Čerkezi ili Cirkasijci su narod koji potječe sa sjeverozapadnog Kavkaza. Sebe nazivaju Adygé, Adyghe i Adiže, što značigorštaci ili, prema nekim tumačenjima,stanovnici obale. U starijim ruskim izvorima poznati su kao Dzihurš, Kosogi ili Kasagi. Postoji 12 čerkeških plemena: Abadzehi, Bezlenjevci, Bžeduhi, Hatukajevci, Jagerukajevci, Kabardinci, Mamhegi, Natuhajci, Šapsugi, Termigojevci, Ubihi i Žanejevci. Po vjeroispovijesti su većinom muslimani suniti, a govore čerkeškim jezikom koji spada u sjeverozapadno-kavkasku porodicu jezika. Na svijetu ih ima oko 4 milijuna. Većinom žive na teritoriju Turske i Rusije, manjim dijelom na Levantu i u Mezopotamiji, a postoji i dijaspora s oko 50.000 pripadnika u Europi i SAD-u.
Pretci Čerkeza živjeli su na Kavkazu već u 3. tisućljeću pr. Kr., a prvo neovisno čerkeško kraljevstvo spominje se oko 400. pr. Kr. Nažalost, o njemu ne postoji gotovo nikakvih podataka osim da je trgovalo s grčkim crnomorskim kolonijama. Početkom 5. stoljeća domovinu Čerkeza napao je prvi val osvajača. Prvo su ih podjarmili Bugari, zatim Kazari, pa Alani. Od 10. do 13. stoljeća bili su pod utjecajem Gruzijaca, od kojih su preuzeli kršćanstvo, a zatim su ih osvojili Tatari. U 15. stoljeću dio Čerkeza prelazi na islam te se uključuje u mamelučke postrojbe u Egiptu, koje su tamo osnovale Mamelučki sultanat. Izloženi stalnom ugnjetavanju Tatara, sredinom 16. stoljeća podredili su se ruskom caru Ivanu IV. Groznom. Tijekom idućeg stoljeća potpadaju pod utjecaj Tatara i Osmanlija te ih većina prelazi na islam. Mnogo se Čerkeza naselilo diljem Bliskog Istoka, posebno nakon što su krajem 18. stoljeća Rusi izvršili invaziju na njihovu domovinu. Unatoč snažnom i dugotrajnom otporu, Čerkezi su do 1864. poraženi i uključeni u Rusko Carstvo te prisilno raseljeni na šire podrulje. Pritom je poginulo i prognano na stotine tisuća Čerkeza, prema nekim procjenama čak 1,5 milijuna, tj. tri četvrtine ukupnog stanovništva. Stoga je u novije vrijeme pokrenuta inicijativa da se taj čin obilježi kao genocid.
Čerkezi su u kronikama opisani kao ratoborni i agresivni, izuzetno ponosni, iskusni i hrabri ratnici, krajnje osvetoljubivi i podmukli, skloni razbojništvu i prijevarama. Takvim opisima, naravno, treba pristupiti s određenom dozom skepse. Osmanlije su ih preselili na mnoga granična područja svoga carstva. Hrvatski su se vojnici sukobljavali s Čerkezima u oba svjetska rata – u Prvom su bili dio ruske vojske, a u Drugom su bili dio njemačkih okupacijskih snaga. U oba slučaja zapamćeni su kao vješti, ali vrlo okrutni ratnici. Treba, međutim, imati na umu da su u oba rata zbog neupućenosti svjedoka pripadnici drugih naroda često označavani kao Čerkezi.
Autor: Boris Blažina
Komentariši