Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Sir Paul Rycaut (1629-1700): Opis Bošnjaka koji su prešli na islam u 17. stoljeću

Sir Paul Rycaut (1629-1700), britanski diplomata, historičar i autoritet za Otomansko carstvo opisuje Bošnjake 17. stoljeća koji su prešli na islam.

“Oni su uvjereni da je Mohamet Duh Sveti kojeg je Krist obećao, i da je spuštanje duha svetog na dan pedesetnice bio lik Mohameta. Citajuci Al-Koran oni tumače na svim mjestima riječ Parakletos da označe svog proroka, u čije uho je bijeli golub oktrio nepogrešive upute za sreću. Poturi Bosne su ove sekte ali oni plaćaju poreze kao i kršćani. Oni mrze slike i znakove krsta.
Oni imaju ljubav i naklonost prema kršćanima i spremni su ih zaštiti od ozljeda i nasilja Turaka.”

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Boj pod Banjom Lukom: Kako su Bošnjaci razbili Austrijance i sačuvali Bosnu

Na današnji dan prije tačno 280 godina kod Banje Luke se odgrala čuvena bitka koju bosanskohercegovački historičari smatraju jednom od najvažnijih od brojnih u teškoj i krvavoj historiji naše zemlje.

Tim povodom donosimo tekst čuvenog bh. historičara Hamdije Kreševljakovića iz knjige objavljene 1936. godine u izdanju Islamske dioničke štamparije, a povodom 200. godišnjice Boja pod Banjom Lukom. Tekst je preuzet iz „Kalendara Narodne uzdanice“:

Brod i Bijeljina

Rijetki su ratovi izmedu stambolskih sultana i bečkih česara za koje ne zna povijest Bosne, jer i ako se mnogi od njih nisu vodili na bosanskom teritoriju, ono su u njima sudjelovali sinovi Herceg-Bosne. U 16. i 17. stoljeću navaljivali su Turci na zemlje što stajahu pod vlašču bečkih česara, a u 18. stoljeću odbijali su njihove navale. Ovi potonji ratovi u najužoj su vezi s bosanskom prošlošću.

Po Tursku je najkatastrofalniji rat bio onaj što je počeo drugom opsadom Beča 1683. a završio mirom u Karlovcima 1699. Nakon strašnog poraza turske vojske kod Sente u rujnu 1697. provalio je princ Eugen Savojski do Sarajeva i pretvorivši ga u gomilu pepela povukao se preko Save. Ovaj veliki rat bacio je Bosnu u nazadak, jer su njegove posljedice bile teške.

Njih je naročito osjetila katolička crkva, jer je velik broj njenih vjernika prešao pod okrilje česara. Uslijed toga opustili su mnogi samostani i župe. Možda su posljedice ovog rata za katoličku crkvu teže no one nakon pada Bosne 1463.

Karlo VI. (1711.-1740.) vodio je dva rata s Turcima. Prvi put je ratovao kao saveznik Venecije, a drugi put kao saveznik ruske carice Ane. Prvi je rat završen na štetu Turske mirom u Požarevcu 1718, a drugi u korist Turske mirom u Beogradu 1739. godine.

Pored ostalog teritorija što ga je Turska izgubila požarevačkim mirom, pripao je Austriji dio Bosne uz desnu obalu Une i Save od Bosanskog Novog do ušča Drine u širini od 6 do 10 km.  Ova uska pruga bosanskog zembišta bila je za Austriju od osobite važnosti iz strategijskog razloga, jer je tako došla do vrlo povoljne granice. Tako su sva mjesta i sela uz ove rijeke došla pod Austriju od kojih su najvažnija: Kostajnica, Dubica, Gradlška, Kobaš, Brod i Bijeljina.

“Mudar čovik”

Drugi je rat trajao tri godine (1736-1739.), a najznamenitiji bojevi su bili 1737. Te godine navališe carevci na Bosnu s više strana. U Bosni su u to doba gospodarske prilike bile vrlo teške, uz to je harala kuga, a dobar dio bosanske vojske bijaše otišao na Perziju i Rusiju.

S ovim stanjem upoznaćemo, se kasnije iz jednog mahzara.

U ovom vremenu bio je vezir na Bosni Ali paša Hekimoglu’), čovjek vrlo energičan, a u narodu je uživao simpatije kao malo koji carski namjesnik na ovom mjestu. Prije dolaska na Bosnu bio je veliki vezir. Savremeni kroničar fra Nikola Lašvanin piše, da je bio „čovik veoma mudar i u vojnički zanat razuman i kripak i po narod dobar”. Bio je odličan državnik i vojskovoda. 1

Turski i kršćanski izvori o njemu samo najbolje govore. Upravo je zanimljivo kako je on znao predobiti u Bosni inače otporne elemente za se. Svaka njegova zapovijed općenito se slušala i bosanski vojnici dolazili su svi kao jedan na mjesto određenja, piše Dr. Prelog. Rijetko se to dogadalo pod kojim drugim vezirom 17. i 18. stoljeća. 2)

Iznimku u ovome čine vojnici Novog Pazara i Sjenice te nekih mjesta Hercegovine na lijevoj obali Neretve u god 1737.

„Toliku privrženost, kaže Bašagić, stekao je Ali-paša, što mu je bio običaj s malim i velikim, s vojnikom i beglerbegom, jednako postupati. Osim toga bio je pravedan do skrajnosti i uvijek je tražio savjeta od iskusnih begova i kapetana, a to sve je Bošnjacima imponiralo, jer se nijesu naučili na takve vezire nego samovoljne tvrdoglavce.”

Bosanski vezir stolovao je u ovo doba u Travniku. Još od kraja 16. stoljeća ustrojene su po granicama ove pokrajine kapetanije, u kojim je bio određen broj plaćeničke vojske, kojom su zapovijedali kapetani. Njihova je briga bila čuvati granice, a uz to su vršili uhodarsku službu u susjednim mletačkim i austrijskim zemljama. U tom vremenu bila su sjedišta kapetana uz austrijsku granicu u Ostrovici, Bišću, Ostrošcu, Krupi, Novom, Kozarcu, Banjoj Luci, Kotor-Varoši, Doboju, Vranduku (kome spadaše Derventa), Gradašcu i Zvorniku.

Tokom 1737. godine stizali su Ali-paši u Travnik glasovi od ovih kapetana da se sprema velika carska vojska na Bosnu. Ali-paša je to javio velikom veziru Ahmed paši, koji je tada bio u Moldavskoj, i od njega mu stiže nalog da se drži pasivno kako ne bi dao povoda da se poremeti mir izmedu Turske i Austrije. I bez obzira na ovaj nalog velikog vezira poče Ali-paša raditi na svoju ruku, jer je imao posve pouzdane vijesti o pripremama Austrije.

Aii-paša sazva bosanske prvake na dogovor u Travnik. Tu bude zaključeno da se ne sluša nalog velikoga vezira, nego da se u slučaju navale carevaca Bošnjaci opru neprijatelju. U to ime izdao je Ali-paša bujruldije „da ako cesar počine rat, svak ima ustat na oružje i kadije i imam i spahije tko god more sablju pasat; ako bi tko ostao, da se ima obisit o vratima svoje kuće”, piše Lašvanin.

Nije mi dosad dopao do ruke ni original ni prepis ovog naloga, ali sudeći po dvjema drugim istog vezira, izdanim u tom vremenu, točno je što piše ovaj kroničar, ali o vješanju o vratima nema spomena niti ga je moglo biti. Tako se eto Bošnjaci spremahu za rat protiv carevaca, bez znanja cara u Stambolu i protiv naloga velikog vezira, a u tome i leži važnost rada Ali-paše Hekimoglije.

Tko god može oružje nositi…

3. safera 1150. (2. lipanj 1737.) izdana je bujruldija o sakupljanju hrane za vojsku. Prema tome spomenuta odluka donešena je negdje krajem svibnja iste godine, Pogranični su kapetani dobili strog nalog da paze na svaki pokret carevaca i da o tome odmah jave u Travnik. Medutim je s raznih strana Bosne stizala vojska na travničko polje.

O tome piše Lašvanin ovo: „Međuto, dojdoše i odoše pašini ljudi po svoj Bosni i digoše sve malo i golemo tko god može oružje nositi i prid njima glavari starišine od mistah i Arnauti tu dojdoše i skupi se čudna vojska strahovita.”

Karlo Vl. pun nade u uspjeh, opremio je tri vojske protiv Turske, jer je već onda evropsku diplomaciju zanimalo pitanje diobe Turskog carstva, po kojoj bi Austrija dobila Bosnu, Srbiju i Vlašku. Glavnu vojsku vodio je maršal grof Fridrih Seckendorf na Srbiju, grof Oliver Wallis prede u Vlašku, a vrhovni zapovjednik vojske koja će operirati u Bosni bio je princ Josip Fridrich Sachsen-Hildburghausen.

U isti dan imala su četiri odjela preći bosansku granicu, jer je postojala namjera da se ova zemlja osvoji. Pukovnik Raunach pođe s 4.000 momaka, većinom graničara iz Like, na Ostrovicu; ban hrvatski Esterhazy pade pod tvrdi Buižm; princ Hildburghausen krenu s glavnom silom prema Banjoj Luci; pukovnik Valvasar navali na Lješnicu kraj Zvornika.

Iz tada austrijske Srbije krenuo je pukovnik Lentulus na Novi Pazar.

Prije nego pristupim prikazivanju Boja pod Banjom Lukom, gdje se bila slegla glavna austrijska sila, osvrnuću se ukratko na Ostrovicu i Lješnicu. Najprije je navalio Raunach na Ostrovicu 8. srpnja 1737. i počeo je tući. Zapovjednik ovoga grada bio je onda Mahmud-beg Kulenović.

Iz Ostrovice stigoše veziru u Travnik glasnici s mahzarom za pomoć, Ali-paša spremi odmah Pruščane, Jezerane i Travničane pod vodstvom Alibega Osmanpašića i zvorničkog kapetana Mehmedbega Fidahića.

Njima se po pašinom nalogu priključiše čete iz okoline Novog i Bišća. Na 19. srpnja  zametnuše Bošnjaci bitku s Raunachom i ljuto ga poraziše. U boju pade vođa Alibeg Osmanpašić. Među zarobljenim austrijskim časnicima bio je i grof Serens. Carevci su 12. VII iznenada navalili na Lješnicu, oplijenili je i zarobili do 400 žena i djece, a onda zapalivši ovo mjestance, navalili su na tvrdi Zvornik i stali ga opsijedati. Kad su o tom stigli glasi u Travnik, spremi Ali-paša onamo svoje delije i 5 bajraka sarajevskih janjičara s Ahmed-pašom na čelu.

U boju blizu Zvornika porazi Ahmed-paša carevce. Bilo je zarobljeno više časnika i vojnika, a mnogo ratnih sprava i municije dopade Bošnjacima kao ratni plijen.  Glavna sila kojom je zapovijedao princ Hildburghausen sakupila se u Pakracu i bližoj okolini, a bila je, prema službenom austrijanskom izvještaju, čiji naslovni list u faksimilu donosim ovdje (Relation), sastavljena od:

14 eskadrona kirasira.

21 eskadrona dragona,

5 eskadrona husara,

1 eskadrona Hrvata,

svega 41 eskadrona konjice. Zatim 13 bataljona pješaka,12 kumpanija grenadira i 6.660 hrvatskih graničara. Osim artiljerija i pioniri.

Generalitet te sile bio je slijedeći: Komandant: General-Feldmarschall Princ v. Hildburghausen;

General Feldmarschall-Lieutenanti:Romers, Muffling, Succov.

General-Majori:Bornes, Baranjaj, GdIdin, Gallar, Reizenstein, Gaisrugg

General-ađutanti: Macquier, Marquis Spada, Grof Mantelli, Grof Bickelktz

Ova je vojska mogla brojiti oko 20.000 boraca. 11. srpnja krene princ Hildburghausen iz Pakraca, 15. pređe Savu kod Gradiške, a od 16. do 18. stajao je kod tornja na tursko-austrijskoj međi, dok su se popravljali putevi za prevoz topova i raznih prevozila. Tu stigoše izbjeglice iz 300 turskih sela i izraziše pokornost bečkom česaru, kaže spomenuti izvještaj.

Na 19. srpnja stiže princ s vojskom u selo Kijevce, što leži na brežuljku, a tu ostade i sutradan. Odavle krene grof Milffling noću 20. s 1.000 konjanika i 3.000 pješaka drugim putem no što će drugi dan krenuti glavna sila. Na 21. bio je Milffling u Jurkovičima, a princ u Mašićima.

Prema već spomenutom izvještaju ova su dva mjesta udaljena jedno od drugog sahat hoda. Tu su saznali da su Turci pobili sve sumnjivce vlaške narodnosti, prije 2 dana na povlačenju prema Banjoj Luci. Turci su radije i to učinili nego da ih vide kao pripadnike cesarove.

Kod Jurkovića desio se prvi okršaj. 21. u jutro navale Bošnjaci iz šume pod zapovjedništvom banjalučkog vicekapetana na Mtifflingov odjel. U borbi što se tu zametnula ranio je Mafflinga kopljem banjalučki vicekapetan, ali je i on sam ostao mrtav na bojištu.

Kad navale Bošnjaci

Oko 120 Bošnjaka i 40 – 50 carevaca palo je u ovom okršaju. Bošnjaci se povukoše prema Banjoj Luci i odvedoše kao zarobljenika kapetana Domballa, koga spremiše Ali-paši u Travnik. Maffling podleže rani 22. rujna 1737. u Požegi. Iz jednog drugog izvora znamo da je banjalučki viceka-petan bio Salihaga, nekadašnji čehaja Mustafa paše Ferhatpašića. 4)

U brzom i neprekidnom maršu stiže princ 22. u Trn (Trnje polje), što leži podrug sata od Banje Luke. Odavle se s uzvisine vidjelo kako gori predgrađe Banje Luke, koje su upalili učesnici okršaja kod Jurkovića pri uzmaku. Iz Trna krene vojska u dvije kolone 24. srpnja i isti dan oko 10 sati stiže pred Banju Luku.

Princ Hildburghausen spremi odmah komandantu Banja Luke grofa Mantellia s jednim trubljačem, ali Banjalučani na njih otvoriše vatru i ovi se povrate neobavljena posla. Carevci su do 28. uglavnom mirovali, a za to su vrijeme iskopali opkop oko cijelog Donjeg Šehera.

Noću 28, postavljene su dvije baterije, sa po 12 topova na južnom brdu i otpočelo je bombardiranje.

Kako se opazilo da je razmak prevelik i da se s toga mjesta ne može nauditi banjalučkoj tvrđavi, to su slijedeće noć i postavljene druge dvije baterije pokraj jedne lijepe džamije i kule u blizini tvrdave i uz njih bacači mina. Tada je otvorena vatra na tvrđavu, ali su i Banjalučani žestoko odgovorili i tukli neprijatelje, što se i u izvješću ističe. Banjalučani su spremili glasnika u Travnik i zatražili pomoć. Ali paša im je opremio bivšeg sarajevskog muselima, lbrahimagu s gjunulujan-agom, koji su prije potpune opsade stigli u Banju Luku.

Carevci su se uvjerili da neće lako zauzeti tvrđavu, pa da je što jače opsjednu, sagrade 30. srpnja pontonski most i sretno prebace jedan dio vojske na desnu stranu Vrbasa i zauzmu ovaj dio mjesta. Tu zarobe kadiju (Landrichter), koji se bio upravo povratio od Ali-paše, od koga je tražio pomoć. Od njeg su saznali da četa stići između 30. VII i 5. VIII.

Kadija je pod pritiskom pokazao carevcima četiri puta kojima bi pomoć mogla stići. Do njegovih iskaza nisu mnogo držali, pa je odmah otpremljen konjički kapetan Kerekesch sa 100 konjanika sa strogim nalogom da u okolici od tri sata rekognoscira i da svaku neprijateljsku kretnju odmah javi. Međutim je i na desnoj strani napravljen opkop tako, da je cijeli Donji Šeher bio opasan opkopom koji je prekidao Vrbas.

Pomoć stiže

Pontonski most sagrađen je negdje niže tvrđave. Noću 31. vraćala se jedna hrvatska četa s plijenom i udarivši krivim putem bila je napadnuta. Palo je pet ljudi.

Uslijed toga nastala je velika vika te je sva carska vojska skočila na noge. To je dalo povoda da su carevci otvorili topovsku vatru na tvrđavu na koju su Bošnjaci odmah odgovorili. Sve do zore trajala je topovska paljba s obje strane.

Na 1. kolovoza ispala je iz tvrdave četa od 150 ljudi učinila neuspjeli prepad na radnike i pionire. Od ovih 150 junačkih branitelja tvrđave 36 ih pade, 15 ih je zarobljeno, a ostali s ranjenicima pobjegoše u tvrđavu. Među zarobljenim

bio je jedan pop (Pfaff), od kog su carevci saznali, da je ovaj prepad učinjen, da bi onmogao ovako izaći iz grada, jer je određen da ode u Travnik Ali-paši i da zatraži što hitniju pomoć.

Stoga je on i zaostao zadnji, ne bi li se kako provukao, dok njegovi drugovi zametnu kavgu. Jedan domaći izvor govori o prepadima vršenitn iz tvrđave i o preobučenim delijama koji su vršili službu kurira. Sigurno je i ovaj pop bio jedan preobučeni delija, jer je upravo nemoguće vjerovati da bi ovakva dužnost bila povjerena jednom popu, a uz to popu nije bilo ni mjesta u opsjednutoj tvrđavi.

Slijedeći dan bilo je u carskoj vojsci veliko slavlje. Princ Hildburghausen primio je vijest od grofa Seckendorffa, da se Niš predao bez otpora 28. srpnja. U to ime održali su prije podne časnici „Te Deum laudarnus“, a na večer je cijela vojska obavila trostruko zasebno pucanje (Lauffeuer), a zatim je otvorena žestoka topovska vatra na tvrđavu iz koje se čula samo strašna vika i dreka.

Kad su još bačene i mine u tvrđavu, nastala je u njoj tišina, a carevci su držali da su ove mine napravile veliku štetu. I 3, kolovoza, kao i prijašnjih dana, trajala je žestoka paljba na tvrdavu i što bi carevci preko dana od badema porušili, to bi branitelji noću neprimjetno popravili. Isti je dan opaženo kako se na vrhovima južnog brda pojavi po jedan ili dva Bošnjaka i u času se opet izgube.

Bošnjak se ne predaje

Ovako nešto opaženo je prvi put i svakako neprijatelju nije bilo milo. Možda je ovo bio razlog te je princ Hildburghausen spremio na turskom jeziku napisani list zapovjedniku tvrđave Mehmedu Ćatiću (on ga zove Mehmed paša) sa datumom „3. august 1150” i poziva ga da na vjeru preda grad, inače će sve biti pod sablju okrenuto“. Umjesto odgovora posada je otvorila žestoku paljbu.

Osvanuo je i 4. kolovoza, nedjelja, dan Boja pod Banjom Lukom.

Taj je dan zlatnim slovima upisan u povijesti Bosne i Hercegovine. I prije no što pređemo na opisivanje ovog boja, valja nam dopratiti bosansku vojsku s Ali-pašom Hekimoglijom na čelu od Travnika do Banje Luke.

Na Travničkom polju skupila se Iijepa vojska sa svih strana s kojom je Ali-paša krenuo oko 20. preko Jajca i Varcara na Podrašnicu. Tu je ostao nekih 10 dana, da sačeka još i one, koji ne stigoše na Travničko polje. U Jajcu mu je predan kapetan Domball, koji bijaše zarobljen kod Jurkovića. Na Podrašnicu stigoše i pobjednici s Bilajskog polja i osloboditelji Ostrovice i Kulen-Vakufa s Muhamedbegom Fidahićem, najzasluženijim sinom ponosne Bosne ovih teških dana’). Paša je ove junake odlikovao po onovremenom običaju čelenkama i sjajnim odorama.

Dok je Ali-paša ovdje boravio, stigoše mu crni glasi sa skrajne granice junačke Krajine, od Cetina i tvrdog Bužima; prvi je opsjeo karlovački general grof JuraivHerberstein, a drugi ban hrvatski Esterhazy.

Ove su se vijesti silno neugodno dojmile Ali-paše jer, ako im pošalje pomoć, onda je pomršena osnova za oslobođenje Banje Luke, koja se teško drži. Odmah je sazvano vijeće prvaka i zaključeno je, da se oba grada prepuste sudbini.

S Podrašnice opremi Ali-paša Mehmedbega Fidahića sa svojim delijama, Travničanima, Duvnjacima, Varcaranima i Ključanima, da se približe Banjoj Luci, kako bi joj u najkritičnijem času pritekli u pornoč.

I kad se Mehmed-beg sam upoznao s pravim stanjem, odmah je javio paši, da se s ovako malo vojske ne smije ići u blizinu opsjednutog grada. Paša mu naredi da na dobro skrivenom mjestu sagradi splavove i kerepe, da se može vojska prebaciti na desnu obalti Vrbasa, što je Mehmedbeg  i učinio.

Krajiški kapetani

U najvećoj tajnosti sagrađen je prelaz preko Vrbasa negdje izmedu sela Bosića i Krmina, tri sata od Banje Luke.  S Podrašnice je vojska krenula u subotu 3. kolovoza. Prije toga održano je vijeće i utvrđen plan o putu i navali. U užem vijeću uz Ali-pašu bili su Sulejman ef. Musić R), defterdarski ćehaja, Hadži Mustafa ef., čehaja, čauš Mehmedaga, Mehmedbeg Mehmedpašić i Atlagić. Oni su uglavili definitivan plan po kome je vojska neopaženo stigla do pred Banju Luku. Kod Krmina prešla je vojska preko Vrbasa i odavle preko Ljubačeva, Memića, Bastasa i Ponira te se spustila niz Starčevicu „Širokim putem” na Banjalučko polje. U putu im se priključio i Mehmedbeg Fidahić.

Koliko je bilo boraca ne zna se točno, ali svakako ih je moglo biti oko 15.000.

U nedjelju 4. kolovoza spusti se ova vojska na Banjalučko polje.

Rasporedena je bila ovako: Na desnom krilu bio je Mehmedbeg Fidahić s krajiškim kapetanima, na lijevom alajbezi od četiri sandžaka sa zaimima i spahijama, a u centrumu Ali-paša s janjičarima i vojskom od 32 kadiluka (kotara), koju su predvodili kadije.  Oko podne zametne se strašna bitka i nakon dva sata Bošnjaci izvojšte pobjedu.

Od carevaca više se potopilo u Vrbasu, nego što je palo na bojnom polju. Do zapada sunca bilo je pet juriša, a kad je pao mrak carevci su se počeli povlačiti istim putem kojim su i došli. Strašan se boj bio oko mosta pokraj grada, dok su Bošnjaci prokrčili put do tvrđave. U dnevniku princa Hildburghausena zabilježeno je, da je viđeno kako se po pet carevaca hvatalo za jedan konjski rep, ne bi li tako umakli preko Vrbasa na drugu stranu.

U prvom su jurišu poginula tri konja pod Fidahićem, a on ranjen i gologlav s golom sabljom zaletio se među neprijatelje i živ se povratio. Kad mu Ali-paša dade svoga konja, dolamu i čelenku, i kad mu zamota ranu, on se opet postavi na čelo svog krita.

Samo s takvim junaštvom, kaže Bašagić, Bošnjaci su mogli tolikoj sili odoljeti. Također, velikim junaštvom istaknuo se, i s toga postao glasovit, Hadži Ahmed Kandelija iz Sarajeva 7), što je zabilježio i kroničar Bašeskija 8).

On je, ne obziru ći se na svoje drugove, prvi navalio na neprijateljski tabor i na topove. Opis ove bitke po djelu kadije Omer ef. nešto se razlikuje od opisa u službenom austrijskom izvještaju. Ovaj izvještaj zna, da je poginulo oko 600 Bošnjaka i 300 400 carevaca, a preko 1.000 ih se utopilo u Vrbasu. Omer ef. o tim brojevima ne piše ništa. On samo zna, da je osim Banjalučana ranjeno oko 1200 Bošnjaka), koji su smješteni u sarajima Hasanbega Mustafapašića-Sokolovića u Donjem Šeheru.

Prema službenom austrijskom izvještaju našli su smrt na bojištu 2 pukovnika: Grof Halleweil v. Guido Stahrenberg i baron Bschikoffsky von Wolffenbt1ttel; 1 .major: baron Ottenfeld von Wolffenbilttel; 2 konjička kapetana: baron Antlau von Hamilton i Kevesty von Karoly; 5 kapetana: grof Herberstein Sch6ppler, Wichmann, grof Stallberg von Wolffenbttel i Chevallier St. just von Wuschletiz; 2 nadporu čnika: Osari von Khevenhuller Strogetsky von Dollone; 2 poručnika: Bornemissa i Oywary.

Ranjena su 3 kapetana: Willinger von Wuschletiz, Kornari von Dallone i Kolb von Khevenhilller i 3 poručnika: Reichlein von Wuschletiz, Sigfried von Jorger i Dtter von Dollone.

Odbrana Bužima

Carevci su ostavili na bojištu 12 topova, 3 lumbarde, 2300 šatora i baraka, 15.000 bureta baruta, više mušketa, sabalja, mnogo konja, volova i druge stoke. Nešto carevaca bilo je i zarobljeno”).

Bošnjaci su gonili carevce pri povlaćenju 5., 6. i 7., a onda se i oni povukli. Na 8. stigli su carevci u Mašiće i tu ostadoše tri dana. Ovamo je stigao i konjički kapetan Kerekesch, koji je 30. srpnja poslan da uhodi bosansku vojsku. Izgubio je 11 ljudi. Iz Mašića krenu 12. ravno u Gradišku, gdje ostadoše do 20., a onda prešavši Savu pođoše prema Brodu. Tako je princ Hildburghausen sramotno napustio Bosnu u kojoj je proboravio pun mjesec dana, i to skupo platio.

Slično se dogodilo i Ludviku Badenskom, koji je 4. rujna 1688. zauzeo Banju Luku. čim su cesarovi ljudi čuli što se desilo princu 4. kolovoza, napustili su opsadu Cetina i Bužima. Ovdje moram napomenuti, da je zapovjednik Bužima Ahmed Bajraktarević više nego junački odbijao neprijateljske navale punih 14 dana sa šakom ljudi.

U obrani su učestvovale i žene kao i u Zvorniku. Dan nakon bitke održao je Ali-paša divan i sve istaknute junake darovao svečanim odorama i čelenkama. Do 2000 čelenaka podijeljeno je toga dana.

U rangu su promaknuti sarajevski muselim i za vrijeme opsade zapovjednik banjalučke tvrđave Ibrahimaga (postao je mirimiran), travnički kadija Ahmed ef., Sulejman ef Musić iz Sarajeva, Ibrahim paša Alipašić komandant Trebinja i bosanski alajbeg Ahmed. Posada u Banjoj Luci povišena je na 300 nefera, a izdat je i nalog da se porušeni bedemi poprave. Već 8. krenuo je Ali-paša preko Travnika u Sarajevo da odande priteče u pomoć Novom Pazaru i Užicu. Ispraćen je s velikim slavljem. S tvrđave su pucali svi topovi kao ono na 3. kolovoza, kad su nakon svečane zakletve odgovorili princu na njegov list da se niko živ predat neće…

 Dok je takve vojske

O vojsci koju je AIi-paša poveo na Banju Luku čuje se još i danas po Bosni po koja anegdota, naročito se mnogo priča o brzini kojom je svijet krenuo na obranu Banje Luke. Ovdje ću zabilježiti jedno, po moral vojske vrlo karakteristično, pričanje što sam ga čuo od Muhamed ef. Brave u Sarajevu 20. kolovoza 1936.

Kad je krenula vojska iz Travnika put Banje Luke, spremio je neki pop svoju kćer djevojku na put, kuda će proći vojska, davši joj raznih životnih namirnica da ih proda. Na polasku joj je rekao, da se ne protivi, ako neko ne bi platio i da se ne protivi ako bi je koji vojnik i uštinuo. Kad se djevojka povratila kući reče ocu, da je sve prodala i da je svako platio, a da je nije niko ni prstom nije taknuo.

Pop će na to: „Dok je takve vojske Švabo Bosne neće uzeti. Vratiće se odakle je i došao.” — Ovo se priča i u Banjoj Luci, samo s tom razlikom, da je pred vojsku poslao više žena seljak Gugunović, vjerom katolik, iz nekog sela nedaleko Banje Luke…

Eto, takvi heroji su kroz stoljeća čuvali Bosnu.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Antun Knežević- BOSANSKI PRIJATELJ (1870)

Neke naše komšije vrlo se ljute, što se dičimo i ponosimo našim starim imenom, jezikom i običajima i što pod živu glavu nećemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika. U napadajima na nas složne su naše komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi traži od nas nešto drugo, jer izmedju sebe ne mogu – o živu glavu – da se slože. Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, “jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime“. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez našega pitanja. Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svađe, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo već odavna tome priučili, mi bi se morali od čuda kameniti kao kulašinsko dijete. Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitaćemo naše prijatelje, koji se bave perom i štampom: za što se tako svađate za nas, kad dobro znadete, da je Bošnjak od starine privikao dičiti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drži tradicija i uspomena svojih djedova.

Slavni tarih (istorija) naše mile domovine sjeća nas onih vremena, kada se je naša domaća vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajući se ponosnim i junačkim imenom Bošnjak. Gledamo na mnoge dokumente domaćih spisatelja iz prošlih vjekova, u kojima se uvijek spominje naše pravo narodno ime Bošnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bošnjak. Od toga nećemo niti smijemo otstupiti, toga ćemo se imena držati vijerno i stalno.

Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena. Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda.

To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo od jugoslovenskog plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda. Ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji naša braća, koji toliko stoljeća u Bosni i Hercegovini stanuju i živu, a hoće da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče i promozgaju.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Mažuranić- Pogled u Bosnu (1842): “Bošnjak mrzi Osmanliu, jerbo kaže, da neima…

U Bosni se Krstjani nesmiju zvati Bošnjaci: kad se reče Bošnjaci: onda
Muhamedovci samo sebe razumiu, a krstjani su raja Bošnjačka, a drugačije vlasi.

Bošnjaci i Osmanlije, premda su Muhamedovci i jedni i drugi, opet se mrze strašno kao prava nebratja.

Bošnjak mrzi Osmanliu, jerbo kaže, da neima pod nebom gadniega čoveka od Osmanlie: a Osmanlia kaže, da su Bošnjaci poturice, i da su gori od djaura; zato da jih treba davit i gaziti, nek se boje poturice, i nek znadu tko jim zapoveda.

I od tuda dolazi, da se Bošnjaci boje Osmanliah kao i Krstjani od Bošnjakah Turakah.

M. Mažuranić, Pogled u Bosnu, 53-54

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Opis Novog Pazara: Evlija Čelebija

Evlija Čelebija, putopisac, ili kako je sam sebe nazivao Evlija Muhamed Zilli sin Dervišev (sejjahi alem) rodio se u Istanbulu 10. muharema 1020. godine (25. marta 1611.), a umro 1679. godine. U toku od 40 godina (1631. -1670.) organizovao je više velikih putovanja po tadašnjem Osmanskom carstvu i izvan njega te učestvovao i u ratovima pod vladavinom sultana Ibrahima i Mehmeda IV.

Evlija je bio i hafiz – znao je cijeli Kur`an napamet, a školovao se na dvoru sultana Murata IV. Čelebi, odnosno Efendi, su konvencionalni staleški nazivi, koji su se u to vrijeme davali obrazovanim ljudima, a oba naziva znače – gospodin. 1640. godine pošao je na svoje prvo putovanje izvan Istanbula i do kraja života putovao je širom Osmanskog carastva, postavši neka vrsta svjetskog putnika koji cijelo vrijeme vodi svoj dnevnik i marljivo bilježi sve zanimljivo što opazi. Putovao je sam ili u pratnji znamenitih državnika, a najviše kao pouzdanik i pratilac svog rođaka Melek Ahmed-Paše, koji je i odgovoran za najveći dio Evlijinih putovanja po Balkanu.

O svima svojim opažanjima i doživljajima u miru i ratu napisao je opsežno djelo u 10 knjiga pod imenom Sejahatnama (Putopis) ili Tarihi sejjah.

Govoreći o Čelebiji kao najpoznatijem svjetskom putopiscu, dr Metin je rekao da je on više od 50 godina svoga života posvetio putovanju. Smatra se da je prešao oko 350.000 kilometara, tragajući za novim prostorima, ljudima i običajima. Obišao je cijelo osmansko carstvo koje se prostiralo na tri kontinenta. Tokom putovanja bilježio je sve pojedinosti o životu i običajima ljudi koje je srijetao, opisivao je do detalja mjesta koja je obilazio, historiju, građevine, običaje, tradiciju, kao i značajne ličnosti. On nije zapisivao samo ono što je vidio već i priče koje je sakupljao iz naroda.

Veliki dio svoga života, preko 20 godina, Čelebija je posvetio Balkanu, uključujući tu i sandžačke gradove. Njegova ostavština o toj teritoriji je smještena na 7.000 stranica, odnosno u sedam tomova.

Dr Metin je rekao da se ne zna tačan datum njegove smrti, niti mjesto gdje je sahranjen. Njegova putovanja je finansirao ujak Melek Ahmet paša, koji je bio bosanski vezir.

Krajem avgusta 1660. godine Evlija Čelebija prvi put dolazi u Bosnu. Vrlo opširan dio njegovog Putopisa odnosi se upravo na Bosnu i Bošnjake: “Narod se u ovim krajevima u pučkom govoru zove Bošnjaci (Bošnjak). Samo draže im je kad se kaže ‘Bosanci’ (Bosnevi). Kao što je čist njihov jezik, tako su, zaista, i oni bistri ljudi koji sve ispravno prosuđuju. Jezik im je blizak latinskom”, pisao je Evlija kada je opisivao Sarajevo (Putopis, preveo Hazim Šabanović, Sarajevo – Publishing,1996, str. 121.)

Iz ovog putopisa vidi se da su se u Evlijino vrijeme u Sarajevu, pored domicilnog bosanskog govorili i mnogi strani jezici: “Narod govori bosanski, turski, srpski, latinski, hrvatski i bugarski.” (Putopis, str. 116.).

“Učenjaci i pjesnici šeher-Sarajeva napisali su jedan rječnik na bosanskom jeziku u stihovima, po uzoru na perzijsku knjigu Šahidi, iz koga su ovdje prenesena dva metruma.” pisao je Evlija o prvom Rječniku bosanskoga jezika, iz 1631. (Evlija Čelebi, Putopis, preveo Hazim Šabanovic, Sarajevo – Publishing, 1996, strana 121)

Evlija Čelebija prolazio je kroz Novi Pazar tri puta i ovaj grad u njegovom putopisu detaljno je opisan samo u jednom obilasku.

OPIS ŠEHERA NOVOG PAZARA
Budući da se izgrađivao od Fatihovog vremena*, on je sada postao znamenit šeher pod imenom Novi Pazar (Yeni Pazar). To je ugledan kadiluk sa rangom kadiluka od stotinu akči.

Njegov subaša je građanski upravnik (hakim-i örf). Tu se nalazi predstavnik spahija Porte (sipah kethüdasi), janjičarski serdar, tržni nadzornik, bazdar, muftija (seyhu’l-i islam), predstavnik šerifa (nekibu’l-ešraf) i harački povjerenik (harač agasi).

Varoš Novi Pazar nalazi se na mjestu na kome se sastaju granice triju vilajeta. A kako tuda potiče sedam rijeka, to je njegovo područje vrlo plodno.

Ima četrdeset do pedeset mahala. Meni su ostale u sjećanju mahale po imenu: Kara-mahala, Hadži Ibrahim-efendijina mahala, Mahala Zulfikar-zade Mahmud-age, Jelač-mahala, Mahala Terike bazar i Isa-begova mahala.

Džamije – Tu se nalaze dvadeset i tri džamije. Džamija koja se zove Altun džamija je stara bogomolja, a nalazi se u Jelač mahali na Carigradskom drumu. Gazi Isa-begova džamija nalazi se na Žitnom trgu, a načinjena je prepravljanjem bivše crkve. To je stara Fethija, olovom pokrivena bogomolja i Hadži-Huremova džamija. Osim tih džamija, tu ima još jedanaest mesdžida i pet medresa. Samo su dvije od njih vrlo lijepe, majstorske građevine.

Tu, dalje, postoji jedna škola za izučavanje svete tradicije i jedanaest osnovnih škola. Osim tih jedanaest osnovnih škola, svaki je osnivač džamije podigao i po jedan mekteb.

Tekije – Kod Tasköprü džamije nalaze se dvije tekije. Ima i tri stare musafirhane. Derviša ima i u ostalim mahalama.

Česme – Postoji devet česama, iz kojih teče voda čista kao vrelo života. Sve te vode razvedene su iz rijeke Raške. U čarsiji i na pazaru nalaze se jos četrdeset česama, koje su podigli dobrotvori za duše mučenika sa Kerbele, koji su poginuli od zeđi.

Hanovi – I hanova ima mnogo. Ističu se: Franački han (Frenk hani), Sarajevski han (Saray hani) i Užički han; Čorbadžijin han je bezistan varoši. U njemu se za bescijenje dobiva sva indijska, arapska i perzijska roba. Murteza-agin han ima kafanu. Takav je i Šejh-efendijin han. To su veliki hanovi koji su meni poznati.

Kuće – Ima tri hiljade kuća prizemnih i na sprat, sa rajskim bahčama. Sve su pokrivene ćeremitom i u dobrom stanju.

Visoki saraji – Na prvom mjestu je saraj Hadži Ibrahim-efendije, koji je uradio sarajevske i hercegovačke drumove, podigao mostove i hanove. Zatim saraj Zulfikar-zade Mahmud-age. Ova dva gospodska saraja su najpoznatija.

Čarsija – Ima hiljadu i sto deset dućana. U mnogim dućanima se izrađuju katanci, čekici, tabandže i drugo oružje.

Klima – Budući da je klima jako prijatna, to je ljeti ljeto a zimi zima. Zbog toga je i narod jako zdrav i otporan. Čak su i ljudi velike starosti većinom čili i rumeni “junaci”. Njihova omladina je od familije rumene ruže.

Javna kupatila (hamami) – Postoje dva hamama. Voda, zrak i zgrada Staroga hamama su prijatni i divni. I zgrada Novog hamama je također lijepa.

Javne kuhinje (imareti) – Postoje dva imareta. Hrana u Gazi Isa-begovom imaretu dijeli se besplatno gospodi i sirotinji.

Crkve – Ima ukupno sedam srpskih i latinskih crkava, a nema franačkih, židovskih i mađarskih bogomolja.

Voće – Tu postoji četrdeset i osam vrsta jabuka i trideset i pet vrsta krušaka. Hljeb im je jako bijel i izvrstan.

Izletišta su mnogobrojna. Ima deset hiljada dunuma vinograda. Pola sata daleko od šehera nalazi se jedna topla mineralna banja (ilidža). Podigao je Hafiz Ahmed-paša.

Opis sedam rijeka koje protiču kroz šeher – Prije svega, izvor rijeke Raške, koja protiče kroz ovu varoš ispod drvene ćuprije, nalazi se na južnoj strani. Ona izvire iz jednog jezera u polju Pešter u nahijama grada Bihora u Albaniji. Zatim se ulijeva u rijeku Ibar. Zatim se ona pod imenom Raška uliva u rijeku Jošanicu. I rijeka Trnovica se također ulijeva u rijeku Jošanicu. Četiri velika rukava iz rijeke Raške razlivaju se po vinogradovima i vodenicama varoši, a jedan rukav ide dalje u bahče i ograđene bostane. Dolje, niže, sjedinjuju se tih sedam rijeka, pa se na Beogradskom drumu ulivaju u Moravu.

Dodatak opisu grada Novog Pazara. Ovaj grad graniči se sa tri kadiluka, pa je uobičajeno da pazarnim danima u sedmici trojica kadija dođu na jedno mjesto, tako da je varoš podijeljena jurisdikciono na trojicu kadija. Prvo je kadija bosanskog sandžaka, zatim kadija Trgovišta, pa kadija Brvenika. I ovaj kadija spada među bosanske kadije. Ova trojica kadija dođu (ovamo), a kako je prirodno da se u varoši nađe i kadija ove varoši, to se tako na jednom mjestu sastanu četvorica kadija. Ovoj varoši je svojstveno to da se na jednom mjestu sastanu četvorica kadija.

Novi Pazar osnovao je Isa-beg Ishaković (isti čovjek koji je osnovao i Sarajevo) poslije 1455, a prije 1561. godine, kada se on prvi put pominje u izvorima.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Vezirski grad: Travnik

Travnik, nekadašnji sjedište osmanskih vezira, a danas muzej pod otvorenim nebom godišnje posjeti oko 30.000 turista iz cijelog svijeta. To je grad kojeg je slavni putopisac Evlija Čelebija, u XVII stoljeću, opisao kao “grad sa hiljadu vrela”, a poznat je i po tome što se u njemu nalazi najveći broj očuvanih turbeta na području BiH, ukupno sedam.

Pored srednjovjekovne tvrđave Stari grad, koja se smatra najznačajnijim kulturno-historijskim spomenikom Travnik i danas, u istočnom dijelu, čuva ostatke bosanske tradicije. Kuće prekrivene šindrom su svjedoci jednog vremena i naroda. Istočni dio Travnika – Osoje datira iz osmanskog perioda.

“Tipični stil gradnje kuća je bosanski. Kuće su prekrivene šindrom. Nažalost, danas neke fasade odudaraju od toga, ali mi ne možemo da utičemo na to, jer su kuće u privatnom vlasništvu”, kazala je u razgovoru za Anadoliju Amela Šišić, muzejski pedagog i turistički vodič pri Zemaljskom muzeju Travnik.

Još jedna od znamenitosti Travnika je i stara kula koja se nalazi u ulici Donje Osoje, a riječ je o Hasanpašića kuli. Izgorjela je 1906. godine kada je Travnik gorio u požaru kojeg je izazvala lokomotiva.

“U tom dijelu također imamo i Hasanpašića kulu koju imamo u plan da obnovimo”, ispričala je Šišić.

Međutim, Travnik je svakako poseban i po tome što krije jednu od najljepših historijskih objekata na teritoriji BiH, tvrđavu Stari grad, ili poznatiju kao “Travnička tvrđava”.

Do nje se dolazi uz najstariju travničku ulicu Varoš, odakle se počeo razvijati i sam grad Travnik. Pred tvrđavom nalazi se prilazni most, izgrađen od sedre, a prolaskom kroz kapiju tvrđave, posjetiocima se pred očima pruža prelijepi panoramski pogled na cijeli Travnik i veliki dio Lašvanske doline.

Srednjovjekovna tvrđava Stari grad Travnik izgrađena je krajem 14. i početkom 15. stoljeća.

“Pouzdanih podataka nemamo o tome ko je i kada je sagradio utvrdu. Legenda kaže da je na ulazu u grad, iznad velikih polukružnih vrata, koja su jedini ulaz i izlaz u tvrđavu, stajala kamena ploča na kojoj se spominje ime kralja Tvrtka II Kotromanića. U pisanim izvorima, tvrđava se prvi put spominje 3. juna 1463. godine u izvještaju trogirskog kneza koji se čuva u arhivu grada Zadra”, ispričala je Šišić.

Srednjovjekovna tvrđava Stari grad Travnik danas predstavlja jedno od najznačajnijih kulturno-historijskih spomenika i proglašen je nacionalnim spomenikom.

“Predstavlja jednu od najinteresantnijih turističkih atrakcija u Travniku pa i u srednjoj Bosni. Srednjovjekovna tvrđava je služila kao fortifikacioni objekat za vojsku, oružje, a o tome svjedoči i bastion kao najviša tačka na gradu gdje je nekada stajala znatno viša branič kula”, istakla je Šišić.

Osmanlije su je po dolasku snizile i napravie od nje tabiju za topove. Prema jugu se nastavlja 28 metara dugo dvorište koje je sa strane zatvoreno objektom debljih zidova, a koje je najvjerovatnije služilo za odlaganje oružja i baruta.

“Danas nam to služi kao galerija gdje se izlažu različite fotografije, umjetničke slike i organizuju promocije knjiga. Preko puta kazamata se nalazi 16-poligona kula u kojoj je danas smješten muzej, odnosno, dvije postavke, etnografska i dokumentarna, a gdje se može vidjeti kulturno naslijeđe travničkog kraja”, priča Šišić o tvrđavi koju Travničani smatraju svojim ponosom.

Na drugom spratu, pri dokumentarnoj izložbi, su izloženi tekstovi koji su vezani za prethistoriju, srednji vijek, osmanski i austrougarski period.

“Pored 16-poligonalne kule imamo i ostatke nekada najstarije džamije u Travniku. Ostala je samo munara koja je ustvari usađena u zapadni zid gradskog bedema. Džamija je izgrađena u ime sultana Mehmeda II Fatiha. Naravno, poznato je da je grad Travnik muzej pod otvorenim nebom. Poznato je i da je u njemu stolovalo 77 vezira i bio je 150 godina sjedište bosanskog pašaluka”, naglasila je Šišić.

Ova tvrđava je jedan od rijetkih primjera utvrde na kojoj su se sačuvale različite faze arhitektonskog oblikovanja iz srednjeg vijeka, osmanskog i austrougarskog perioda.

Šišić pojašnjava da srednjovjekovna tvrđava danas predstavlja veliku turističku atrakciju. Dolaze turisti iz cijelog svijeta. Sezona počinje u aprilu, a završava krajem oktobra.

Međutim, tvrđava je otvorena tokom cijele godine, a zimi se otvara samo po potrebi.

“Početkom sezone nam dolaze djeca iz cijele BiH, tada ima najviše školskih ekskurzija. Tvrđavu u prosjeku godišnje posjeti do 30.000 ljudi s tim da najveći broj turista dolazi iz Turske. U posljednjih par godina imamo i mnogo turista iz arapskih zemalja”, istakla je Šišić.

Pored toga, u istočnom dijelu grada se nalazi i izvor “Plave vode”, koja je ustvari i najkraća rijeka u BiH.

Na području općine Travniku se nalazi i 17 džamija koje datiraju iz osmanskog perioda, zatim memorijalni muzej kao i rodna kuća nobelovca Ive Andrića.

Najstarija je Yeni džamija iz osmanskog perioda, koja se nalazi preko puta tvrđave Stari grad u ulici Varoš, a pored džamije se nalazi i turbe.

“Poznato je da je u Travniku i najveći broj očuvanih turbeta na području BiH. Ima ih sedam. Dakle, četiri su otvorenog tipa i tri zatvorenog. Najstarije turbe se nalazi u istočnom dijelu ulaza u grad Travnik, a pripadalo je Ibrahim dedi iz Horosana koji je bio vojnik sultana Mehmeda II Fatiha. Međutim, najpopularnije turbe je pripadalo alhamijado pjesniku Abdulvehhabu Ilhamiji Žepčaku”, ispričala je Šišić.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

John Lewis Burckhardt (1784.- 1817.): “Bošnjaci Nubije (Bosniaks of Nubia) – Kaladshy”

Nubija je regija koju čini južni Egipat duž Nila i sjeverni Sudan. Osmanlije su u 16. stoljeću osvojile ovo područje i u njemu ostavile stotine bošnjačkih vojnika na čuvanje. Bošnjaci su preuzeli vlast u nekoliko mjesta u Nubiji i jedno vrijeme predstavljali nezavisne autonomne gospodare ove oblasti. S’ vremenom su se asimilirali sa domaćim crnačkim stanovništvom, ali i tako asimilirani dugo su čuvali svijest o svojoj posebnosti i porijeklu.

Engleski putopisci bilježili su u 19. stoljeću prisustvo stanovništva u Nubiji sa plavim očima i plavom kosom, lokalnih gospodara, porijeklom iz Bosne. Encyclopaedia Britannica (1911.) u člancima o Nubiji, između ostalog, navodi da su u 14. stoljeću cijelu regiju zauzeli Arapi a da se stanovništvu kasnije pridružio još jedan elemenat- Bošnjaci. Ovi Bošnjaci naseljeni su u Nubiju i izmiješani sa Arapima i domaćim autohtonim stanovništvom. Nazivali su ih Kaladshy (ljudi dvorova). Njihovi potomci držali su zemlju između Assuan-a i Derr-a.

John Lewis Burckhardt (1784.- 1817.) u svojim „Putovanjima u Nubiju“ navodi da su Osmanlije između Assuan-a i Hannek-a, u 16. stoljeću, doveli Bošnjake koji su tu pustili svoje korjene. Na Ibrim-u, Mahass-u i drugdje duž obale i na otocima Nila, oni su izgradili dvorove, danas u ruševinama.

Amelia Ann Blandford Edwards također je, u knjizi „Natrag kroz Nubiju“1891. godine, spomenula Bošnjake. Ona navodi da su Bošnjaci u selu Derr većinski dio te da su potomci bosanskih vojnika koje je sultan Selim I poslao u ovo područje kako bi čuvali njegove posjede. Navodi da su Bošnjaci bili često u ratu sa upraviteljima Nubije; da su bili bijeli u usporedbi sa Nubijancima te da su još uvijek zadržali specifičnosti svojih predaka, bošnjačkih vojnika.

Navodi podatak kako su bošnjački vojnici ovdje izgradili svoje dvorove i popravili postojeće u Assouan-u i Ibrim-u. Oni koji su boravili u dvorovima imali su određene povlastice za sebe i svoje potomke a jedan dio povlastica je izuzeće od svih vrsta zemljišnih poreza da bi za uzvrat sa zemlje priuštili dovoljno hrane za vojnike. Također su od sultana iz riznice u Kairu primali godišnju penziju.

Amelia Ann Blandford Edwards navodi da su potomci bošnjačkih vojnika izmiješani sa plemenima Gharbye i Djowabere, i da se još uvjek nalaze u područjima koja su dodjeljena njihovim precima: Assouan i Ibrim, kao i to da oni i dalje uživaju imunitet od poreza i doprinosa svake vrste. Sebe su nazivali Kaladshy (ljudi dvorova) ili Osmanli (Turcima) da bi se time razlikovali od Nubijaca. Spominjući Bošnjake 1891. godine, navodi podatak kako su oni odavno zaboravili svoj maternji, bosanski, jezik ali da njihov izgled još uvijek govori o porijeklu sa sjevera; njihova koža je svijetlo – smeđe boje dok je kod Nubijaca gotovo crna. Ovisni su od guvernera Nubije koji su izuzetno ljubomorni na njih te sa njima često u otvorenom ratu.

Između ostalih, jedan od izvora o Bošnjacima u Nubiji svjedoči da su potomci ovih bošnjačkih vojnika bili neizmjerno ponosni na svoje porijeklo te da su bili veoma lijepi, veliki ovisnici vina i boze. „Većina njih nose nešto poput turbana. „Mi smo Turci“- kažu- „a ne Noubas.“ Budući da nisu apsolutno podvrgnuti paši, i neovisno su od druge vlasti, svađe su među njima vrlo česte, – piše John Lewis Burckhardt (1784.- 1817.) u svojim „Putovanjima u Nubiju“

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

Jedna stara šerijatska presuda protiv muslimana u korist katolika

Sejfudin Fehmi Kemura, rođen 22. ša’bana 1280 – 1863. godine, hafizi-kutub (bibliotekar) Osman Šuhdi efendijine kutubhane u Sarajevu početkom proteklog stoljeća počeo je sa prikupljanjem i istraživanjem fermana, bujruldija i drugih dokumenata o katoličkim bogomoljama i odnosu vlasti prema njima. U sažetom, ali veoma vrijednom djelu koje je štampano 1916. godine u Sarajevu Sejfudin Fehmi je preveo na desetine tužbi, parnica i ostalih službenih obraćanja vlastima.

U jednom dokumentu iz 1172. hidžretske godine, muslimani se žale na katolike koji im “uzimaju posao”, jer se bave kopanjem željezne rude u okolini Fojnice te, od vlasti traže da im zabrane da se bave tim poslom, obzirom da im nanose veliku ekonomsku štetu, a zanimljiva je i presuda šerijatskog sudije.

Sadržaj dokumenta uz male “pravopisne” preinake:

Vaša ekselencija, milostivi poglavaru da vam Bog zdravlje dade.

Mi stanovnici sela Vidsovića u Fojničkoj nahiji otpočevši kopanje rude u našem posjedu da se okoristimo i potpomognemo glede života. Kreševski kršćani kadiju podmitivši, svoje majdane napustivši, dođoše amo te naše majdane preotevše nama veliku štetu nanesoše. Molimo vašu milost da im se zabrani ili da se provede rasprava na bosanskom divanu.

Siromašni stanovnici toga sela. Valija molbu šalje fojničkom kadiji na izvid da stvar popravi, pa da javi na divan, a ne poslušaju li , da ih otpremi pred njega.

29. dan rebiul-evvela 1172.

Hudžet fojničkog kadije koga šalje na bosanski divan kao izvid za pomenuti majdan.

Sadržaj.

Po vašoj naredbi pozvao sam na šerijatski sud obje stranke, to jest tužitelje Omera, Husejna i Mehmeda, te u prisutnosti Nikole, Petra, Čonge i drugih optuženih upitah šta hoće i zašto tuže, pomenuti odgovoriše da se zabrani katolicima kopanje rude. Na upit predrečeni (optuženici) odgovoriše da su se i prije parničili na Bosanskom divanu te na temelju šeriatskog hudžeta dobili smo i valinu bujruldiju s kojom je i nama dozvoljeno kopanje uz plaču suvremene pristojbe, jer to zernljište nije ziratno niti je u čijem posjedu nego carevina, pokazavši te dokumente i ja izdajem ovaj hudžet kao dozvolu da i oni mogu kopati, a dalnja je zapovijed vaša. Napisa se 5. dan rebiul-ahira 1172.[1]
Očito da je u tadašnjem sistemu bilo mnogo više pravde za stanovnike ovog podneblja, negoli je to slučaj danas.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

OPIS BOSNE U IZVJEŠTAJU SV. STOLICI 1600. GODINE

Kraljevstvo Bosna, zvano Misija (=Mezija), veliko je… Klima mu je vrlo umjerena i vrlo zdrava; tlo je bogato brojnim rudnicima željeza, olova, kositra, bakra, srebra i zlata. Ljudi su visoki, lijepi, bistroumni, snažni i ratoborni.

Zemlja obiluje svim stvarima za prehranu i ljudsko uzdržavanje. Natapa je mnogo plovnih rijeka i ukrašava mnogo jezera, bogatih ribom; odlikuje je velika i prijatna raznolikost izvora, brežuljaka, dolina, ravnica i šuma, koje više podsjećaju na ono što je ljudskom rukom obrađeno negoli na divljinu.

Ona u obilju proizvodi svakovrsne plodove i životinje. Ljudi su pitomi i vrlo skloni gostoljublju pa se natječu da prihvate putnike, brinući se da nahrane i njih i njihove konje i da im pruže svaku moguću udobnost bez ikakve naplate; vrlo je čudno da ta gostoljubivost ne prestaje iako su ove pokrajine iscrpljene i upropaštene turskom tiranijom i njihovim vojskama, koje tu trajno zimuju i pustoše je kad njom prolaze.

Fra Franjo Baličević, OPIS BOSNE U IZVJEŠTAJU SV. STOLICI 1600. GODINE

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

EVLIJE U STAROM SARAJEVU

U ovom dijelu pažnju ćemo posvetiti samo popisu evlija i svetih mjesta (mjesta hodočašća) na području Sarajeva, jer bi za puko pobrajanje svih sličnih mjesta u cijeloj Bosni i Hercegovini bilo potrebno puno više prostora nego što ovdje imamo na raspolaganju.

Osim toga čitatelje ćemo uputiti na nekoliko autora radova i knjiga koji su se ovom temom bavili neuporedivo podrobnije. Prije svih spomenut ćemo Aliju Bejtića i njegov rad Jedno videnje sarajevskih evlija i njihovih mezarova kao kultnih mjesta, objavljen u Prilozima za orijentalnu filologiju Orijentalnog instituta u Sarajevu (POF, XXXI/1982., str. 112.-113.), te Esmu Smailbegović i Vlajka Palavestru koji su se bavili predajama o svetim ljudima i mjestima. Naravno tu su i neobjavljeni radovi Jasminka Mulaomerovića, koji je svetoj geografiji Bosne i Hercegovine dao hijeropovijesni okvir.

Nekada poslije 1832. godine nastao je jedinstven dokument – čini mi se da nikada prije ni poslije ovoga nismo naišli na sličan – koji istovremeno predstavLa historiografski, hagiografski i dokumentarni materijal značajan za izučavanje različitih domena historije i drugih oblasti prostora na kojima smo počašćeni da živimo.

Naime, radi se o poimeničnom popisu evlija, sačinjenom na turskom jeziku u kojemu se uz imena evlija, navodi i niz drugih značajnih i zanimljivih podataka iz domena materijalne kulture i folklora. Ovaj dokumenat značajan ne samo po svojoj jedinstvenosti kao izvor svoje vrste u Bosni i Hercegovini, nego i zbog toga što se temeljem njega može steći uvid u kriterijalne osnove i strukturu ličnosti koje su stare Sarajlije smatrali i štovali kao evlije.

Tu se navode imena osamdeset muškaraca i tri žene, te nekoliko neimenovanih (budući da na nišanima mezara u kojima počivaju nema natpisa), podatke o ukupno 74 kultna mjesta gdje su muslimani iz Sarajeva palili svijeće i išli na murad, te zalede (background) tih svetih osoba. Među njima su 42 šejha i derviša, ulema-i zahirin (14), deseterica graditelja džamija, trojica ratnika (šehida, čorbadžija, Murad-vojvoda i Abdullah Mu zaferija), te dva nedovoljno identificirana kultna mjesta (sin Ismail-dede i Husejn Koštro).

Ne može se a ne primijetiri da je šejhova i derviša više nego svih ostalih zajedno, što uopće ne treba da čudi jer su oni u skladu sa osobitim načinom života oduvijek doživljavani kao osobe veoma bliske stupnju evlije. Treba napomenuti i imati na umu da su zanimanja pojedinih ljudi unekoliko liberalan domen, to jest da su brojni derViši i šejhovi istovremeno bili i ratnici, a neki i utemeljitelji džamija, tako da se na ovaj podatak ne smije oslanjati kao na definitivan.

S druge strane, kada je riječ o temeljnom kriterijalnom osnovu za proglaše nje osobe evlijom – kerametu, u spisku se najčešće spominje putovanje odnosno prijenos iz jednog mjesta u drugo i to tako što bi neka osoba stala na nogu evliji i sklopila oči, a evlija bi ga prebacio na neku drugu lokaciju. Isto tako često spominjani keramet je i predviđanje budućih dogadaja, bilo da se oni odnose na samog evliju (vrijeme preseljenja smrti ili sudbine njegovog mezara nakon izvjesna vremena) ili pak na nekoga drugog (dolazak okupacijskih sila). Vjerovatno najčešće spominjani keramet je izuzetna pobožnosti (nadljudska) strpljivost. Što se tiče ratnika (šehida) gotovo svi su odbijali pasti i biti ukopani na mjestu na kojem su poginuli, nego su (najčešće) svoju glavu pod rukom ili na drugi način donijeli do odabranog mjesta na kojem će biti njihov mezar. Napominjemo da su u spomenutom spisku vremenski obrađene evlije od vremena dolaska Osmanskih Turaka na ove prostore (Bosnu i Hercegovinu napose) do vremena austrougarske okupacije.