Austro-ugarska uprava

Zajednički ustanak Srba i Bošnjaka: Hercegovački ustanak 1882. godine

Hercegovački ustanak 1882. koji su zajedno podigli Srbi i Bošnjaci protiveći se regrutaciji u austro-ugarsku vojsku. Ustanicima su se pridružili i panduri koje je Monarhija osnovala i plaćala.

Hercegovački ustanak, poznat još i kao Druga nevesinjska puška i Uloški ustanak, počinje 10. januara 1882. napadom ustaničkih četa na žandarmerijsku stanicu u mjestu Ulog, Srez Nevesinje. Povod za dizanje ustanka bilo je donošenje tzv. Vojnog zakona za Bosnu i Hercegovinu u novembru 1881. kojim se proglašava vojna obaveza (regrutacija) za sve umno i tjelesno sposobne muškarce koji navrše 20 godina starosti. Zakonu se suprotstavljaju hercegovački Bošnjaci i Srbi te dva mjeseca poslije objavljivanja Zakona zajednički počinju oružanu pobunu protiv Austro-Ugarske na teritoriji istočne Hercegovine, dijelova Sreza Konjic, te u gornjem Podrinju.

Na početku treba istaknuti da ovaj tekst nema pretenzije ulaziti u dublje političko-ideološke aspekte Ustanka ─ cilj teksta je osvijetliti ulogu nekolicine istaknutih Bošnjaka Nevesinja, ustaničkih vođa, koji su imali vrlo važnu, ako ne i presudnu ulogu u samom podizanju Ustanka i njegovom širenju.

Proklamacija ustanka je glasila:

„Ustali smo sada i Hrišćani i Turci zajedno da se oslobodimo od ovijeh novijeh na istoku varvara, ili da izginemo. Što vjekovi nisu mogli učiniti, to je Austrija za tri godine za naše narodno izmirenje (učinila). Sad i Hrišćani i Turci osjećamo da smo Srbi kojijem je zajedno živjeti i umrijeti“…. „Stanje koje je Austrijom stvoreno u našoj zemlji, pravi je grijeh protiv čovječanstva, ljaga je slobodoumlju evropskijeh naroda, poruga je evropskijem vladama i ismijavanje njihovih traktata, a zločini je pokušaj protiv preporođenog Istoka. Mi protestujemo protiv toga pred Bogom i Evropom i cijelim svijetom; naše sramote, naše suze, krv nevina koju lijemo nek padne na one koji su tome krivi, kao i na savjest onijeh koji bi od sada nemarno gledali da se istrebljuje jedan narod, koji nikakva zla nije drugima učinio; van ako nije zlo što želimo, da odahnemo od svojijeh bijeda pa zajedno sa svojom braćom u Srbiji i Crnoj Gori da se mirno razvijamo na putu svjetske prosvjete, narodne slobode i blagostanja“.

„To s Austrijancima ne možemo nikada postići, pa smo se za to oružja latili. Oni nas mogu za čas i savladati, ali k sebi pridobiti neće nikada. Jeli jednom između Srbina i stranca krv pala, je li se iz krvi mržnja izlegla, onda se među njima provalila bezdan, koju niko na svijetu ne može popuniti. Sve kada bi smo sada i savladani bili, nove će se borbe izroditi, i prestati neće dokle god se ne oslobodimo stranaca, ili svi do jednog izginemo. Na to smo se i Hrišćani i Turci svečano zakleli, a mi prije glavu dajemo, nego što zakletvu gazimo“. –(IZVOR: Hamdija Kapiđžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo, 1958.)

Salko/Salih-aga Forta

          Salko Forta je centralna ličnost Hercegovačkog ustanka, jedan od glavnih organizatora i komandanata vojnih operacija protiv austro-ugarskih snaga.

          Forta je rođen u selu Sopilja, Nevesinje. Bio je vrlo ugledan i poštovan među narodom, a isticao se svojom mudrošću, nemirnim duhom, oratorskim sposobnostima i vojnim umijećem. Fortino junaštvo i ugled pomenuto je i u narodnim pjesmama:

(…) Drugu vijest da mi učinimo,

buljubaši Salih-agi Forti,

u Sopilju selu malemome (…)

 (…) Boj se bije, a krvca se lije

na Neretvi i Glavatičevu

a pred vojskom Salih-aga Forta

                    (….)

          Fortu nalazimo i u romanu Bez nade, autora Osmana Nuri Hadžića i Ivana Miličevića (potpisivali su se pod pseudonimom Osman-Aziz) koji tretira stanje Bošnjaka pod austro-ugarskom vlašću (radnja teče od sredine 1879. do jeseni 1884.). Forta u romanu dostiže skoro mitsku dimenziju spasitelja i izbavitelja Bošnjaka, kao dio opće nade u kratkotrajnost okupacije te sultanove intervencije za spas života, časti, imanja i vjere. Tako u romanu nalazimo opise Salih-age gdje se on sprema, dobio je pismo iz Novog Pazara da tamo dođe i sastavi se s carevom vojskom; u Skadar došlo trideset tabora pa tamo pozvali i Fortu; Forta će udariti s jakom vojskom; Alaga, jedan od glavnih likova, vjeruje da će „udariti Forta, pa da baš mora udariti, jer su se po sielima raznosili glasovi kako ga stambulski car šalje“.

          Imajući ovakav ugled, Forta je obavljao vrlo značajne i odgovorne funkcije za vrijeme turske uprave. U toku tzv. Nevesinjske puške iz 1875. na dužnosti je kordunskog buljubaše i krkserdara te aktivno učestvuje u borbi protiv ustanika. Forta sudjeluje i u pružanju otpora prilikom okupacije Bosne i Hercegovine 1878. Tako se, prema austro-ugarskim izvorima, u avgustu 1878. zajedno sa još 500 ljudi bori protiv austro-ugarskih snaga kod Stoca, Učesnik je i u borbama u Korjenićima, zatim na Buni i Domanovićima gdje njegovi borci zarobljavaju tri Schudlerova vojnika, jednog ubijaju a dvojicu puštaju. Poslije okupacije Forti je suđeno ali ubrzo biva pomilovan. Fortin izuzetno veliki autoritet može se iščitati i iz izvještaja Mehmed-bega Kapetanovića, koji je bio u misiji smirivanja stanja i sprječavanja otpora zbog donošenja Vojnog zakona. Kapetanović predlaže da se kao čin pridobijanja nevesinjskih Bošnjaka za serdare imenuju Salko Forta i Ahmet Dedović, poznatiji kao Japalak. Forta odbija ovaj prijedlog i odmeće se u šumu sa grupom svojih istomišljenika gdje rade na pripremanju pobune.

          Prva Fortina vojna akcija nastupa 11. januara 1882. kada učestvuje u napadu na žandarmerijsku stanicu u Hateljima, Dabar. Žandarmerijski kapetan Lukić pominje Fortu 15. januara 1882. kao jednog od komandanata 1000 ustanika smještenih oko Kazanaca i Lipnika u Gatačkom srezu. Već 16. januara Forta zapovijeda napadom na komunikacijski centar na Koritima. Smatrajući da je za pobunu izuzetno važna masovnost i prostor djelovanja, Forta odlazi u Konjički srez i gornji Borač gdje uspješno djeluje kao agitator podižući narod na ustanak. Vrlo brzo postiže uspjehe jer ustanici, pod njegovom komandom, zauzimaju Glavatičevo. Nakon Glavatičeva, Forta učestvuje u borbama za Foču (februar 1882), te je izuzetno aktivan u skoro cijelom gornjem Podrinju i gornjem toku Neretve. Forta i u ovim borbama ispoljava veliku hrabrost i umijeće ratovanja te u izvještaju Ibragi Tanoviću pominje velike neprijateljske gubitke u okolini Foče.

          U vrijeme austro-ugarske ofanzive na Ulog, Salih-aga iskazuje nevjerovatnu požrtvovanost i odanost. Naime, sa svojom jedinicom od oko 80 boraca i Ibrahim-begom Čengićem Kutalijom maršira od Zagorja do Crvenog klanca na Morinama gdje se bori protiv jedinica generalštabnog potpukovnika grofa Lipe (prema izvještajima, austro-ugarski gubici bili su 24 mrtva i i ranjena vojnika, dok su ustanici imali 25 mrtvih i 60 ranjenih). Zanimljiv je podatak da je Fortinoj jedinici pristupio i vojvoda Petar Radović sa svojim borcima. Ovime nastaje multietnička jedinica kojom komanduju Forta i Radović sve do ljeta 1882. kada Radović odstupa zbog bolesti. Jedinica je, prema dostupnim podacima, brojala oko 200 boraca.

          Fortina popularnost među stanovništvom bila je važna i za uspjehe ustaničkih četa, posebno s aspekta materijalnog pomaganja ustanika. Tako Forta na Cetinju, u novembru 1882, govori da je „narod dobrovoljno izdržavao njegove četu“. Ustanici su posebno dobru saradnju imali sa stanovnicima sela Bijenja, Fojnica, Lakat, Čitluk, Pridvorci, Kifino Selo i Grabovica. 

          Kao mudar ratnik Forta je pažljivo analizirao neprijateljsku vojsku, njene sposobnosti, karakter, način ratovanja. Forta u opisu austro-ugarske vojske navodi da ona nije ni slična turskoj ni crnogorskoj vojsci, ne može da maršira ni u kožnim čizmama ni u opancima, glad ne može izdržati duže od 24 sata, žeđ i manje, u rovovima se brani dobro i žilavo, na otvorenom se odmah daje u bijeg, bez zaustavljanja i štićenja, na kratkom odstojanju ne gađa tačno, ni iz pušaka ni iz topova, slabo podnosi loše vrijeme, padavine i zimu. Ipak, Forta ističe da su austro-ugarski oficiri bolji od turskih ali da je uvijek spreman da sa hiljadu naoružanih Hercegovaca udari na četiri hiljade Austrijanaca.

          Salih-aga Forta je imao i vrlo naglašene diplomatske sposobnosti. To se posebno ogleda u snažnoj saradnji sa crnogorskim vlastima. Tako ga posjećuje izaslanstvo Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore, a dopušta mu se i preseljenje porodice, sinova Muhameda i Alije (dobi 15 i 10 godina), u Crnu Goru radi zaštite. Kako se već u ljeto 1882. nazirao potpuni krah bune (već 22. aprila 1882. Austro-Ugarska donosi zvanični Proglas u ugušenju ustanka i amnestiji za sve one koji se vrate domovima do 20. maja, osim za one koji su činili zločine, ali ustaničke operacije manjeg intenziteta traju sve do novembra – do Fortinog odlaska u Crnu Goru) tako i počinju snažne austro-ugarske aktivnosti koje idu u pravcu predaje Salih-age Forte, kako bi osigurali pacifikaciju stanovništva na koji je Forta imao snažan utjecaj. Već u septembru Forta najavljuje predaju a baron Nikolić mu obećava amnestiju. No, Forta manevrira i odlaže predaju sve do novembra, tražeći što bolju poziciju za sebe i svoje suborce. Okružni predstojnik u Mostaru šalje svoga povjerenika Aliju Mulaosmanovića koji s Fortom treba dogovoriti detalje predaje. Na iznenađenje, Forta se ne pojavljuje na zakazanom mjestu i odlučuje otići u Crnu Goru, a prethodno je ulazak dogovorio njegov izaslanik Salko Pobrić. Forta je izuzetno srdačno primljen u Crnoj Gori, odata mu je počast zbog junaštva i mudrosti. Mašo Vrbica, ministar unutrašnjih poslova, naređujući upravniku Podgorice vojvodi Bećir-begu Osmanagiću da ugosti Fortu, govori slijedeće: „Vi znate, vojvoda, da je Salihaga čovjek i junak prema kojemu treba imati obzira… Kada dođe, neka kuću nađe gotovu i smještenu“. Knjaz Nikola odobrava da se Forti, njegovim sinovima, te Pobriću i bajraktaru Salihu Loliću, izdaje jedan dukat dnevno za izdržavanje. Na kraju, Salih-aga Forta se s porodicoma trajno preselio u Novopazarski sandžak te se niko od njegovih potomaka nikada nije vratio u rodno selo Sopilja.

Ostali istaknuti ustanici

          Treba kazati da je s Fortom u Crnu Goru prešlo 105 ustanika, a samu njegovu četu su sačinjavali, sudeći prema prezimenima, mahom Nevesinjci: Husko Merzić (jedan od ustaničkih vođa), Osman Merzić, Hasan Merzić, Omer Šendro, Ibro Šendro, Alija Marić, Salko Mućić, Alija Broćić (ustanički vođa), Ahmet Abaza, Meho Abaza, Suljo Abaza, Omer Omerika, Ševko Omerika, Mujo Jugo, Salih Dedović, Mujkan Demirović, Ibro Ćuković (ustanički vođa), Salko Tucović, Huso Tucović, Meho Kajan, Omer Husić, Muho Mušinović, Muho Kasumović (ustanički vođa), Halil Klepić, Alija Bajgorić, Ahmet Šabanac, Hasan Mašić, Ibro Leo, Maho Begović, Omer Zolj, Ahmet Zolj, Ibro Zolj, Mušan Zolj, Huso Zolj, Mujo Čagalj, Ibro Halvadžija, Avdo Dinaš, Avdo Pajević, Alija Šabović, Alija Čamo, Ramo Čamo, Omer Bralj, Ibro Totić, Omer Kafadar, Omer Zukanović (ustanički vođa), Alija Movrak, Alija Tucak (ustanički vođa), Alija Muhić (ustanički vođa).

          Valja istaknuti da, barem kada je u pitanju Nevesinje, Ustanak nije naišao na značajnu podršku bošnjačkog plemstva, odnosno begovskih porodica. Ipak, u historijskim izvorima se pominju braća, begovi Derviš i Jusuf Ljubović, koji su „djelomično uzeli učešća u ustanku“.

Omer Šačić

          Šačić je rođen u Ulogu (danas teritorijalno u Općini Kalinovik, za vrijeme Ustanka Srez Nevesinje). Šačić je bio bogati veleposjednik, vlasnik mlina i trgovac stokom. Bio je, poput Forte, veoma ugledan među narodom a spomenut je i u narodnoj pjesmi:

 (…) Omer-agu, Šačića sokola,

praunuka Šake harambaše (…)

          Omer Šačić je, može se kazati, zajedno s Perom Tunguzom i otpočeo Ustanak budući da je njihov napad na žandarmerijsku stanicu Ulog označio i početak pobune. Napad je počeo u noći s 10. na 11. januar 1882. Nakon nekoliko sati borbe stanica je osvojena a zarobljeni panduri, žandarmi i njihov komandir pušteni na slobodu. Četiri domaća žandarma i svi panduri prišli su ustanicima. Nakon zauzimanja Uloga, Šačić sa ustaničkim četama Tunguza, Kovačevića i Forte učestvuje u zauzimanju Kalinovika. Također, jedan je od aktera zarobljavanja austro-ugarske karavane kod Kifinog Sela. Sudjelovao je sa 250 Bošnjaka i u pomenutoj bici na Crvenom klancu. Početkom juna 1882. njegova jedinica broji 125 ljudi. Šačić se predaje u ljeto 1882. a zauzvrat je amnestiran.

          Od ostalih ustanika sa područja Uloga i donjeg Borča ističu se i buljubaše Omer Balbozan, Ibro Pandurević, Hasan Šljivo, Omer Džano, Halil Barac, Salih Šito, Alija Kurtović, Meša Šatara, Salih Redžo i Mujo Kurtović. Nadređeni svim buljubašama bio je Halil Šačić, bratić Omerov.

          Na području Uloga, nakon njegovog oslobođenja, uspostavljen je i jedan vid narodne vlasti u vidu tzv. medžlisa ili organa uprave. Medžlis je imao nadležnost na cijeloj teritoriji tadašnjeg Sreza Nevesinje. Medžlis je činilo 12 članova, 6 Bošnjaka i 6 Srba. Bošnjački predstavnici su bili Halil Balbozan, Mehmed Sorto, Hasan Šito, Halil Bašagić, Alija Đipa i Avdo Šatara. Sjedište medžlisa bilo je u selu Obrnja, u blizini Uloga, a u samom Ulogu medžlis je organizirao više utvrda-magacina za smještaj hrane i vojne opreme.

Ahmet Dedović Japalak

          Ahmet Dedović, u narodu poznat kao Japalak, rođen je u selu Gornja Bijenja, Nevesinje. Prema predaji, Dedović se odlikovao natprirodnom fizičkom snagom, stasom i držanjem. Imao je ogromni ugled u narodu u kojem je već za života postao legenda. Narod je pripovjedao da ima „zvijezdu cara od Stambola“ (vojno odlikovanje). Njegov ugled se potvrđuje i u već pomenutom Kapetanovićevom izvještaju gdje Dedovića predlaže za serdara.

          I on je, poput Forte i Šačića, pomenut u narodnoj pjesmi, u nabrajanju najuglednijih ljudi istočne Hercegovine i mjesta iz kojih dolaze:

(…) s Bijenje Ahmet Dedoviću

          Prenosilo se da je Japalak rođen u „zelenoj košulji“ i da mu „puška ne može ništa“, a u osamdesetim godinama života, skoro potpuno slijep i na koljenima je pobijeđivao omladinu u igri kamena s ramena.

          Za vrijeme Ustanka Dedović zapovijeda četom i dobija titulu i nadimak buljubaše. Dedović je najvjerovatnije organizovao i straže u Bijenji za vrijeme Ustanka pošto je sa svojom jedinicom djelovao na drugim terenima (straže su, prema izvještajima, organizovane i u Kifinom Selu, Kuli i Zovom Dolu). Dedović se sa svojom četom pominje u izvještaju poslanom crnogorskom ministru unutrašnjih poslova. Naime, zbog pritiska austro-ugarskih snaga ustanici sve češće prelaze crnogorsku granicu. Jedan takav prelazak izvršila je i četa na čelu s Japalakom Dedovićem – iz planine Babe kod Korita ušli su u crnogorsku teritoriju.

          Nakon sloma Ustanka, Dedović je po svoj prilici amnestiran budući da je umro prirodnom smrću, u svom rodnom selu, početkom 20. stoljeća.