Vrhunac moći Osmanskog Carstva: Bosanski junaci u osvajanju Egera i Kanjiže

Osnovni osmanski strateški interes bio je upravo osvajanje ta dva grada. Osmanlije su još 1552. opsjedale Eger (bosanski, Jegra ili Egra) čiji su se branitelji hrabro držali, bez obzira na velike žrtve. U kritičnom trenutku na gradske zidine su se ispele žene Egera koje su se ravnopravno borile sa muškarcima. Grad je odbranjen, a toj hrabrosti žena Egera poznati mađarski pisac Géza Gárdonyi posvetio je historijski roman Zvijezde Egera.

Krajem septembra 1596. utaborila se velika carska vojska pod Egerom. Vojsku je predvodio veliki vezir Ibrahim-paša, rodom iz Novog Sehera kod Maglaja. U vojsci je bio veći broj Bošnjaka, među kojima su se isticala dvojica Sokolovića, Hasan-paša i Lala Mustafa-paša, kao beglerbegovi Rumelije, odnosno Anadolije. Uz njih je bio i poznati hroničar i historičar deftedar Ibrahim Alajbegović-Pečevi. Poslije desetak dana opsade, Eger je 13. X 1596. bio prinuđen na predaju.

Nakon ovog uspjeha rat je ponovno uzeo nepovoljan tok po Osmanlije. Jake ugarsko-njemačke snage su u jesen 1598. počele opsadu Budima. Gradu su u pomoć pritekli paša Stolnog Biograda i smederevski sandžak-beg. Uprkos tome, svakog se časa očekivao pad grada.

Hrabrim i upornim braniocima pomogla je rana i jaka zima, koja je natjerala napadače da 8. XII 1598. dignu opsadu. U odbrani Budima tom se prilikom posebno istakao bosanski namjesnik i rođeni Bošnjak Hasan-paša Tiro, čije junačke podvige iz rata “po Unđurovini” slavi bošnjačka narodna epika.

Budim se, mada uz znatne gubitke u ljudstvu, spasio hrabrošću i srećom, ali je već bilo očigledno da je među Osmanlijama nastupio ratni zamor i zasićenje. O tome je juna 1599. veliki vezir Ibrahim-paša Novošeherlija otvoreno pisao sultanu. On je u pismu svu krivicu za dugi i mukotrpni rat bacio na umrlog Sinan-pašu Albanca, iza koga je ostalo “neizmjerno bogatstvo” od nevjerovatnih 500.000 dukata, kao “izraz njegove žudnje za dobrima, te njegova odricanja od tadašnjeg luksuza”.

Osmanski redovi su konsolidirani tokom 1599. pa je u ljeto naredne godine poduzet pohod na Kanjižu. U ovom velikom pohodu učestvovali su mnogi Bošnjaci, koji su uglavnom držali komandu nad osmanskom vojskom pod Kanjižom. Tu su bili veliki vezir Ibrahim-paša, rumelijski beglerbeg Lala Mustafa-paša Sokolović, Hasan-paša Tiro, kao namjesnik Pečuha, beglerbeg Dijarbekira Mahmud-paša, temišvarski beglerbeg Ahmed-paša Dugalić, defterdar Mehmed-paša Kljunović, zapovjednik Szigeta i Murat-paša Novošeherlija, bratić velikog vezira.

Sama opsada Kanjiže je bila mučnija i teža nego ijedna druga u ovom ratu. Zbog močvarnog položaja grada nisu se mogle lahko primijeniti ni mine niti opkopi. Vojska je od trstike pravila hasure, preko kojih se kroz močvaru dolazilo do samih gradskih zidina.

To je bio mukotrpan posao, jer je hasure trebalo svaki dan obnavljati. Opkoljenom gradu su pristigle u pomoć njemačke čete pod komandom lotarinškog vojvode Phillipea Mercoeura.

On se pred nadmoćnom osmanskom silom vrlo brzo i bez ikakve borbe povukao, čime je opkoljena posada izgubila svaku nadu. Njen zapovjednik Georg Paradieser je tada predao grad poslije 44 dana straha i mučne opsade.

Posada je slobodno napustila grad, sa cjelokupnom pokretnom imovinom, za čiji je prenos osmanska vojska dala tovame deve. U gradu je kao plijen ostalo pedeset velikih topova i 26 karteča. Osvajanje Kanjiže, o čemu je izvještaj napisao historičar Hasan-beg Zade, slavilo se u Carigradu puna tri dana i noći.

U Kanjiži je sa jakom posadom ostavljen Hasan-paša Tiro, dok su se veliki vezir i ostale paše i sandžaci povukli na zimovanje u Beograd i Banju Luku, kako bi bili na proljeće što bliže frontu. Jedino je janjičarski aga otišao u Carigrad. Habsburgovci su u proljeće 1601. pokušali sa znatnim snagama povratiti Kanjižu, kojoj je u pomoć upućen bosanski namjesnik Tatar Mehmed-paša.

Prije nego što je Mehmed-paša stigao sa Bošnjacima pod Kanjižu, uspio je Hasan-paša Tiro svojom odlučnošću, ratnom vještinom i lukavstvom suzbiti napadače. Bašagić smatra da je ovom odbranom Kanjiže Hasan-paša Tiro izvršio “možda najveće junaštvo, što ga je igda izvojštilo tursko oružje”.

Razni su “laskavci i ljubitelji lijepih umjetnosti” hvalili Mehmeda III, kao velikog vladara zbog osvajanja Egera i Kanjiže. U stvarnosti on je bio slabić kao i njegov otac i prethodnik, “mistički raspuštenik” Murat III. Upravo je Murat III svojim skretanjem i odustajanjem od osnovnih zakona Carstva pripremio put svom sinu Mehmedu III. To je bio put koji je usljed sultanove slabosti, nezrelosti i korumpiranosti, častoljublja i nesposobnosti većine njegovih vezira vodio opadanju moći Osmanskog carstva.

Opadanje Carstva ogledalo se prije svega u opadanju ratničkog duha. Već u novembru 1594, dok je sultan Murat III još bio živ, vratio se iz zimovališta u blizini fronta u Carigrad janjičarski aga, što je do tada bila nezamisliva stvar. Janjičarski aga se izgovarao da ni njegovi prethodnici nisu zimovali na drugom mjestu nego tamo gdje je sultan.

Da bi se podigao posrnuli ratnički zanos, rumelijskoj vojsci su u pomoć pozvani sirijski janjičari. Oni su sa sobom donijeli iz Damaska u Carigrad Poslanikovu svetu zastavu, kao jednu od najdragocjenijih relikvija”, koju je sultan Selim I zadobio prilikom osvajanja Egipta 1517. godine. To je također bilo do tada nezamislivo.

Bilo kako, sveta zastava je u pratnji hiljadu janjičara prenesena u tabor velikog vezira, gdje se pobjedonosno vihorila. Sam pogled na ovu zastavu ulijevao je snagu oduševljenim islamskim borcima. Vjerovalo se da se ova zastava za vrijeme bitke često sama od sebe razvija i snažno izvija uvis, kao da nošena krilima pobjede leti ispred ratnika.

Krajem ljeta i u jesen 1596. sultan Mehmed III je lično boravio sa vojskom na ugarskom ratištu. Samo deset dana poslije osvajanja Egera, vođena je velika bitka protiv ugarsko njemačke vojske u močvarnoj ravnici pored rijeke Körös, lijeve pritoke Tise u južnoj Mađarskoj. Bitka se vodila oko nadzora nad gazom kroz močvare.

Već se prvog dana bitke, 23. X 1596, kada su Osmanlije pretrpjele gubitak od hiljadu janjičara, stotinu spahija i 43 topa, vidjelo da ugarsko njemačka vojska ima premoć u ljudstvu i oružju. U takvoj situaciji sultan je sazvao ratno vijeće, na kojem je zagovarao povlačenje. Njegov lični učitelj i savjetnik Seadedin je s velikom rječitošću dokazivao da sultan mora ostati i tući protivnika u ravnici, jer bi bilo “nečuveno da jedan osmanski padišah bez razloga okrene leđa neprijatelju”.

Tako je sultan ostao. Trećeg, kritičnog dana bitke, već se jasno nazirala ugarsko njemačka pobjeda. Sultan se prvo nalazio u sredini, a zatim se povukao, u pozadinu osmanskog bojnog poretka. Seadedin je tješio malodušnog sultana da pobjeda traži istrajnost i da iza oluje dolazi razvedravanje. Mehmed III se u tim kritičnim trenucima svo vrijeme čvrsto držao svete zastave, odbacivši čak i Poslanikov ogrtač, kao najsvetiju relikviju sultanske riznice.

U posljednji trenutak, već malaksalim osmanskim četama, pristigao je u pomoć vezir Čikala (Džigal-oglu) sa 20.000 tatarskih konjanika. Nijemce i Ugare, koji su se već bili opustili i predali pobjedničkom slavlju i pljački, zahvatio je paničan strah. U sveopćem bijegu, ugarsko njemačka vojska je skoro potpuno sasječena, a u osmanske je ruke pao velik ratni plijen.

U ovom ratu sa Habsburgovcima pojavile su se prve značajne pukotine u osmanskom vojnom i administrativnom sistemu, i to u trenutku kada je na prijelazu iz XVI u XVII st. Carstvo bilo na vrhuncu moći. Kriza se najjasnije ogledala u pojavi do tada nezamislivih vojnih pobuna, kako u Carigradu tako i u raznim pokrajinama i zemljama Carstva. Dok su ranije demonstrirali samo janjičari, s ciljem da od novog sultana iznude veće plate, sada su se počele buniti spahije i drugi slojevi stanovništva.