srednjovjekovna bosna

Srednjovjekovna Bosna

Sudstvo u srednjem vijeku kada ā€˜Bosna sudi’

Vrlo je zanimljivo Å”to dvije povelje predviđaju čak mjeÅ”oviti međunarodni sud

.. Najznačajnija je razlika bosanskih povelja od raÅ”kih (srpskih) u tome Å”to o nevjeri ne presuđuje sam vladar, nego optužbu ima da razmotri staleÅ”ki sud, i to sud vlastele ili bosanske crkve, ili mjeÅ”oviti sud vlastele i crkve.

Ban Stefan II u vjerovnoj povelji 1323 g. veli: ā€˜I ako bi u čem sagreÅ”io Vlkoslav, da stane pred dobrimi mužmi da se opraviā€˜. U povelji 1330 g. rečeno je jasnije: ā€˜dokole ga ne sude četirinadesete koji su prisegli s banom Stepanom knezu Vlkosavuā€˜ t. j. 14 velikaÅ”a.
Ali u povelji bana Stefana II 1335 g. govori se drukčije: ā€˜da mu se to ne poreče nikadare Å”to bi ga ne opitala crkva bosanskaā€˜, dakle crkva javlja se kao garant pravičnosti i kao zaÅ”titnica ličnosti vlastelina.

To je joÅ” jasnije izraženo u povelji bana Tvrtka g. 1370: on predaje svog vazala ā€˜u vjeru djedinu i sve crkve bosanske, i vse krstjane da mu je rukaā€˜.

Tu je predviđen i sastav suda, da mu ā€˜sudi djed i dva strojnika Å”-nim i tri vlasteleā€˜ poimenično spomenuti u povelji. To je slučaj mjeÅ”ovitog suda. Vjerovatno isti je mjeÅ”oviti sud predviđen u poveljama 1392 i 1380 g., gdje se kaže kratko: ā€˜ u Å”to ga Bosna sudiā€˜.

U povelji 1404 g. opet se veli da kralj predaje svojeg vazala ā€˜gospodinu djedu i njegovim strojnikom i vsoj crkvi bosanskoj u njih ruke i u njih obarovanije i da mu se ne učini nikadere ni jedno hudo Å”to bi ga ne ogledala crkva bosanska i vlastele bosansciā€˜.

Vrlo je zanimljivo Å”to dvije povelje predviđaju čak mjeÅ”oviti međunarodni sud: vojvoda Sandalj Hranjić 1410 g. daje vjeru banici Anici da će je poÅ”tovati kao rođenu majku, a da u slučaju suda imaju presuditi ā€˜ dobri ljudi ki se imenuju od Bosne i od Hrvata i od Bnetka i opÅ”tine Dubrovačkeā€˜, a g. 1408 kralj Ostoja daje velike baÅ”tine vojvodi Jurju i knezu Vučiću i predviđa da može ih oduzeti samo ako ih ā€˜ ispita ugarska, bosanska, bnetačka i dubrovačka pravda, za koju neveru rečena pravda prizna da je podobno glavu odsićiā€˜.

Ipak to su izuzetni slučajevi, i poslije toga kraljevi se opet vraćaju na sud bosanskih dobrih ljudi. Isti kralj Ostoja potvrđuje g. 1417 baÅ”tinu Vukačima, koje neće oduzeti ā€˜salvo quello fosse visto e cognosudo per li nostri boni hominiā€˜.

Kralj Tvrtko II g. 1426 predaje Ivana Mrnavića ā€˜gospodinu didu Mirohni i didu kon dida (posle djeda) u ruke crkveneā€˜ i neće mu presuditi ā€˜Å”to ne bude ispitano od BoÅ”njana i crkve Bosanskeā€˜.

Čak g. 1446 kralj TomaÅ”, već katolik, priznaje autoritet bosanske crkve i predaje obdarene vazale ā€˜gospodinu didu Miloju i didu kon dida u ruke crkveneā€˜ i opet veli da neće im ā€˜potvrditi ni na manje donesti ni za jednu neviru ni zgrihu kraljevstvu naÅ”emu, Å”to ne bi ogledano gospodinom didom i crkvom bosanskom i dobrimi BoÅ”namiā€˜.

Samo u dvije povelje iz posljednjeg doba vidimo kako katolička crkva pokuÅ”ava da preuzme na sebe ulogu ā€˜bosanske crkve’ u toj zaÅ”titi vlasteoskih prava. …

Izvor: Aleksandar Solovjer, izvod iz rada ā€˜Vlasteoske povelje bosanskih vladara’ – Istorisko-pravni Zbornik, Sarajevo 1949.

Foto: Kamena (sudačka) stolica iz vremena srednjovjekovne Bosne.