Dedaga Čengić
Ličnosti

Čengić vila u Sarajevu je dobila ime po njemu: Najveći crnogorski neprijatelj

Čengići su stara bosanska aristokratska porodica, koja je nekad bila veoma bogata i uticajna. Najstariji pisani dokumenti o Čengićima potiče iz daleke 1498. godine. Od svih plemićkih loza ova je dala najviše vojskovođa, ratnika i drugih odličnika, sedam sandžak-begova i paša, te još više alajbega, muteselima i kapetana. Čengići su imali svoje kule i odžake u Borijama, Boljanićima, Kutima, Mjehovinama, Zelumićima, Vihovićima i na još dosta mjesta po Bosni. Turski putopisac Evlija Čelebija bio je gost u Čengića na Borijama 1664. godine i on njihove dvore ovako opisuje: “Dvori Čengića su kao tvrđava, veliki odžak koji ima oko tri stotine soba, dvoranu za primanje gostiju (divanhana), mnoštvo kupatila (banja), sa magazama i štalama u koje se može smjestiti preko dvije stotine konja.”

Salih Derviš-paša Dedaga Čengić

Dvori na Borijama bili dosta manji i skromniji od onih na Ratajima, Odžaku i Miljevini.

Jedan od najpoznatijih Čengića ostao je Smail-aga Čengić, muteselim gatački, pivski i drobnjački, rođen 1788. godine u selu Jelasica. U boju na Grahovu (1836)  tursku konjicu je predvodio Smail-aga Čengić i pridonio je pobjedi sa svojim odredom, te su Bošnjaci opkolili Crnogorce  i Grahovljane u Čelinskom potoku i posjekli sedamdeset glava. Tu su poginuli Joko (Jovan), brat vladike Rade , sinovac vladičin Stevan i još nekoliko Petrovića.

Smail-aga Čengić je bio hrabar i veoma sposoban vojnik i ta pobjeda nad Crnogorcima mu je još više raznijela slavu po Bosni i šire. Od ovoga boja do 1840. godine Smail-aga Čengić nije zalazio u Drobnjake. Te, za njega kobne 1840. godine izašao je kupiti harač. Krajem jula, glavari drobnjački i seoski knezovi, održali su tajni sastanak, po jednima u manastiru Podmalinskom, a po drugima u kuli Čupića, na Dobrijem selima, i tu se dogovorili da ubiju Smail-agu. Tu svoju odluku saopštili su pismom, koje je vladici Radu ponio na Cetinje Mušo Cerović, a drugim pismom su pozvali u pomoć Moračane i drobnjačke uskoke, koji su uvijek bili protiv Turaka.

Vladika Rade se tome jako obradovao i obećao Drobnjacima pomoć u vojsci i oružju. U isto doba vladika je zamolio i moračke glavare, od kojih je bio najvažniji vojvoda Mina Radović, da skupe vojske i pomognu Drobnjacima smaknuti Smail-agu. Smail-aga je krenuo iz Lipnika sa svojom pratnjom. Imao je sa sobom samo oko 400 konjanika. Drobnjaci su bili riješili, Smail-agu navesti do Mljetička, sela blizu uskočkih drobnjačkih sela, nadomak Morače s namjerom da tu izvrše napad. Smailagini momci su bili svi na konjima i bili su dobro naoružani, dok su Drobnjaci bili višebrojniji, a većinom su imali šešane i pokoju malu pušku.

Smail-aga se odlučio i krenuo je 6.oktobra i istoga je dana rano stigao na Mljetičak. Uz Smail-agu su bili su Ahmet Bauk, Ečez Đečević i Hodža Mušović iz Nikšića, a od Drobnjaka bili su knez Hamza, vojvoda Šujo i Filip Žugić. Novica Cerović, jedan od glavnih zavjerenika, vratio se istog dana u Tušinu, s nalogom da prikupi uskoke i privede Moračane, i da na dani znak napadne. Dan za napad bio je utvrđen za 7.oktobar 1840. godine. Smail-aga je predosjećao opasnost, a u isto vrijeme se pribojavao Drobnjaka, pa je sam s Ahmetom Baukom, knezom Hamzom i vojvodom Šujom, kojima je mnogo vjerovao, određivao ljude na stražu.

Osim Bošnjaka oko Smail-agina šatora bili su za stražu određeni pravoslavci od njegova golemog povjerenja, momci koje je jako pazio i kojim je davao šakom i kapom, i to Mijo Godijelj s Godijelja, Dimitrije Kovijanić s Pošćenja i Milić Tomić s Previša, tri najbolje nišandžije u plemenu, s naređenjem, da oni ubiju Smail-agu čim napadnu uskoci i Moračani i počne boj. Za starješinu straže pod planinom, prema Tušini, bio je određen vojvoda Mujo s nalogom, da održava vezu s Novicom i uskocima i Moračanima, koje je predvodio vojvoda Mina Radović i koji su se već bili prikupili u Tušini. Utvrđeno je bilo, da zavjerenici napadnu pred zoru. Poslije izvjesnih nesporazuma između Drobnjaka i Moračana oko vođstva vojska je krenula i na jedan sat pred zoru napala Smail-agin tabor. Smail-agini momci koji su se nalazili u njegovoj neposrednoj blizini izgubili su glavu u panici. Smail-aga im je doviknuo: “Brnjaša mi privedite!” (tako mu se konj zvao) i u tom je pao, pogođen od pušaka iz njegove najbliže okoline. Drobnjaci i Smail-agina vojska su se izmiješali i nastade prava klaonica. Drobnjaci i Moračani su iskoristili faktor iznenađenja i tu na licu mjesta posjekoše osamdeset i jednog Smailagina vojnika. Njihove su glave odnesene u Tušinu i Moraču, a Smail-agina glava odnesena je na Cetinje vladici Radu, više na sljedećoj strani>>

Pages: 1 2 3