Categories
Srednji vijek

Papske težnje za svjetskom vlašću

U početku su pape u mnogome zavisile od franačkih vladara. Ojačano papstvo je nastojalo da se te zavisnosti oslobodi, pa čak da se izdigne iznad svih vladara i feudalaca. Tako se još u doba Karolinga javila ideja o papskoj svjetovnoj vlasti. Kako bi se za to našlo opravdanje, u papskim kancelarijama su nastali razni falsifikati i legende.Historijska istraživanja su pokazala da su pape nakon V stoljeća svoju moć presudno širili pomoću krivotvorina.

Iz V i VI stoljeća potiče legenda o svetom papi Silvesteru, prema kojoj je car Konstantin Veliki dobio gubu, pa ga je papa Silvester čudesno izliječio, a onda mu je car iz zahvalnosti predao vlast nad Rimom i zapadnim zemljama. U VIII stoljeću, između 750. i 760. godine, na osnovu te legende je stvorena tzv. Konstantinova darovnica, prema kojoj je car prepustio papi Silvesteru odluku o svjetovnoj vlasti u zapadnoj polovini carstva. Tek u XV stoljeću su humanisti Lorenco Vala i Nikola iz Kuesa utvrdili da se radi o falsifikatu.

U Francuskoj je grupa falsifikatoraiz diplomatičkih krugovastvarala falsifikate, te ih pripisala Isidoru Merkatoru, a njihova zbirka sadrži 700 stranica gusto pisanog teksta.Ona obuhvata 115 totalno lažnih dokumenata rimskih biskupa iz prvih stoljeća, te 125 autentičnih dokumenata koji su naknadno iskrivljeni interpolacijom. Falsifikati su stvarani u korist biskupa i pape, koji sebe naziva „glavom kugle zemaljske“.Pseudoisidorovi falsifikatisu otkriveni tek u doba reformacije (Magdeburške centurije).

Osim toga, pojavila se i legenda je Isusov apostol Petar bio prvi biskup grada Rima i da je on papama, kao Božjim namjesnicima na Zemlji, dao starješinstvo nad čitavom crkvom. Papa Leon se pozivao na Petrovo naslijeđe koje, navodno, daje rimskom biskupu prvenstvo u odnosu na sve ostale biskupe.

On to zasniva na jednom pismu pape Klementa, po kojem je Petar u jednoj od svojih posljednjih ovlasti učinio Klementa svojim jedinim zakonitim nasljednikom. Međutim, utvrđeno je da je to pismo falsifikat koji potiče sa kraja II stoljeća, a da je na latinski prevedeno tek na prijelazu sa IV na V stoljeće.

U prvim stoljećima poslije Isusa ne može biti ni govora o nekom pravu rimske zajednice na prvenstvo, odnosno o njenom višem rangu u odnosu na ostale kršćanske zajednice. O rimskim biskupima prva dva stoljeća jedva da se zna nešto više od njihovih imena.

Sredinom III stoljeća jedan rimski biskup po imenu Stjepan se pozivao na zavještaj Petra prilikom spora sa drugim crkvama o boljim tradicijama, ali mu to nije pomoglo u njegovom slučaju. U vrijeme kada je slabila moć carstva Karolinga, papstvo je to počelo koristiti. No, papstvo nije raspolagalo vlastitima snagama koje bi sačuvale njen stečeni položaj.

Zapravo, papstvo je počivalo i razvilo se na karolinškom carstvu, pa kada je došlo do urušavanja carstva, zajedno sa njim se počelo rušiti i papstvo. Najprije je ono bilo prepušteno nasilju pojedinih kraljeva koji su se otimali za Italiju i carsku krunu.

Categories
Srednji vijek

Utjecaj crkve na bračne običaje

Crkvena koncepcija bračne ustanove se polahko izgrađivala, a temeljila se na tekstovima Starog zavjeta. U Knjizi postankanavodi se da je Bog stvorio ljudsku vrstu dvospolnu, a spolove je stvorio nejednakim. Naime, muškarac je imao prednost u odnosu na ženu, dok je žena stavljena u niži položaj. Ni ženidba nije mogla ukinuti nejednakost između muškaraca i žena.

Žena je, prema vjerovanjima kršćana, zavela čovjeka i on je zbog nje bio istjeran iz raja, pa stoga je ženi određeno da snosi naknadnu kaznu: nadmoć čovjeka i porođajne muke. Prema crkvenom učenju ženidba je nerazrješiva, odnosno nije dozvoljen razvod braka, osim u slučaju bludništva od strane žene.

Onaj koji želi postići kraljevstvo nebesko, tj. raj, treba da se odrekne ženidbe. Zapravo, ženidba nije zabranjena, već se dopušta kao lakše zlo. Ona je dopuštena zbog straha od činjenja bluda onima koji se ne mogu suzdržati. Čovjeku je dopušteno da se oženi kako ne bi ogriješio na veće zlo, ali je obavezan da se pristojno ponaša u braku.

            Prema sv. Jeronimu svako vjenčanje je prokleto. Ženidba se može opravdati jedino time što služi produžetku ljudske vrste. Međutim, brak sam po sebi je zlo. Po prirodi čovjek je bludnik, a osim toga muž postaje preljubnik ukoliko strasnije ljubi ženu, te od nje čini prostitutku.

Grgur Veliki je ljudsko društvo dijelio na dva dijela: elitu, tj. grupu „suzdržanih“, onih koji odolijevaju tjelesnim privlačnostima, i grupu oženjenih, koju čine ljudi koji se nisu odrekli ženidbe. Ovi drugi su, prema Grguru, niži i vrijedni prezira, jer je ženidba neminovno okaljana užitkom. Grgur Veliki je učio da je grijeh ženiti se.

Categories
Srednji vijek

Porijeklo Langobarda: Narod koji je naselio Italiju

Langobardi su germanski narod porijeklom iz Skandinavije. Njihovo osvajanje i naseljavanje Italije u VI stoljeću predstavlja konačan kraj političkih institucija Zapadnog Rimskog carstva. Njihova historija je ostala sačuvana kroz tradiciju. Ova kazivanja su zabilježena u tekstu poznatom kao Origo gentis langobardum, koji potiče iz VII stoleća i u glavnom izvoru za langobardsku historiju, djelu Historija Langobarda od Pavla Đakona sa kraja VIII stoljeća.

Tokom I stoljeća Langobardi su u zajednici sa drugim germanskim plemenim živjeli na području današnje sjeverozapadne Njemačke. U IV stoljeću Velika seoba naroda pokrenula ih je prema jugu. Izvori prenose da su, nakon što je Odoakar 487. godine uništio Rugijce, Langobardi zauzeli rugijsku zemlju na lijevoj obali Dunava nasuprot Noriku. Oko 505. godine su ih potčinili Heruli i prinudili ih da se presele na područje Panonske nizije između Dunava i Tise. Oko tri godine su plaćali danak Herulima, a onda su se oko 508. godine pobunili i potpuno oslobodili.

U narednih 60 godina glavni pokretač langobardskoe vanjske politike bilo je neprijateljstvo prema Gepidima. Justinijan je Langobardima ponudio zemlju u Noriku i zapadnoj Panoniji da bi time napravio protivtežu Gepidima, koji su neprestano uznemiravali krajeve na donjem Dunavu. Langobardi su tokom ove epohe bili vjerni carski federati. Godine 557/8. Avari, koji su stanovali u neposrednom susjedstvu Alana, poslali su u Konstantinopolis Justinijanu svoje prvo poslanstvo. Ono je uspjelo da isposluje godišnji danak u novcu, ali je obavezalo Avare na borbu protiv neprijatelja Carstva. Avari su vodili rat 558. do 560. godine tokom kojeg su pokorili Onoguze, Kurtigure, Utrigure, Zale, Hune i Sabire. Kod Anta su opljačkali bogat plijen i poveli brojne zarobljenike. Langobardski poslanici su upozoravali kagana Bajana da će, ukoliko Langobardi budu poraženi od Carstva i Gepida, moć njihovih neprijatelja porasti, pa će se okrenuti i protiv samih Avara.

Avarski kagan je odugovlačio pregovore da bi postigao što bolje uslove, pa je postavio zahtjeve da Langobardi prije početka vojnog pohoda moraju predati Avarima desetinu stoke koje posjeduju, a poslije pobjede Langobardima pripadamo samo polovina plijena. Najteži uslov je bio da se Langobardi odreknu svih dijelova zemlje Gepida, koja će u cjelini postati avarska. Poslanici kralja Alboina nisu imali drugog rješenja, pa su prihvatili ove avarske zahtjeve. Gepidi su se osjetili ugroženim sklapanjem avarsko-langobardskog sporazuma, pa su se obratili Konstantinopolisu za pomoć. No, novi car Justin II se odlučio za neutralnost.

Prije početka borbi između Gepida i Langobarda, Avari su izvršili upad na gepidsku teritoriju. Gepidi su pokušali da se suprotstave jednom pa potom drugom neprijatelju, ali za to nisu imali dovoljno snage. Već u sukobima sa Langobardima doživjeli su poraz, a kralj Kunimund je poginuo. Od njegove lobanje je langobardski kralj Alboin naredio da se napravio pehar za vino. Drugi dio gepidske vojske, koji je određen da zaustavi prodor Avara, također je bio potučen.Langobardski kralj panonsku teritoriju prepustio Avarima pod određenim uslovima. Poručio im je da će im prepustiti cijelu Panoniju ako Langobardi osvoje Italiju, ali ako ne, onda im Avari moraju vratiti Panoniju. Kako god bilo, Avari su nakon odlaska Langobarda odmah zauzeli Panoniju bez dogovora sa carem.

Langobardsko naseljavanje Italije

Kada su krenuli u osvajanje Italije, sa sobom su poveli saveznike, među kojima su glavni saveznici bili Saksonci. Poslije osvajanja Italije Saksonci su željeli da na svom dijelu zadobijene teritorije žive nezavisno i u skladu sa svojim zakonima. Međutim, Langobardi to nisu dozvolili, nego su zahtijevali da saveznici žive pod langobardskom vlašću i zakonima. Saksonci nisu željeli da se odreknu zakona i običaja svojih predaka, pa su napustili Italiju.

 Langobardsko osvajanje Italije počelo je 568. godine i bilo je samo djelomično. Za razliku od Ostrogota, Langobardi nisu nikada vladali cijelom Italijom. Nikada nisu držali Rim i Napulj, a Ravenu su osvojili tek pred pad svog kraljevstva. Italija je u langobardskoj epohi bila podijeljena između carske i langobardske vlasti. Osim toga, teritorije dvije sile nisu bile kompaktne i povezane.

Kralj Alboin je izvršio upad u Italiju 568. godine, a umro je 572. godine. Langobardi su tokom ove četiri godine zauzeli sjever Italije sa ligurskim i venetskim zaleđem. Na samom poluostrvu su osvojili Toksanu i poznata kao vojvodstvo Spoleto. Na jugu su zadobili prostranu teritoriju iz koje je izniklo vojvodstvo Benevento. Za vladavine kralja Agilulfa (590-616) počela je druga faza osvajanja. Međutim, Agilulfov plijen uglavnom su bili gradovi na sjeveru, kao što su Padova i Mantova. Treći period dolazi 40 godina kasnije, tokom vladavine kralja Rotarija (636-652). On je zauzeo primorsku Liguriju. Trideset ili četrdest godina kasnije, beneventanski vojvoda je osvojio Otranto i Apuliju, takozvanu petu Italije.

Neuspjeh Langobarda da zauzmu cijelu Italijupo svemu sudeći se može pripisati njihovoj malobrojnosti, ali postoji još jedna važna činjenica. Naime, Langobardi nisu poznavali pomorstvo. Nikada se nisu otisnuli na more niti izgradili neku flotu. To je bio ogroman nedostatak prilikom napada na gradove kao što su Rim i Ravena.

Langobardsko društvo

Langobardi su napali Italiju bez bilo kakvog obzira prema federatskim obavezama. Došli su kao otvoreni neprijatelji i nisu namjeravali da se nasele u svojstvu federata. Langobardska vladavina i uprava nije bila u vezi sa rimskim institucijama i langobardsko zakonodavstvo upravo to i pokazuje. Zakonik kralja Rotarija, koji je sastavljen sredinom VII stoljeća, sličan je salijskom, dok se razlikuje od vizigotskog i burgundskog zakona, tako da se može reći da je bio potpuno germanski.

 Što se tiče odnosa prema Rimljanima, Pavle Đakon navodi: „Ostatak rimskog stanovništva bio je podijeljen među langobardskim hospitima i morao im je plaćati danak trećine plodova sa zemlje“. Drugim riječima, instuticija poznata kao hospitalis obnovljena je u svom starijem obliku. Vlasnici zemlje su morali predavati trećinu svojih proizvoda, a ne odreći se trećine zemlje. Ove mjere su direktno pogodile sve rimske zemljoposjednike. Umjesto njihove zemlje, oni sami su bili podijeljeni među Langobardima, kojima su morali davati trećinu proizvoda, odnosno tribut. Rimski posjednici nisu postali dio langobardske klase aldija ili slugu, već su pripadali klasi langobardskih slobodnih ljudi. Koloni ili sluge su bili uključeni u langobardsku klasu aldija, a rimski robovi su prešli u istovjetnu klasu kao i langobardski robovi. Osnovni princip langobardskog sistema bio je jednoobraznost vlasti. Isti teritorijalni zakoni i uprava važili su za osvojene i za osvajače, koji nisu bili rimski, već langobardski.

U slučajevima kada su vlasnici bili pobijeni ili protjerani, a takvih je bilo mnogo, posjedi su prelazili u ruke vojvoda ili kralja. Vladari su ih davali svojim pratiocima da bi nagradili njihovu službu i obezbijedili njihovu vjernost. To su bila neotuđiva davanja, bez vremenskog ograničenja. Zbog toga je svako darivanje posjeda nekog vojvode umanjivalo njegovu imovinu. Langobardski vladari su vremenom uvidjeli nedostatke ovakvog sistema. Zato je u VIII stoljeću došlo do određenih promjena, pa kralj Liuptrand (712-744) ustupa zemlju na duži vremenski rok. Osim toga, on je ustupao praktično uživanje posjeda, ali bez ikakvog pravnog dogovora ili propisa. Takav posjed se mogao vratiti u bilo kom trenutku, osim ukoliko bi uživalac uspio da dokaže da ga je držao 60 godina.

Categories
Srednji vijek

MARKO KRALJEVIĆ službi sultana Murata

Marko Mrnjevčević, poznatiji kao Kraljević Marko bio je srpski kralj, koji je vladao u razdoblju 1371.-1395. u kraju oko Prilepa u današnjoj Sjevernoj Makedoniji. Marko je bio sin kralja Vukašina Mrnjavčevića, suvladara srpskog cara Uroša V koji nije imao djece, pa je samim tim Marko bio legitimni pretendent na srpsko carsko prijestolje.

Čuveni srpski junak koji se nije odvajao od svog konja Šarca i buzdovana kojim je navodno tukao Turke, ipak nije bio toliki heroj, jer je umro kao osmanski  vazal u boju protiv Vlaha.

U Maričkoj bici 26. septembra 1371, Osmanlije su porazili i ubili Vukašina. Poslije Maričke bitke, Marko Mrnjavčević je i formalno, umjesto svog oca, postao suvladar cara Stefana Uroša V i u tom statusu je bio do careve smrti (2. decembra 1371. godine), a poslije toga i jedini zakoniti vladar, ali srpski velikaši, koji su praktično postali nezavisni od centralne vlasti, nisu ni pomišljali da šesnaestogodišnjeg Marka priznaju za svog vrhovnog gospodara. Ostavši bez značajnog dijela vojske koja je izginula u borbi sa Osmanlijama, pa su okolni oblasni gospodari prigrabili znatne dijelove teritorije koju je Marko naslijedio od svog oca. Do 1372. Đurađ I Balšić zauzeo je Prizren i Peć, a knez Lazar Hrebeljanović Prištinu. Do 1377. Vuk Branković osvojio je Skoplje, a župan Andrija Gropa osamostalio se u Ohridu. Jedini značajni grad koji je Marko zadržao bio je Prilep. Tako je kralj Marko u stvarnosti postao samo jedan od oblasnih gospodara. Poslije tih događaja Marko nije imao izbora i bio je prinuđen da prizna vrhovnu vlast sultana Murata I čime je postao njegov vazal.

Kao takav, morao je učestvovati u osmanskim osvajačkim pohodima. Interesantno je da ne postoje pouzdani historijski dokazi o njegovom učešću u boju na Kosovu, iako su teritorije kojima je gospodario bile najbliži put ka Gazimestanu.

Godine 1395. Turci su napali Vlašku da bi kaznili njenog vladara Mirču I zbog upada na njihovu teritoriju. Centralna bitka odigrala se na Rovinama, 17. maja 1395. godine, a svoje živote izgubili kralj Marko Mrnjavčević i velmoža Konstantin Dragaš. Poslije njihove smrti Turci su zauzeli njihove oblasti i objedinili ih u osmanski sandžak.

Mimo historijskih činjenica, koje Srbi nisu nikada prihvatili, kraljević Marko je ostavio dubok trag u srpskoj srednjevekovnoj epskoj poeziji. Tako je kraljević Marko super junak u nivou Herakla, i on posjeduje nadljusku snagu, u stanju je stiskom šake istisnuti vodu iz suharka starog devet godina. Njegovovo omiljeno oružje je topuz od 66 oka (85 kg) i ima konja Šarca s kojim dijeli sve pa i vino. Kraljević Marko je vremenom izrastao u mitološku figuru, i tako postao nacionalni junak u narodnim predajama i pripovjetkama Bugara, Srba, Makedonaca, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Rumuna.

Opjevan je kao junak, zaštitnik slabih i nemoćnih, pravdoljubiv i milosrdan, mitski osnažen. U prostoru hrvatskih zemalja, najstariji zapis o Kraljeviću Marku je djelo pjesnika Petra Hektorovića. Hrvatski književnik Petar Preradović napisao je dramu „Kraljević Marko“, srpski književnik satiričar Radoje Domanović pripovjetku „Kraljević Marko, po drugi put među Srbima“, a pominje ga i Ivo Andrić u romanu „Na Drini ćuprija“. Najpoznatije pjesme ispjevane o Kraljeviću Marku, svakako su: „Marko Kraljević i Musa Kesedžija“, „Oranje Marka Kraljevića“, „Marko Kraljević ukida svadbarinu“, „Uroš i Mrnjavčevići“ i „Smrt Marka Kraljevića“, koju je zabilježio Vuk Karadžić.

Categories
Srednji vijek

Osnivanje Bosanskog sandžaka

Najstariju pouzdanu vijest o osnivanju Bosanskog sandžaka imamo kod Dursun-bega. Slično njemu izvještavaju i ostali osmanski hroničari Ašikpašazade i Mehmed Nešri. Prvim sandžakbegom Bosanskog sandžaka imenovan je Mehmed-beg Minetović što pouzdano znamo na osnovu osmanskih i dubrovačkih izvora. Prvobitno sjedište sandžakbega bilo je do jeseni 1463.g vjerovatno u Jajcu a dalje u Sarajevu.

            Prvobitnu teritoriju Bosanskog sandžaka činili su:

  1. raniji osmanski vilajeti i predjeli u staroj Raškoj: Zvečani, Jeleč, Ras, Sjenica, Moravica i Nikšić, koji su kasnije pretvoreni u istoimene nahije
  2. dio Bosne koji je pao pod osmansku vlast prije propasti kraljevstva:bosansko krajište ili vilajet hodidjed, odnosno vilajet Saraj-ovasi i vilajet Višegrad,
  3. ostale zemlje Pavlovića, bosanskog kralja i Kovačevića koje su osmanlije okupirali 1463.godine,
  4. i možda neki dio Hercegove zemlje koji su osmanlije zaposjele 1463.g

Ta se teritorija Bosanskog sandžaka nije se mogla dugo održati. Čim su osmanlije povukle se iz Hercegovine poduzeo je herceg akcije kako bi oslobodio svoje gradove. Svjesni opasnosti koja im je zaprijetila od Osmanlija, Mađari i Mlečani poduzeli mjere kako bi organizirali akciju za suzbijanje Osmanlija.

            Protuofaniziva saveznika počela je prvih dana oktobra 1463.g. Jedan dio ugarske vojske kretao se dolinom Vrbasa, a glavna, koju je vodio kralj Matijaš prešla je Savu kod Gradiške i napala na Ključ a odatle prema Jajcu. Njegovu akciju pomagali su sa juga herceg Stjepan i njegovi sinovi. Vladislav Hercegović oslobodio je jugozapadnu Bosnu i zatvorio pristup Jajcu a drugi hercegov sin, Vlatko, objavio je da ratuje u ime Mletaka i upao u oblast Pavlovića i Kovačevića te dospio u blizinu Srebrenice.

            Ugarske operacije za osvajanje Jajca počele su sredinom oktobra i trajale su do 26. Decembra kada je osmanska posada predala grad i stupila u kraljevu službu. Nakon pada Jajca predalo se više utvrda u donjoj Bosni. Da ne bi potpuno izgubio ovu zemlju, sultan je 1464.g ponovo došao u Bosnu i uputio se prema Jajcu. Sultan je pokušao na juriš zauzeti grad ali ni poslije više navala nije imao uspijeha u tome. U međuvremenu Matija Korvin je napao na sjeveroistočnu Bosnu sa namjerom da stvori odbrambenu liniju od Beograda do Jajca a njegov glavni cilj bio je Zvornik.

            Mađari su prvo zauzeli Srebrenik ali glavni cilj zauzimanje Zvornika ipak nisu postigli. Tako je Matija pod zvornikom doživio isto ono što je Sultan doživio kod Jajca. Rezultat ovog ratovanje bio je da je sjeverna Bosna došla pod ugarsku vlast, dok je sultanu ostala samo istočna i centračna Bosna. Matija Korvin je od osvojenih oblasti formirao i dvije banovine: Jajačku i Srebreničku.

            Tako je teritorija Bosanskog sandžaka već u prvim mjesecima postojanja znatno samnjena, na istoku i sjeveroistoku graničio je sa Smederevskim sandžakom koji je obuhvatao i teritoriji preko Drine( Srebrenicu, Zvornik, Kušlat i Šubin). Na sjeveru sandžak graniči sa ugarskim područjem. Manje su jasne tadašnje granice prema sjeverozapadu, zapadu i jugozapadu. Isto tako nije sasvim jasna situacija ni u Završju s gradovima Glamočem, Livnom i Duvnom. Nestalna je granca bila i u župi Skoplju.

Categories
Srednji vijek

Arapi prije objave islama

Arapi pripadaju grupi semitskih naroda, a pradomovina im je Arabija. Arabijsko poluostrvo se nalazi u jugozapadnoj Aziji i najveće je poluostrvo na svijetu sa površinom od 2 700 000 km2. To je suha i pjeskovita visoravan, ispresijecana velikim neprohodnim pustinjama. U pojedinim dijelovima Arabije se nalaze ipak vrlo plodni krajevi. Najvažniji gradovi na poluostrvu su Meka, Medina i Džida, koji se nalaze u pokrajini Hidžaz. Arapi su u historiji ostali poznati kao beduini – sinovi pustinje, uzgajivači dobrih konja, ali i vješti i sposobni trgovci, koji su u svojim karavanama prevozili raznoraznu istočnjačku robu u luke na Crvenom moru.

            Iz susjednih zemalja Arapi su upoznali kršćanstvo i judaizam. Međutim, najveći broj Arapa je bio vjeran tradicionalnoj idolopokloničkoj vjeri. Skoro svako pleme je imalo svog kumira, tj. idola, kome se klanjalo, a najpoznatiji su bili Hubel, Uza, Lat i Menat. Neki Arapi su obožavali i razne zvijezde, a Meka je bila mjesto gdje su se nalazili idoli skoro svih plemena. Oni su se nalazili u Kabi, glavnom mjestu arapskog hodočašća iz vremena prije islama.

            Priroda i položaj mjesta u kojem su živjeli, u velikoj mjeri, su uticali na karakter i način života Arapa. Bili su ponosni na ljepotu i bogatstvo arapskog jezika, pa su nastojali da ga što bolje očuvaju. Uz dobre osobine, Arapi su imali i one loše – bili su nagli i nestrpljivi, veoma osjetljivi i oholi. Osim toga, bili su jako ogrezli u hazardne igre. Arapi su živjeli plemenskim načinom života. Osnovni elementi društvenog ustrojstva su bili porodica, rod, pleme i savez plemena. Poglavar arapskog plemena, šeik, je stariješina, prvak među glavarima porodica i rodova. On je uglavnom bio iz najuglednije porodice u plemenu.

Bavili su se stočarstvom, najviše su uzgajali deve, konje, ovce i koze. Plemena sa stadima su stalno bila u pokretu prema novim terenima za ispašu. U oazama, plodnom zemljištu sa vegetacijom i vodom, razvijena je bila i zemljoradnja. Arapi su se značajno bavili trgovinom, ali i pljačkanjem i napadima na trgovačke karavane sa robom, koji su preko Arabije iz Europe odlazili prema Indiji i Kini i obratno. Po načinu života se dijele na hadarije i bedevije. Hadarije su bili stanovnici gradova i sela koji su se bavili trgovinom, zanatima i poljoprivredom, dok su bedevije živjele nomadskim načinom života, skitajući sa stadima po arapskim pustarama. Oni su živjeli veoma jednostavnim načinom života, hraneći se hurmama, sirom, mesom i mlijekom.

            O pismenosti Arapa prije objave islama ne može se uopšte govoriti. Rijetki su bili oni koji su znali čitati i pisati, zbog čega su sve svoje događaje prenosili usmenom predajom, uglavnom u pjesmama i pričama.To je imalo veliki uticaj na razvijanje sposobnosti pamćenja kod Arapa. Oni su mogli doslovno zapamtiti cijelu pjesmu ili govor kada bi to samo jednom čuli.Pismenost kod Arapa se najprije pojavila u Jemenu, a pismo se zvalo musned. Iako se Arapi u predislamsko doba nisu bavili naukom i umjetnošću, jezik im je bio dosta razvijen. Naročito im je bilo razvijeno pjesništvo, kome su pridavali veliki značaj. Dok su se Arapi Sirije, Jemena i Iraka bavili trgovinom i češće dolazili u dodir sa kulturama drugih naroda, Arapi Hidžaza su ostali odsječeni od ostatka svijeta zbog neprohodnosti tla. To im je omogućilo da sačuvaju svoju slobodu, jer ih ni najveći osvajači nisu mogli osvojiti.

Društvene, ekonomske i moralne prilike

            Prije pojave islama među Arapima su bili rašireni brojni poroci i loše osobine. Moral je bio veoma nizak, zlikovci su vladali, pogaženi su bili i Božji zakoni i ljudsko dostojanstvo. Arapi su bili razjedinjeni, živjeli su bijedno, bez ikakve snage koja bi ih ujedinila. Čamili su u neznanju, obožavali kipove koje su sami gradili, ubijali su svoju žensku djecu bojeći se bijede i siromaštva.

            Meka je Arapima bila trgovački, a ujedno i duhovni centar. Na Ukazu u blizini Meke su održavani godišnji vašari. Postojalo je hodočašće, koje je pomoglo razvoju mekanske trgovine, pa se većina mekanskog stanovništva bavila upravo tom granom privrede. U vrijeme hodočašća među plemenima je vladao mir i obavljala se međusobna razmjena i trgovina.

Konzumiranje alkohola, kockanje, pljačka, nasilje, oholost, podmuklost su bili veoma rašireni. Žena je kod Arapa smatrana običnim predmetom, muškarac je mogao imati koliko god je želio žena i mogao ih je otjerati kada bi to poželio. Udovica je nasljeđivana kao i sva ostala imovina preminulog. Jedna jedina riječ mogla je među Arapima izazvati ratove, koji bi trajali godinama i u kojima bi poginuo veliki broj ljudi, tako da su pojedina plemena dolazila na rub propasti. Također je bila prisutna i krvna osveta.

            Među bogatašima Meke je bilo rašireno lihvarstvo i rad sa kamatama. Te kamate su ponekad bile čak i 100%. Kod pozajmice i duga vladali su običajni propisi, na osnovu kojih su dužnici postepeno upropaštavani i padali u dužničko ropstvo. Pokvarenost i gramzivost za novcem bila je tolika da su lihvari često prisiljavali dužnike da im omoguće blud sa njihovim ženama i kćerkama. Mnogi dužnici su bivali prinuđeni da pobjegnu u pustinju i da se pridruže razbojnicima jer nisu mogli vratiti dugove. Pored lihvarstva je vladalo i nepoštenje među trgovcima, koji su varali prilikom mjerenja. Milosrđe i dobročinstvo prema siromašnima je bilo potpuno zanemareno. U takvim okolnostima se pojavio u Meki čovjek po imenu Muhamed, za kojeg muslimani vjeruju da je posljednji Božji poslanik.

Categories
Srednji vijek

Mračno doba crkve i legenda o “papisi Ivani”

Cezar Baronius († 1607.) je za razdoblje od 880. do 1046. godine koristio naziv saeculum obscurum, tj. „mračno doba“.

Tokom XIII stoljeća je nastala legenda o „papisi Ivani“. Prema toj legendi, neka djevojka iz Majnca je studirala u Atini preodjevena u mladića, zatim je posjetila Rim, gdje su je nakon smrti Leona IV 885. godine izabrali za papu.

Prevaru su primijetili tek kada je djevojka, u trećoj godini svoje vladavine, prilikom jedne procesije u Lateran, rodila dijete i na mjestu umrla.

Naučno je dokazana neistinitost ovog događaja, jer je neposredno poslije Leona IV, 885. godine, na papski tron došao Benedikt III.

Categories
Srednji vijek

Odnos Slavena prema starosjediocima

Slaveni koji su se naselili u Istočne Alpe i na Balkan su tamo, naravno, zatekli stanovništvo koje je tu živjelo od ranije. Alpski Slaveni su naselili zemlje koje su uglavnom bile naseljene romanizovanim Keltima i Ilirima. Ovi ljudi su još od ranije bili pod tuđinskom – germanskom vlašću, a odnos Germana prema njima nije bio zadovoljavajući.

Međutim, stvari su za njih postale još gore kada su došli Slaveni, koji su prema njima daleko okrutnije postupali. S obzirom da su Slaveni počeli praktikovati i ropstvo tokom osvajanja Balkana i Istočnih Alpa, nije isključeno da su zatečeni stanovnici Istočnih Alpa postali robovi Slavenima. Romanizovani Kelti i Iliri su zato bježali preko granice na teritoriju koju su Germani kontrolisali jer su Germani prema njima bili manje okrutni, ali i zato što su sa Germanima od ranije imali kakve-takve odnose, pa su se lakše mogli sporazumiti sa njima, nego sa novim krvoločnim osvajačima.

Na Balkanu su Slaveni zatekli mnogo više lokalnog stanovništva, ali i raznovrsnije etničke grupe. U istočnim dijelovima Balkana, uz Crno more, uglavnom su živjeli romanizovani Tračani, Ilirotračani i Grci. Slaveni su ih porobili, dio protjerali, dio uništili, a sa preostalim dijelom se vremenom stopili. Pored Slavena, uz obale Crnog mora su se naselili i Bugari. Miješanje svih ovih etničkih zajednica dovelo je do izrastanja novog naroda koji je bio tračko-slavenskog-bugarskog porijekla, a zadržao je staro ime Bugari. Pri tome treba razumjeti da ti Bugari, koji su nastali miješanjem sa Slavenima i romanizovanim Ilirotračanima nisu isti oni (Proto)Bugari koji su postojali ranije i koji su sa Slavenima vodili napade na Bizant.

U zapadnim i središnjim dijelovima ostrva, te djelomično prema jugu, Slaveni su zatekli brojno romanizovani ilirsko stanovništvo. Nije sigurno da li su zatekli i one Ilire koji se još nisu bili romanizovali. Prema ilirskom stanovništvu Slaveni također nisu imali previše obzira.

Veliki dio autohtonog stanovništva je uništen, dio je protjeran, jedan dio se uspio sačuvati i vjerovatno se vremenom asimilirao sa većinskim Slavenima. Slaveni su u svom naletu protjerivali Ilire sa ravničarskih predjela u planine, tako da se u planinama najviše sačuvalo autohtonog stanovništva. Pored toga, masovnih uništavanja su se sačuvala i ostrva i pojedini priobalni dijelovi, pa se i tu dosta autohtonog stanovništva održalo.

U unutrašnjosti poluostrva zatečene su još i etničke zajednice pod imenima Arbanasi i Aromuni. Vjerovatno pod pritiskom slavenskih talasa naseljavanja, Arbanasi su iz Dardanije (oko današnjeg Sandžaka, Kosova i južne Srbije) krenuli južno i prema jonskim i jadranskim obalama, te se naselili u dijelovima današnje Albanije. Taj Arbanum kojeg su stvorili nije bio čisto arbanaški, jer su dijelove današnje Albanije naselili i Slaveni u manjoj mjeri.

Na krajnjem jugu poluostrva Slaveni su susreli autohtono grčko stanovništvo. Iako su pojedina slavenska plemena naselila Makedoniju i Grčku, ipak se na krajnjem jugu Slaveni nisu izdvojili kao vodeća snaga. Vjerovatno je njihova malobrojnost u odnosu na većinsko grčko stanovništvo dovela do kontraasimilacije.

Naime, na cijelom Balkanu Slaveni su bili ti koji su asimilirali zatečeno stanovništvo, tako da je slavenski kulturni, etnički, jezički element preovladao. Međutim, u grčkim oblastima Slaveni nisu bili u stanju da isto to postignu, pa su vremenom Grci asimilirali Slavene. Slično se desilo i sa Arbanasima – oni su se sačuvali i preživjeli su slavensku asimilaciju, tako da su i do danas ostali posebna etnička zajednica u vidu albanskog naroda.

Slaveni su od zatečenog stanovništva preuzimali pojedine kulturne i onomastičke elemente, tako da se u slavenskim jezicima našlo i ponešto iz jezika domorodaca. Međutim, teško je utvrditi iz kojeg jezika su preuzete pojedine neslavenske riječe jer današnja nauka je vrlo malo odgonetnula stare ilirske ili tračke jezike.

Pojedina plemena su svoja imena zadržavala, kao što su Srbi, Hrvati, Glamočani, Duljebi i drugi, koji su i mjestima na kojima su se naselili dali ime po sebi. Sa druge strane, postojala su i plemena koja su za sebe uzimala teritorijalna imena, odnosno nazivali su se po oblasti u kojoj su se naselili, pa smo tako dobili Zahumljane (Zahumlje, Hum), Travunjane (Travunija, Trebinje), Konavljane (Konavle), Dukljane (Duklja, rimska Dioclea), Neretljane (Neretvanska oblast), Strumljane (rijeka Struma) i druge, a oni Slaveni koji su se naselili u makedonskim oblastima su sebi uzeli ime po staroj bizantskoj provinciji Makedoniji – prozvali su se Makedoncima. Makedonci (kao makedonski Slaveni) i do dan-danas se spore sa Grcima po tom pitanju.

Categories
Srednji vijek

Borba protiv Bizanta u prvoj polovini VI st.

Početak VI stoljeća Slaveni su dočekali na lijevoj obali Dunava, gdje su se naselili u velikim masama. Dunav je bila granica Istočnog Rimskog carstva i barbarskih naroda. Već od početka VI stoljeća Slaveni učestvuju u napadima na carstvo.

Njihov prvi zabilježeni napad pada u vladavinu cara Justina (518-527), a bio je neuspješan. Napade obnavljaju već u prvim godinama vladavine sljedećeg cara, Justinijana (527-565). Tada su izvršili napad u savezu sa Bugarima, ali je i on bio neuspješan. Tridesetih godina VI stoljeća Slaveni nisu uspjeli nanijeti ozbiljne probleme Bizantincima, a čak se dešavalo da bizantske vojskovođe vode carsku vojsku preko Dunava na slavenske teritorije. No, situacija se vremenom mijenja.

Prvi uspjeh Slaveni i Bugari postižu 540. godine, kada su uspjeli probiti odbranu na Dunavu, nastavili su duboko u poluostrvo prodirati i stigli su sve do Konstantinopolisa. Četrdesetih godina nastavljaju sa pljačkaškim pohodima u kojima su imali sve više uspjeha. Trakiju su opustošili 545. godine, a dvije godine kasnije Ilirik sve do Drača.

Bizantska vojska tada je već izbjegavala otvorene sukobe sa Slavenima. Godine 550. vode još jedan veliki pohod i stižu do egejskih obala. Pohodi su do tada bili isključivo pljačkaškog karaktera sa jednostavnim planom: provaliti, opljačkati i povući se preko Dunava. Međutim, 550. na 551. Slaveni su prvi puta prezimili na bizantskoj teritoriji i to je bilo njihovo prvo duže zadržavanje južno od Dunava.

Nakon toga uslijedio je kraći predah, pa nekoliko godina nisu vođene bitke, vrlo vjerovatno zato što su Slaveni imali velike zalihe skupljene iz prethodnih pohoda. Borbe su obnovljene tek kada su se pojavili Avari 558. godine.

Uspjesi Slavena četrdesetih godina VI stoljeća uveliko su uslovljeni nemogućnostima Istočnog carstva da se punom snagom brani od tih upada. Naime, carstvo je tada bilo u veoma teškoj vanjskopolitičkoj situaciji, kako na istoku, tako i na zapadu. U Africi je već odavno vođen rat protiv Vandala, a od 535. godine vođen je rat i protiv Ostrogota u Italiji. Oba rata su dobijena, ali uz veliku cijenu, jer su ogromna sredstva potrošena tokom dugogodišnjih iscrpljujućih ratova. Uz to, na istočnim granicama je vođen rat protiv Perzijanaca, tako da su carstvo nije moglo svu svoju vojnu moć usmjeriti ka zaustavljanje slavenskih prodora.

Categories
Srednji vijek

Feudalno društvo na Istoku

Istočno Rimsko carstvo preživjelo je masovne seobe koje su srušile Zapadno carstvo. Međutim, ono nije pošteđeno u potpunosti, pa je i unutar samog Istočnog carstva dolazilo do imanentnih promjena. Ono što su Germani bili Zapadnom, to su Slaveni, Avari, Bugari i drugi narodi bili Istočnom carstvu. Masovno naseljavanje Slavena na Balkan u VII stoljeću zahtijevalo je određene izmjene dotadašnjeg privrednog i društvenog poretka u bizantskom društvu.

Kako su Slaveni dolazili na Balkan, oni su organizovali svoje opštine. Reformu povodom prisustva Slavena na Balkanu proveo je car Heraklije (610-641) tako što je donio „Zemljoradnički zakonik“. Taj zakonik priznaje seoske opštine kao zasebene zajednice koje imaju unutrašnju autonomiju, ali vrhovnu vlast carstva moraju poštovati. Uz to, moraju plaćati danak državi, a šume, pašnjaci i vode na njihovom području ostaju kolektivno vlasništvo.

U vezi sa novim zakonima, uveden je i novi sistem unutrašnjeg uređenja. Naime, carstvo je podijeljeno na nove upravno-teritorijalne jedinice teme, na čijem čelu su stajali stratezi (strategos). Unutar tema zemljišne posjede su dobijali vojnici, pa je na taj način stvorena nova klasa vojnika-zemljoposjednika koji su dobili ime stratioti. Ti vojnici su bili obavezni da sami obrađuju zemlju, da održavaju svoje naoružanje, da sami snose troškove rata i da se odazovu ako budu pozvani.

Stratioti su također postajali i sitni zemljoposjednici i slobodni seljaci. Tematsko uređenje podiglo je vojnu moć carstva i pospiješilo državnu upravu. S obzirom da je država bila nanovo podijeljena, bilo je potrebno izmijeniti i državnu upravu, pa su u državnoj upravi teme predstavljane po logotezijama – ministarstvima, na čijem čelu su stajali logoteti, a najviši od njih je imao naslov dromos, čija funkcija odgovara današnjoj funkciji premijera, tj. predsjednika vlade. Na taj način učvršćena je moć vojničko-zemljoposjedinčke aristokratije, a slobodno seljaštvo je dovedeno do propasti.            

Uporedo sa jačanjem feudalne klase na Zapadu, jačala je i feudalna klasa na Istoku. Na Istoku su ostatke sitnih zemljoposjednika nastojali da unište krupni feudalci iz svjetovne, ali i crkvene vlasti. Državne vlasti su se tome protivile i nastojale da to zaustave. Kada se ispostavilo da se to ne može zaustaviti, car je lično počeo dopuštati krupnim feudalcima da preuzimaju imanja sitnih zemljoposjednika, te je čak i sam (car) feudalcima dodjeljivao zemljišta. Takva zemljišta su dobila ime pronije, a oni koji su ih dobijali su postali pronijari. Na taj način je i na Istoku došlo do kristalizacije dvije klase – feudalaca i kmetova, ali je dubok jaz između dvije klase oslabio unutrašnju odbrambenu snagu carstva.