Srpski kurs. Austrougarska uprava nije imala jasno izgrađen stav u pogledu vođenja nacionalne politike u Bosni i Hercegovini. Načelno je ona željela spriječiti širenje srpske i hrvatske nacionalne politike u Bosni i Hercegovini, pa je u tom smislu i uklonjen Filipović sa mjestazemaljskog poglavara. Međutim, iako je srpska nacionalna misao bila mnogo raširenija i jača, Kallay je ocijenio da ona u Bosni i Hercegovini još uvijek nije dostigla za Monarhiju opasan nivo.
Uz to, Austro-Ugarska je sa Kraljevinom Srbijom imala potpisanu tajnu konvenciju po kojoj se Srbija obavezuje daneće dozvoliti nikakvu propagandu prema Austro-Ugarskoj.Zato je Kallay bio dosta liberalniji prema srpskom imenu u Bosni, pa je dozvolio njegovu upotrebu, a vlasti su čak pokrenule i list Prosvjeta,štampan ćiriličnim pismom.
Taj srpski kursupotpunjavaoje civilni adlatus, mađarski plemić srpskog porijekla, baron Fedor Nikolić.On je inače bio po majci unuk Miloša Obrenovića, od kojeg je naslijedio posjede u Banatu, te rođak tadašnjegkraljaSrbijeMilana Obrenovića. Također je bio i član Gornjeg doba mađarskog parlamenta.
Iako je bio srpskih korijena, srpsko-pravoslavno građanstvo u Bosni i Hercegovini ga nije prihvatilozbog njegove prorežimskepolitike.Kallay je preko Nikolića pokušao zadobiti povjerenje srpskih građanskih krugova u Bosni i Hercegovini, ali taj projekat nije uspio. Nikolić je otišao iz Bosne 1886. godine, otvarajući prostor za Kallayevu novu nacionalnu politiku.Bošnjaštvo.
Benjamin Kallay je među bosanskohercegovačkim stanovništvom pokušao razviti ideju zemaljske posebnosti i pripadnosti u nacionalnom smislu.Sve stanovnike Bosne i Hercegovine označio je kao Bošnjake bez obzira na vjeroispovijest, zbog čega je imao mnogo kritika. No, kako je oni sam bio historičar, imao je jake argumente da brani svoje tvrdnje.
Pokušavao je objasniti da se bosanskohercegovačko stanovništvo razlikuje samo po vjeri, a da su svi ustvari Bošnjaci koji govore bosanskim jezikom.Ovo nije bio prvi pokušaj stvaranja narodnog identiteta. Nešto slično, doduše tada još uvijek nejasno, pokušale su provesti osmanske vlasti u vrijeme djelovanja Omer Lutfi-paše u Bosni. Pravim začetnikom ideje interkonfesionalnog bošnjaštva smatra se Topal Šerif Osman-paša, najistaknutiji osmanski namjesnik u Bosni u XIX stoljeću.
Tada su osmanske vlasti pokušale izgraditi građansko društvo u Bosni i Hercegovini, a u skladu s tim bile su i upravne reforme, koje su odgovarale ideji o autonomiji Bosne, kako je pisao list Bosanski vjesnik.Međutim, sa svih strana bilo je problema u ovoj ideji. Muslimani su je teško prihvatali jer je podrazumijevala njihovo izjednačavanje sa katolicima i pravoslavcima. Uz to, srpska i hrvatska nacionalna ideja su već počele uzimati maha i u Bosni i Hercegovini.Kršćani su je, osim širenja svijesti o srpskom i hrvatskom identitetu, također teško prihvatali jer je ideja bila dosta nejasna u pogledu predosmanskog, srednjovjekovnog periodabosanske historije, što je bilo potpuno suprotno od onoga što su radili stvaraoci srpke i hrvatske nacionalne ideje, koji su u srednjovjekovlju pronalazili argumente za svoje ideje.Pokušaj jačanja bošnjačke nacionalne svijesti obilježen je pokretanjem i djelovanjem lista Bošnjak.
On je pokrenut 1891. godine po ideji Mehmed-beg Kapetanovića. Među muslimanskom elitom Mehmed-beg je bio vjerovatno najširih vidika i bio je jedan od23rijetkih kojima je bio jasan značaj nacionalnog identiteta. Prvi brojlistaizašao je 2. jula1891. godine, a list je imao cilj da suzbije širenje hrvatskog i srpskog nacionalnog imena među muslimanima, te da se suprotstavi njihovoj propagandi.
U listu senavodilo da „(…) nikad nećemo zanijekati da nijesmo od jugoslovenskog plemena,“ ali da „(…) ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili pradjedovi i ništa drugo.“ Na pojavu Bošnjakai njegovo pisanje veoma oštro je reagovala srpska i hrvatska štampa. Između Bošnjakai srpskih i hrvatskih listova nekoliko godina je vođena rasprava o nacionalnim pitanjima. Jedno od ključnih je bilo pitanje jezika.
Iako je nebrojeno mnogo spomena naziva bosanski jezikiz prošlosti, srpska i hrvatska štampa su uporno negirali postojanje tog jezika. Međutim, vlasti su priznavale bosanski jezik kao službeni. Kallay je insistirao na tom terminu, a pomogao mu je i bečki profesor Vatroslav Jagićsvojim govorom u Reichsratu1896. godine.S obzirom da je 1883. usvojen Vuk-Daničićev pravopis, jezik u Bosni i Hercegovini je službeno nazivan bosanskim, tako da je1890. godine štampana Gramatika bosanskogajezika, koja je doživjela više izdanja latiničnim i ćiriličnim pismom.
Međutim, nastojanja Bošnjakai Kallayevog režima nisu urodila plodom. List se okrenuo isključivo muslimanskom dijelu stanovništva nakon što je postalo jasno da interkonfesionalno bošnjaštvo nije moguće. Ne samo da pravoslavno i katoličko građanstvo i seljaštvo nije prihvatalo bošnjačko ime, ni mnogi muslimani ga nisu prihvatili. Jedan razlog je taj što su mnogi muslimani gledali na list i Mehmed-bega Kapetanovića kao na režimske instrumente, pa su odbijali sve što dolazi sa te strane, uključujući i potrebu nacionalnog izjašnjavanja. Drugi razlog je staleška podijeljenost bošnjačkog naroda, jer je list navodio da muslimansko plemstvo treba voditi cijeli narod.
Tu treba spomenuti i psihološki faktor, jer su muslimani tada osjećali da im je ugroženvjerski identitet, pa su pokušavali očuvati svoju vjeru, jer ih je ona razlikovala od drugih. Iako je izlazio do 1910, list Bošnjakje slabioveć od 1895, a od 1900. nije igraonikakvu ulogu i nije predstavljaaalternativu nacionalnim pokretima u Bosni.
Ta izgubljena bitka za nacionalni identitet skupo je plaćena, jer su austrougarske vlasti uvidjelerealnost i popustilepred srpskih i hrvatskim težnjama u pogledu jezika. Odlukom od 4. oktobra1907. dotadašnji bosanski jezik zamijenjen je srpsko-hrvatskimkao službenim jezikom u Bosni i Hercegovini. Vlasti su dozvolile muslimanima da nastave upotrebljavati termin bosanski jezik u svojim samoupravama i školama posebnom odlukom Zemaljske vlade od 29. novembra1907. godine.
Komentariši