili Bradač Imbro, Hobordanec, Jakošić, Junak, Koprović, Markos, Ostrošić, Tumpić itd., itd., desetak banova: Zapolja, Thuz, Fičor, Ivan i Bartol Berislavić, Bebek, Grabovački, Baltazar Alapić, Tahy, Horváth itd.
Oko Jajca kretala se nekoliko decenija perverzna i krvava kozmogonija mletačke, austrijske, Korvinove, Bakačeve, frankopanske i papinske politike u obliku medunarodnih saveza, liga i intervencija. U onom gnjilom periodu evropske historije, o kome je Jan Panonije Cesmički ostavio nekoliko besmrtnih dijagnoza, Jajce predalo se 24. V 1463 u turske ruke, pod zapovjedništvom harambega Jusufa, a na Božić iste godine ponovo je kapituliralo pred Matijom Korvinom (24. XII 1463 fiksiran je datum u jednoj poemi Jana Panonija, koji je prisustvovao toj jajačkoj opsadi.)
Od druge velike opsade 1464 (kada se sultan Muhamed pojavio pred tvrdavom sa 40.000 vojnika) Jajce je u bitkama godine 1480, 1493, 1499, 1501, 1053, 1512, 1513, 1515, 1518, 1520–21, 1523, 1525–26, 1527 i 1528 preživjelo pad Beograda, Sapca i Osijeka, katastrofu Muhača i Budima, katastrofu udbinsku i slom jagelonske dinastije.
Kada bismo poredali turske ratne cikluse na našem terenu od početka XVI stoljeća kronološki, a naročito pak od pada Beograda 1521 do definitivnog pada Siska 1594. grafjčka tabela ovih bitaka ličila bi na izvještaj državne klasne lutrije: beskrajne kolone cifara, kojima se u ovom slučaju, kao na grafikonima krvi, mjeri smrt. Pet godina poslije Udbine Turci se javljaju pred Šibenikom, Ostrovicom i Kninom, a 1500 pred Splitom, Zadrom, Ninom i Trogirom.
Sulejman Veličanstveni (1520–1566) osvajao je naše gradove polagano kao lunta, koja se primiče lagumu neminovnošću katastrofe. To nije bila trenutačna provala vullcana!
Turske vojne na našem terenu predstavljaju perverzno krvničko izgaranje ljudskog mesa u tristagodišnjem požaru, koji se neprestano gasi i pali, uništavajući ognjenim krugovima našu civilizaciju po fatalnom sistemu umorstva, spram koga je čitava civilizirana Evropa bila okrutno indiferentna.
Godine 1521 pao je Beograd, a sa Beogradom simultano Knin i Skradin, 1523 Ostrovica bribirska, 1526 Muhač, Ilok, Vukovar, Osijek, 1527 Obrovac, Udbina, 1528 Banjaluka, 1530 Kobaš slavonski, 1531 Kacijanerova protuofenziva do Osijeka i slom kod Valpova, 1537 Klis, 1538 Vrana, Dubica na Uni, Jasenovac, Novska, 1539 Hercegnovi, 1540 Našice prelaze u budimski sandžakat, 1543 Voćin, Orahovica, Valpovo, Brezovica, Pakrac, 1552 Virovitica, Cazma (postaje sandžak), 1556 Kostajnica, 1558 Otok, 1560 Novigrad na Uni, 1565 Krupa, 1566 Siget (smrt Sulejmanova), 1571 turska flota pod admiralom Karajalijom osvaja Ulcinj, Bar, Budvu, Korčulu, Hvar, 1572 Klis, Boka, Budva, 1575 Cazin, 1576 Bužim, 1577 Kladuša, Ostrožac (postaje sandžak), Zrin, 1579 gradi se Karlovac, 1580 Bosna postaje beglerbegluk, 1584 Cetingrad, 1591 Ripač, 1592 Bihać, Blagajski Turanj, Topusko, 1593-94 Sisak, Petrinja itd., itd. Svi ovi datumi za nas su od vitalne važnosti, predstavljajući svaki za sebe čitavo jedno poglavlje naše Golgote.
Sedamdeset godina poslije pada Beograda turska je sila zapela na liniji Senj, Otočac, Slunj, Petrinja, Sisak, Lonjsko Blato, Moslavina, Koprivnica, Novi Zrin na ušću Mure u Dravu, i to je bio strateški maksimum u njenom kretanju na zapad. Brojevi ovog dvjestagodisnjeg rata nijesu mrtva stvar!
Ako je Sulejman Veličanstveni morao da od Našica do Virovitice putuje 12 godina ili ako je turski glavni stan od Beograda do Siska izgubio na tempu sedamdeset godina, ako se pobjedonosna armada turska javlja stotinu pedest i sedam godina (izmedu 1500 i 1657) desetak puta pred Splitom, Sibenikom i Zadrom, onda nam tempo ovoga kretanja govori sam po sebi, da je krv tekla potocima, i tako statističare ne treba da iznenađuje, kako na našem reljefu polovinom XVII stoljeća ne će biti da je živjelo više od nekoliko stotina hiljada stanovnika.
(Miroslav Krleža)
Komentariši