Početak XIX stoljeća je vrijeme kada sultan Selim-han III pokušava spasiti državu od propasti, nastojeći da je reorganizuje i provede napredne reforme, protiv čega su se mnogi bunili. Također, to je vrijeme Napoleonovih ratova, pa se može reći da se početak ustanka smederevskih seljaka uklapa u jednu opštu sliku haosa u Europi u prvim godinama XIX stoljeća.
Vlast u Smederevskom sandžaku, neposredno pred početak ustanka, zapravo su imali lokalni jeničeri poznati kao dahije. Oni su iskoristili nemire u Osmanskoj državi i stvarno zagospodarili sandžakom. Samovoljno su ubirali poreze od seljaka. Sultan ih je nakratko istjerao iz sandžaka, ali su se brzo vratili. Osim smederevskih seljaka, nezadovoljstvo prema dahijama je dolazilo i od sloja tek izrastajuće sitne seoske buržoazije, uglavnom trgovaca, zatim seoskih kneževa, sveštenika, hajduka, ali i spahija i lokalnih muslimana, kojima su dahije također činili zulum. Jeničeri su se toliko osilili da su 1801. pogubili čak i smederevskog sandžakbega. Svojim bezobzirnim ponašanjem i samovoljom, jeničeri su navlačili na sebe mržnju skoro svih u Smederevskom sandžaku. Ona se nakupljala postepeno i dovodila do pripremanja pobune. Pripreme za ustanak su najaktivnije provođene u nahijama Kragujevac i Valjevo.
Povod i tok Prvog srpskog ustanka. Jeničeri su znali da se priprema ustanak. Kako bi zaplašili stanovništvo, početkom 1804. su preuzeli svu vlast u sandžaku i pogubili veliki broj ljudi: kneževa, sveštenika, buljubaša, trgovaca i dr. Taj događaj, poznat kao sječa knezova, bio je povod ustanka u Smederevskom sandžaku. Seoske stariješine, koje su izbjegle sječu, pozivale su seljake na oružje, hajduke da im se pridruže, te bivše habzburške vojnike, uglavnom iz Vojvodine. Ustanak je započeo kao buna protiv dahija, a ne protiv osmanske vlasti. Zato su u početku ustanici pozivali i lokalne muslimane i spahije da im se pridruže. Neki muslimani su se pridružili pobuni. Pozivali su i Austriju da interveniše i zagospodari Smederevskim sandžakom.
Vođe ustanka bili su seoske stariješine i preživjeli kneževi (knezovi). Oni su u Orašcu 14. II 1804. organizovali prvu ustaničku skupštinu. Na njoj je izabran vrhovni vožd, vođa ustanka. Ta čast i obaveza su pripali bivšem harambaši i buljubaši Đorđu Petroviću, nazvanom Karađorđe. On je od početka vođenja ustanka pokazivao namjeru da se u potpunosti osamostali Smederevski sandžak, a da on postane apsolutni vladar. Protiv toga je bila većina ostalih knezova i stariješina, pa se brzo pojavilo pitanje donošenja nekog zakonskog okvira unutar kojeg će ustanak djelovati (vidi Ustavno pitanje u ustaničkoj Srbiji).
Do kraja 1804. Smederevski sandžak je bio očišćen od jeničera dahija. Međutim, nije se smirivao. Vođe ustanka, na čelu sa Karađorđem, željeli su nastavili ustanak dok osmanska vlast u potpunosti ne bude uklonjena. Tada ustanak dobija nacionalnooslobodilački karakter, koji se uokvirio u borbi protiv Osmanske države i njene vlasti, kao i svega onoga što je bilo simbol prisustva osmanske vlasti, uključujući i lokalno muslimansko stanovništvo. Sa Prvim srpskim ustankom počinju masovna ubijanja i progon muslimana sa prostora današnje Srbije. Već u prvoj godini ustanka „(…) nož i puška ubijahu, što je muslimansko muško a što je žensko i djeca rastjerano je često golo i boso sa domaćih ognjišta (…).“ Centralne vlasti u
Istanbulu su vrlo brzo shvatile da ustanak zapravo nije eškija (lokalni nemiri manjeg obima) kako su prvobitno mislili, nego pravi ustanak protiv njihove vlasti. Pozivi za vojnu akciju su stalno stizali u susjedni Bosanski ejalet, čiji je valija trebao da okupi vojsku iz Bosne i porazi ustanike.
Vojska iz Bosne je nekoliko puta pokušavala, ali bez uspjeha. Najveći poraz je doživjela 1. VIII 1806. na Mišaru. Ustanak se sve više širio i prešao je granice Smederevskog sandžaka. Ustanici su planirali aktivirati i pravoslavce u Bosni, pa su zato pokušavali, i nakratko uspjeli preći Drinu. U međuvremenu, u plan je dolazila i Crna Gora, gdje su bili i ruski garnizoni. Od februara 1807. Rusija i Osmanska država su bile u ratu, tako da su i Crnogorci mogli učestvovati i pomoći smederevskim ustanicima. Cilj je bio udariti na Novi Pazar i presjeći vezu Bosne sa ostatkom Osmanske države, ali u tome nisu uspjeli. Spora i neodlučna reakcija centralne vlasti u Istanbulu, kao i nedovoljna aktivnost bosanskih begova i kapetana, dovela je do toga da ustanička vojska postigne velike uspjehe u prvim godinama ustanka. Oni su krunisani osvajanjem Beograda 1807. kojeg su morali napustiti predstavnici osmanske vlasti na čelu sa sandžakbegom. Nakon ulaska u Beograd započinje pokolj muslimana. Savremenik događaja, njemački historičar Leopold von Ranke, zabilježio je: „Dva dana su tražili (T)urke koji su žurili da se sakriju i ubijaju ih.
Ko je trećeg dana još bio živ – mahom siromasi, prosjaci, otpraćen je u Vidin. Neki su se pokrstili (…).“ Kako je i sam Ranke zapisao, taj događaj je stvorio nepremostiv jaz između Srba i (T)uraka. Ubrzo su i u samom Istanbulu shvatili kakve razmjere ustanak ima, pa je od šejh-ul-islama dobijena fetva o tome da je krv ustanika halal i da je dozvoljeno ubijati ih bez obzira na spol i dob.
I u Bosni se počinje spremati odlučnija akcija. Najprije su razoružani svi bosanski kršćani, za koje se znalo da će se pridružiti ustanku, jer se čekalo „(…) da Srbi stignu do Tuzle da će cijela Bosna listom ustati (…).“ Potom je bosanska vojska odbacila ustaničke snage preko Drine. Uslijedile su borbe na granicama i odbijanje ustaničkih napada u cilju spajanja ustanka sa Crnom Gorom. No, te akcije su još uvijek ciljale na suzbijanje ustanka na bosanskoj teritoriji, a ne na gušenje ustanka u susjedom sandžaku. Bošnjaci su tvrdili da se ejaletska vojska može dizati jedino kada se radi o odbrani zemlje (Bosne), a šta se sa carevinom događa to njih nije briga, a posebno ih se ne tiče što se u Šumadiji pobunila raja. Ustanici su do 1809. došli na vrhunac ustanka. Tek u proljeće 1810. bosanski begovi i ajani odlučuju intervenisati protiv ustanka u Smederevskom sandžaku.
Važan događaj došao je 1812. Naime, Rusija i Osmanska država su 28. V sklopile mir u Bukureštu. Rusija se našla te godine u opasnosti od francuske invazije, pa nije mogla da pomogne smederevskim ustanicima. Ipak, izborila se da Uzvišena Porta garantuje amnestiju za srpske pobunjenike. Zauzetost Rusije ratom sa Napoleonovom Francuskom dala je odriješene ruke Osmanlijama da riješe problem u svom pograničnom sandžaku. Spremala se odlučna akcija velikog vezira Huršid Ahmed-paše i novog bosanskog valije, Derendeli Silahdar Ali-paše. Ali-paša je pripremio veliku vojsku da konačno uguši ustanak. Vojska je prešla Drinu 26. VII 1813. i redom nanosila poraze ustanicima. Vojska je porazila ustanike kod Badovinaca, zatim zauzela Loznicu i Lješnicu i krenula na Zasavicu. Pad Zasavice je odredio sudbinu Šapca, u kojeg je bosanska vojska ušla bez otpora, a zatim u Beograd. Ulaskom u Beograd vojske iz Bosne, 5. X 1813, a potom i vojske sa istoka koju je vodio veliki vezir, završen je Prvi srpski ustanak. Karađorđe je pobjegao u austrijski Zemun, a potom u Besarabiju
Komentariši